Kasnih 1990-ih, Oslanski sporazumi su stvorili nadu da bi se mogao postići dogovor kako bi se dala Izraelcima i Palestincima njihova vlastita područja. Međutim, sada su razni faktori doveli do toga da mnogi vjeruju da je izgled za dvodržavno rješenje dalji nego ikada prije.
Dvodržavno rješenje se dugo predlaže kao najbolja nada za mir u izraelsko-palestinskom sukobu, piše Sky News.
To bi podrazumijevalo uspostavu nezavisne palestinske države uz postojeću državu Izrael – pružajući objema stranama njihovu vlastitu teritoriju.
To je službeni stav Velike Britanije, SAD-a, Ujedinjenih naroda – pa čak i samog Izraela – ali mnogi sada tvrde da postoji mala nada za postizanje tog cilja.
Kako bi to izgledalo – i ko bi gdje živio?
Najveća prepreka dvodržavnom rješenju jeste odlučivanje o granicama potencijalne palestinske države.
Mnogi vjeruju da bi one trebale biti iste kao one koje su postojale prije šestodnevog rata 1967. godine, kada je Izrael okupirao Istočni Jeruzalem, Zapadnu obalu i Gazu.
Od tada, sve veći broj izraelskih naselja je uspostavljen unutar Zapadne obale, s oko 600.000 Izraelaca koji sada žive tamo i u okupiranom Istočnom Jeruzalemu.
Iako se ta naselja smatraju nelegalnim prema međunarodnom pravu, njihovo postojanje otežava označavanje teritorije kao palestinske.
Stvaranje Izraela i kasniji arapsko-izraelski rat iz 1948. godine doveli su do toga da je mnogo Palestinaca protjerano iz svojih domova, što je poznato kao Nakba, ili “katastrofa” na engleskom jeziku.
Iz tog razloga, UN je oko 750.000 ljudi proglasio izbjeglicama, što se definiše kao osobe “čije normalno mjesto prebivališta bilo Palestina u periodu od prvog juna 1946. do 15. maja 1948. godine, i koje su izgubile i dom i izvor sredstava za život kao posljedicu sukoba iz 1948. godine.”
No prema istim kriterijima, 5,9 miliona Palestinaca – koji žive na Zapadnoj obali, Gazi, Istočnom Jeruzalemu i u kampovima širom Jordana, Libana i Sirije – sada ispunjavaju uslove i mnogi bi željeli vratiti se u svoju domovinu.
Ne bi bilo dovoljno prostora za ovaj povećani broj ljudi unutar okupiranih teritorija, što znači da bi neki morali biti preseljeni na izraelski teritorij, što je suprotno ideji dvodržavnog rješenja Izraela.
Postoje posebne poteškoće u vezi sa granicama u Jeruzalemu.
Obje strane tvrde da je ova drevna prijestolnica njihov glavni grad. To je zbog ogromnog historijskog i religijskog značaja i za Izraelce i Palestince, te činjenice da se u njemu nalazi nekoliko svetih mjesta u judaizmu, islamu i kršćanstvu.
Na primjer, zidani Stari Grad domaćin je i Hramskog brda – najsvetijeg mjesta u judaizmu – i Al-Aqsa džamije, trećeg najvažnijeg mjesta u islamu, iza Mekke i Medine, gdje muslimani vjeruju da se Prorok Muhamed uzdigao na nebo.
Ranije ove godine došlo je do nasilnih sukoba između izraelske policije i palestinskih vjernika na tom području.
Izraelska vlada tvrdi da je Jeruzalem njihova “nepodijeljena prijestolnica”, te da je sjedište izraelske vlade i parlamenta (Knesseta), ali Istočni Jeruzalem se općenito smatra okupiranom palestinskom teritorijom.
U teoriji, dvodržavno rješenje bi zvanično priznalo Istočni Jeruzalem kao palestinsku prijestolnicu i zapadni dio grada za Izraelce.
Zvanični stav Izraela podržava dvodržavno rješenje, ali uz uslov da se palestinska strana razoruža, budući da vidi Hamas i druge militantne grupe kao egzistencijalnu prijetnju.
Fatah i vlada Palestinske samouprave na Zapadnoj obali podržavaju ovo rješenje, pod uvjetom da im se dozvoli da sami održavaju red.
Hamas, koji kontrolira Gazu, obavezao se na uništenje Izraela. Međutim, u revidiranom ustavu objavljenom 2017. godine, izjavio je da bi prihvatio palestinsku državu uz granice iz 1967. godine.
Nedostatak saglasnosti na palestinskoj strani otežava primjenu ovog rješenja, a sve više izraelskih političara sada također odbacuje ovu ideju.
Naime, trenutni predsjednik Izraela, Benjamin Netanyahu, izjavljen je u junu od strane nacionalnog emitera zemlje da se palestinske nade za suverenom državom “mora eliminisati”.
Iako su UN i međunarodna zajednica široko osudili širenje izraelskih naselja na Zapadnoj obali i smatraju ih glavnom preprekom za mir, malo je učinjeno kako bi se odvratila Izraela.
Izrael se ne slaže s tim i navodi historijske i biblijske veze s tom zemljom.
Izrael se općenito smatra da ima prednost nad Palestincima, ekonomski i u smislu svojih vojnih resursa.
Izrael je imao koristi od snažne i dosljedne podrške Sjedinjenih Država, od kojih je bio najveći ukupni primalac američke strane pomoći od Drugog svjetskog rata.
Zašto je nestala nada?
Nada u dvodržavno rješenje dostigla je vrhunac početkom 1990-ih, kada su SAD olakšale potpisivanje Oslanskih sporazuma za vrijeme predsjedničkog mandata Billa Clintona.
Na poznatom događaju, tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin i predsjednik Organizacije za oslobađanje Palestine, Yasser Arafat, stisnuli su ruke na travnjaku Bijele kuće.
Oslanski sporazumi su vidjeli Izrael kako zvanično priznaje PLO kao predstavnika Palestinaca, a zauzvrat je grupa odustala od nasilja.
Dvije strane su se složile oko osnivanja Palestinske vlasti, koja bi upravljala Zapadnom obalom i Gazom u petogodišnjem periodu.
Gospodin Rabin je ubijen od strane mladog židovskog nacionalista dvije godine kasnije – što mnogi tvrde da je dovelo do smanjenja nade u dvodržavno rješenje.
Od tada su razni faktori dodatno smanjili šanse da se obje strane slože oko mirnog rješenja.
To uključuje: povećanje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali; predsjednički mandat Donalda Trumpa i njegovo preseljenje američke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem; najdesniju izraelsku vladu u historiji zemlje; i napad Hamasa ovog mjeseca nakon kojeg je uslijedio rat.
(Vijesti.ba)
