logo
bios

Svijet u kojemu će demokracija odumrijeti

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pon, feb 4th, 2019
KOBNO IZJEDNAČAVANJE

Autor Tomislav Jakić

Ovo ‘nažalost’ vrijedi i za dobar dio svijeta u kojemu živimo. Jer, ne zavaravajmo se, svijet je to u kojemu kapital preuzima upravljanje državama, u kojemu se obrana kapitala prodaje pod firmom obrane demokracije. Svijet je to u kojemu će demokracija definitivno odumrijeti, a pokopat će je oni koji se – verbalno – u nju najglasnije zaklinju, a kojima je na pameti samo i isključivo jedno: ne dozvoliti da se dirne u temelje kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ti su odnosi, povijest nas uči, izvor ne samo cikličkih kriza nego i sve izraženijih socijalnih nepravdi koje s vremena na vrijeme eksplodiraju. U takvim eksplozijama rijetko se dogodi nešto poput Oktobarske revolucije, mnogo češće ono što je svijet upoznao kao nacizam i fašizam, a što nam se danas nudi u obliku desnog populizma i u domoljublje zaodjenutog neofašizma (naciromantizam?), uz ‘kolateralnu pratnju’ ksenofobije, šovinizma i netolerancije. Treba samo gledati, slušati, povezivati uzroke i posljedice i bit će jasno gdje su korijeni kobnog izjednačavanja, koja mu je svrha i kakvi će biti učinci

Jedna od “trajno žarećih” tema na njemačkoj političkoj sceni, ali i u medijima, jačanje je desne, po mnogima jedva prikriveno neonacističke stranke Alternativa za Njemačku. Od prošlih parlamentarnih izbora Alternativa je prisutna u parlamentima svih pokrajina, a od prethodnih njezini zastupnici već sjede u saveznom parlamentu – Bundestagu. U svim ispitivanjima javnoga mnijenja treća je po snazi politička stranka u Njemačkoj (nakon Kršćanskih demokrata i Socijal-demokrata). A ipak, kada se povede razgovor o potencijalnoj opasnosti Alternative za Njemačku za demokratski poredak i za ključne vrijednosti na kojima je izgrađena i na kojima počiva demokracija, uvijek se – ne samo među političarima, nego i u dijelu medija – izvuče i “opasnost od ekstremne ljevice”. Zvuči poznato? Itekako! Istu matricu primjenjuje, naime, i vlast u Hrvatskoj, kada – ako uopće i spomene opasnost što prijeti od krajnje desnice – odmah “priziva u pomoć” i opasnost krajnje ljevice (mada u Hrvatskoj nema nikakve spomena vrijedne, barem u smislu mogućih izbornih uspjeha, krajnje lijeve političke stranke, a nema ni istinske ljevice uopće). No, postoji u tome paralelizmu, u tome upornom konstruiranju jednake opasnosti što navodno dolazi kako s desna, tako i s lijeva, dimenzija koju se nedovoljno primjećuje, a koja cijeloj priči daje koban predznak.

Upućuje na to najnoviji izvještaj njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka u kojem se iznosi ocjena kako se u djelovanju parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) mogu utvrditi elementi podrivanja ustavnog poretka, što se očituje – ovo je ključno – u kritici kapitalističkog sustava i u dovođenju u pitanje apsolutne neprikosnovenosti privatnoga vlasništva. Mada u njemačkome ustavu nigdje nije zapisano da Služba za zaštitu ustavnog poretka treba štititi kapitalizam (nego demokratski poredak i vrijednosti na kojima je on zasnovan), u praksi očito se probija tendencija da se obrana demokracije zamijeni s obranom kapitalizma, odnosno da se na ljestvici vrijednosti na kojima počiva društvo i koje treba braniti, demokracija zamijeni s kapitalizmom. A to znači samo jedno: da je kapitalizam prisvojio i demokraciju i državu. To je potvrda vladavine kapitala koji sebi i svojim interesima podređuje i državu, i demokraciju, i prava građana.

U isto vrijeme Njemačka i Francuska potpisuju novi ugovor o partnerstvu osnažujući osovinu Berlin (nekada: Bonn) – Pariz, potpisanu 1963., kao kičmu Evropske unije. U tome ugovoru iz Aachena dvije zemlje formulacijom o tome da će jedna drugoj u slučaju potrebe pružiti svaku moguću pomoć, uključujući vojnu, implicitno dovode u pitanje Atlantski pakt (iako su mu verbalno i dalje privržene), te upozoravaju na opasnost od populizma i nacionalizma. I, naravno, reafirmiraju demokraciju. No, upravo te dvije zemlje odmah nakon toga pridružuju se Washingtonu u otvorenom nastojanju da se u Venezueli sruši predsjednik Nicolas Maduro, dajući mu ultimatum da u roku od osam (!) dana raspiše nove izbore, a ako to ne učini pridružit će se Sjedinjenim Državama i latinskoameričkim zemljama što su o njima ovisne, priznajući oporbenog političara koji se protuustavno, ali uz pomoć većine u parlamentu, proglasio šefom države – za predsjednika Venezuele.

