Sjećanje na čovječnost, koja je za tih burnih godina tiho plamsala na lomačama sazdanim od nehajno odbačenih knjiga i nagomilanih lešina, preživjelo je desetljeća, i preživjet će vjekove
„Ko god spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“, Talmud
Miep Gies. Oskar i Emilie Schindler. Andre i Magda Trocme. Maria Podolian. Joseph Andre. Jozsef Antall. Wilm Hosenfeld. Arrigo Beccari. Paul Grueninger. Raoul Wallenberg.
To su samo neka od preko dvadeset i dvije hiljade imena kojih se povijest ne prisjeti često, imena neznana većini, zakopana u prašnjavim knjigama, u sadnicima drveća, u molitvama, i u jednom zidu.
A ipak, i tako neznana, to su imena ljudi čiji je odlučni duh nadrastao svoje i naše doba.
Godine vladavine nacizma bile su godine zločina i patnji i smrti, godine uzdaha, godine bola, godine razularenog zvjerstva, godine izgubljene nevinosti; onaj ko ih nije vidio ne može ih u cjelosti razumjeti, a onaj ko ih jeste vidio želi ih samo zaboraviti.
No sjećanje na čovječnost, koja je za tih burnih godina tiho plamsala na lomačama sazdanim od nehajno odbačenih knjiga i nagomilanih lešina, preživjelo je desetljeća, i preživjet će vjekove.
Za vrijeme Hitlerove strahovlasti, Jevreji su bili okrutno progonjeni. Rasni zakoni zabranili su im suživot sa Nijemcima, a nad svakim ko je u sebi imao makar kap jevrejske krvi visila je stalna prijetnja progonom ili logorom. „Čistokrvni“ Jevreji i djeca Nijemca i Jevreja, (tzv. Mischlinge, mješanci) našli su se, u već poodmaklom stadiju nacističke vlasti, pod opasnošću od zatvaranja u logore poput Auschwitza iz kojih se, kako je to slikovito predstavio jedan preživjeli, moglo izaći samo – kroz dimnjak. Pomaganje Jevrejima, skrivanje ili održavanje u životu protivno odredbama rasnih zakona smatrano je kolaboracijom sa najvećim neprijateljima i najznačajnijom prijetnjom nacističkoj Njemačkoj i svijetu. U jeku progona i pogroma, koji su se sustavno provodili u prijeratnom i ratnom periodu, bilo je ravno doslovnom ili u najboljem slučaju političkom i profesionalnom samoubistvu suprotstavljati se odredbama vladajuće partije koje su se ticale Jevreja.
Naravno, posljedice bi bile teške samo ukoliko to suprotstavljanje ne bi bilo dovoljno tiho i dovoljno prikriveno, da ga vlasti u sprezi sa svemoćnim policijskim aparatom ne bi bile u stanju zamijetiti. Rizik je bio velik. Za neke, međutim, rizik od prinošenja čovječnosti na žrtvu vremenu bio je mnogo veći, i mnogo strašniji.
Godine 1953. uspostavljen je Yad Vashem, institucija za komemoraciju mučenika i heroja Holokausta. Jedan od njenih osnovnih zadataka bila je komemoracija nejevreja koji su, u dobu krize i opasnosti, pritekli u pomoć jevrejskom narodu i njegovim pripadnicima riskirajući tako sopstveni život i živote najbližih. Njima je dan časni naziv „pravednika među narodima“ (hebrejski, Chassidey Umot HaOlam), po izrazu koji je, u jevrejskoj tradiciji, označavao one koji su slijedili sedam naredbi određenih u Bibliji – zabranu idolatrije, ubistva, krađe, seksualnog promiskuiteta, svetogrđa, konzumiranja mesa živih životinja, te zahtjev za uspostavom i poštivanjem pravednih zakona (postojanje sudova).
Od 1963. uspostavljena je komisija, predvođena sucem Vrhovnog suda Izraela, čiji je zadatak dodjeljivati taj naziv ili titulu. Komisija radi na osnovu utvrđenih kriterija i pažljivo proučava sve dostupne dokumente i svjedočenja preživjelih, procjenjujući okolnosti i rizike koje su spasioci i pomagači na sebe preuzeli, da bi na koncu odredili zaslužnost.
Da bi osoba dobila status „pravednika“, mora ispunjavati nekoliko kriterija: najprije, nju ili njega može nominirati samo Jevrej; pomaganje članu porodice ili Jevreju koji je prihvatio kršćanstvo se ne računa; pomoć mora biti pružana često i značajno; i pomoć ne smije biti data zbog očekivane finansijske koristi (gdje se ne ubrajaju uobičajeni troškovi poput stana i hrane). Svaka osoba koja bude proglašena pravednikom prima medalju, potvrdu o statusu i privilegiju da mu ime bude upisano na Zidu časti koji se nalazi u Vrtu pravednosti u Yad Vashemu, Jeruzalem. Dobitnici priznanja također mogu dobiti i počasno državljanstvo Izraela, a ako su preminuli, može im se dodijeliti komemorativno državljanstvo. Priznanja se uobičajeno dodjeljuju u zemljama prebivališta dobitnika, a ako se pravednik odluči nastaniti u Izraelu, ima pravo na penziju koja odgovara visini prosječne plate, na besplatnu zdravstvenu skrb, te na pomoć sa nastanjivanjem i njegom ukoliko mu je potrebna.
Do današnjeg dana, preko 22 hiljade ljudi su proglašeni pravednicima. Potrebno je, međutim, naglasiti (što naročito podvlači Yad Vashem) da broj prepoznatih i proglašenih pravednika ne odražava u potpunosti pomoć pruženu Jevrejima od strane nejevreja, te da je ta pomoć, pružena od čovječnih pojedinaca, bila važna i velika.
Primo Levi, Jevrej koji je preživio Holokaust, rekao je o svom spasiocu Lorenzu Perroneu: „Vjerujem da njemu zahvaljujem što sam danas živ; ne toliko zbog njegove materijalne pomoći, koliko stoga što me svojim prisustvom neprestano podsjećao… da još uvijek postoji svijet van našeg, nešto još uvijek čisto i potpuno… zbog čega je vrijedilo preživjeti.“
Loris Gutić, Prometej.ba
Fotografije: Prometej.ba
(Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacionalsocijalističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. januar.)