Kome je u interesu da sruši Madura (bez obzira na sve što mu se objektivno može prigovoriti)? Kapitalu, odnosno kapitalizmu kojega je on svojim mjerama, nastavljajući politiku predsjednika Chaveza, ozbiljno uzdrmao. Ima tome već dosta godina, kako je iz istih razloga na način kojega ne treba isključiti ni u Venezueli, u Čileu srušen prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik Salvador Allende. Najprije je vanjskim utjecajem (američkim!) oslabljeno gospodarstvo zemlje, potom je krivnja za nastalo stanje (nestašice, poskupljenja) pripisano vlasti i njezinim mjerama (od kojih je jedna bila – čaša mlijeka svakoga dana za svako dijete u Čileu), a zatim je vojnim udarom srušen Allende. On se ubio, a desetljeća što su došla, užasavajuća su kronika gaženja osnovnih ljudskih prava. No, svaki “pravovjerni” kroničar svjetske scene na Zapadu danas će reći kako je Allende srušen u ime obrane i ponovnog uspostavljanja demokracije. Ne, nije, srušen je u ime obrane kapitala i kapitalističkog poretka.

Ta tendencija izjednačavanja demokracije i kapitalizma sve je prisutnija i sve očitija (ne trude se više da je skrivaju!) ne samo u tzv. tranzicijskim zemljama, nego i u onim zemljama Zapada za koje se sve do nedavno smatralo kako su ne samo kolijevka demokracije, nego i jamstvo njezinoga opstanka. Govori o tome i navedeni primjer iz Njemačke, ali i otvoreno optuživanje lidera britanskih laburista Corbina da je socijalista (a možda, tko zna, koketira i s komunizmom?), ili isto takvo optuživanje američkog senatora Sandersa, zlosretnog protukandidata Hillary Clinton u borbi za nominaciju Demokratske stranke na predsjedničkim izborima. Optužiti nekoga da prihvaća alternativu kapitalizmu, ili da se makar i samo usuđuje posumnjati u to da je kapitalizam, i to u svojoj liberalnoj inačici, bogomdani vječni poredak, najgora je difamacija koja može pogoditi nekog političara, stranku, nevladinu organizaciju, ali i novinara. Jer, vrijedi ponoviti, biti protiv kapitalizma to je, uvjeravaju nas, isto kao i biti protiv demokracije. I zato se uporno, ma koliko neutemeljeno, izjednačavaju opasnosti s desna i s lijeva. Tome u tranzicijskim zemljama valja dodati još jedno, ni u kojem slučaju manje opasno izjednačavanje: ono između fašizma i antifašizma (u hrvatskoj varijanti: osuda svih oblika totalitarizama, uz upadljivu sentimentalnost prema fašističkoj prošlosti i uz bespogovorno osuđivanje svega onoga što se može podvesti pod pojam komunističke prošlosti, koliko god da komunizam nikada i nigdje nije postojao, a da se jugoslavenski socijalizam bitno, i to na dobrobit građana, razlikovao od tzv. realnog socijalizma u zemljama sovjetskog bloka).

U strahu za temelje kapitalizma treba, čini nam se, gledati i uzroke sve prisutnije anti-ruske histerije koja je svijet dovela u najmanju ruku u predvorje novoga Hladnoga rata i na početak nove utrke u naoružavanju s nesagledivim posljedicama. Jest, i Rusija (a i Kina) prihvatile su kapitalistički model proizvodnih odnosa, ali u tim zemljama, za sada barem, država kontrolira kapital. Na Zapadu, međutim, kapital želi kontrolirati državu(e) i u sve većoj mjeri to čini. Da bi ostvario svoje interese, kapital će ući u savez i sa “crnim vragom” (kao što je svojedobno pomogao i Hitleru da dođe na vlast i pobrinuo se da velike tvrtke iz Amerike surađuju s nacističkom Njemačkom i godinama nakon početka Drugoga svjetskog rata). Prisjećati se proteklih dana Holokausta i zločina naci-fašizma, a u isto vrijeme očijukati s duhovnim nasljednicima i nastavljačima i ideologije i politike naci-fašizma, uz proglašavanje (u Njemačkoj) onih desničara koji su se u ovome trenutku ipak previše istrčali “naciromanticima”, ljudima koji naprosto “previše vole” svoju domovinu, najgori je zamislivi cinizam i licemjerje. Što se, naravno, ne odnosi samo na Njemačku, nego na sve veći krug zemalja u kojemu Hrvatska ima zapaženo mjesto.  Na žalost – a ovo “na žalost”, vrijedi kako za Hrvatsku, tako i za dobar dio svijeta u kojemu živimo.

Jer, ne zavaravajmo se, svijet je to u kojemu kapital preuzima upravljanje državama, u kojemu se obrana kapitala “prodaje” pod firmom obrane demokracije. Svijet će to u kojem će demokracija definitivno odumrijeti, a pokopat će je oni koji se – verbalno – u nju najglasnije zaklinju, a kojima je na pameti samo i isključivo jedno: ne dozvoliti da se dirne u temelje kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ti su odnosi – povijest nas to uči – izvor ne samo cikličkih kriza, nego i sve izraženijih socijalnih nepravdi koje s vremena na vrijeme eksplodiraju. U takvim eksplozijama rijetko se dogodi nešto poput Oktobarske revolucije, mnogo češće ono što je svijet upoznao kao nacizam i fašizam, a što nam se danas nudi u obliku desnog populizma i u domoljublje zaodjevenog neofašizma (naciromantizam?), uz “kolateralnu pratnju” ksenofobije, šovinizma i netolerancije.

Treba samo gledati, slušati, povezivati uzroke i posljedice i bit će jasno gdje su korjeni kobnog izjednačavanja, koja mu je svrha i kakvi će biti učinci.

Portalnovosti.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh