logo
bios

Što to muči balkanske transseksualce i interseksualce?

Objavljeno prije 2 mjeseca . u ned, mar 31st, 2019

U Zagrebu je održan prvi „Balkanski trans inter marš“. Pod sloganom „Moje tijelo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!“ okupili su se aktivisti iz cijele regije poslavši poruke društvu i zahtjeve političarima.

Nije se to slučajno dogodilo u Zagrebu, jer hrvatski glavni grad sada već ima zavidnu tradiciju povorki koje prosvjeduju za pravo različitosti. Vjerojatno je stoga okupljanje nekoliko stotina osoba koje se definiraju kao transseksualne, transrodne, aseksualne, interseksualne… ukratko, onih koji se ne uklapaju u binarnu muško-žensku podjelu i njihovih podržavatelja, prošlo bez incidenta. Špaliri oklopljenih policajaca nisu imali što raditi.

„Nisu gejevi, a nisu ni hetero”

Kako je u ovakvim situacijama za potrebe procjene stanja društva zanimljivije slušati slučajne promatrače od samih sudionika, treba reći da su izostala negativna i bijesna dobacivanja. Mahom znatiželjni Zagrepčani pitali su se o čemu se radi i brzo vadili mobitele kako bi snimili šarenu povorku.

„Tata, jesu li to pederi?” pitanje je koje zabavljeni osnovnoškolac postavio ocu dok su mlađi muškarci komentirali silikonske grudi Rumunjke Antonelle koja je, sudeći po fotografijama na društvenim mrežama i portalima, apsolutna zvijezda ovog marša. „Nisu to gejevi. Nema duginih zastava, al’ nisu ni hetero”, komentar je postarije gospođe na terasi McDonaldsa upućen prijateljici. „Gle, više je novinara nego njih”, dobacio nam je konobar iz jednog kafića. I zapravo najneugodnije iskustvo ovoga događaja je tek automobil koji je napravio krug oko Trga žrtava fašizma, a iz kojeg je izletjelo nekoliko glasnih i sočnih psovki uz smijeh.

Političari su se, za razliku od Povorke ponosa, suzdržali pa smo u maršu prepoznali tek Tomislava Tomaševića, lijevu političku zvijezdu novoosnovane stranke „Možemo”. Kako to već biva u ovakvim prilikama odaslane su poruke o štetnosti kapitalizma i patrijarhata uz parole „dolje cis-društvo, imperijalizam i fašizam”. No svedemo li izrečeno na razinu praktičnosti, zatražene su lakša administrativna promjena spola, dostupnost operacija promjene spola na trošak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te društvena jednakost.

Jovan Umičević

Jovan Umičević

„Stop operacijama nad interseksualnim bebama”, jedan je od istaknutih transparenata. Za osobe koje ne osjećaju pripadnost niti jednom spolu, tražio se prekid institucionalnog nasilja; da ih se silom ne gura u jednu od dvije tradicionalne ladice.

Kako to izgleda u praksi?

Osobama čiji su mozak i tijelo u spolnom raskoraku u Hrvatskoj nije lako promijeniti spol. Do sada je to učinilo pedesetak njih kroz proces koji opisuju neugodnim i mukotrpnim. Da bi se „M” u dokumentima pretvorilo u „Ž” ili obrnuto, valja proći cijeli niz psiholoških i psihijatrijskih evaluacija koje će rezultirati dijagnozom rodne disforije s čime, zapravo, postaju „psihijatrijski slučajevi”. A to je dodatna stigma s kojom se neki moraju boriti.

Na osnovu te dokumentacije, dopuštenje za promjenu spola ili život u drugom rodnom identitetu izdaje Nacionalno zdravstveno vijeće. Zbog inercije ovog tijela čije članove imenuje Sabor, to je najveća prepreka koju treba savladati.

Potom slijedi zamorna bitka s administracijom u kojoj valja izmijeniti sve dokumente koji nose rubriku spola, od rodnog lista do diploma, što nije ni jeftin ni lagan posao. A tada za mnoge nastupaju problemi pri korištenju tih dokumenata. Naime, oni koji na bilo koji način legitimiraju transrodne osobe, često su zbunjeni vlastitim očekivanjima pa na temelju vanjskog izgleda dovode u pitanje ispravnost dokumenata koje drže u rukama. Sve to otvara cijeli niz situacija u kojima se transrodne osobe osjećaju nezaštićeno, diskriminirano i poniženo, zbog čega dovode u pitanje i nužnost navođenja spola na osobnim dokumentima i ispravama.

I mediji su problem

Antonella

Antonella

Uz to, hrvatski zdravstveni sustav transrodnim osobama pruža tek hormonalnu terapiju dok se mnogima nedostižno skupe operacije najčešće obavljaju u Beogradu. Jer hrvatski liječnici tvrde da nisu imali dovoljno pacijenata za razvoj te grane kirurgije u domaćim kliničkim centrima, pogotovo kada se radi o transformaciji ženskog tijela u muško.

Osim toga, u Hrvatskoj je zamjetan i estradni pristup medija u praćenju ove teme, što je možda i razumljivo, jer transrodne i transseksualne osobe teško se izlažu javnosti.  Stoga ih rijetko vidimo kao uspješne studente, znanstvenike ili umjetnike pa taj prostor zauzimaju osobe sklone ekshibicionizmu koje svojom intimom zabavljaju i zbunjuju javnost, umjesto da je educiraju.

Hrvatska i Slovenija su pravno napredne

Ipak, u odnosu na regiju, u Hrvatskoj je pravno prepoznavanje roda te promjena spola i osobnog imena uznapredovala. „Hrvatska i Slovenija ne traže sterilizaciju da bi se promijenila oznaka spola, dok to ostale zemlje traže”, izjavio je za DW Jovan Džoli Ulićević, crnogorski aktivist navodeći da neke države u ovom dijelu imaju zakonsku rupu što transrodne osobe izvrgava konstantnom nasilju.

Turisti su zabilježili svaki momenat

Turisti su zabilježili svaki momenat

Zagrepčanka Matija Anna pak upozorava da država nedovoljno pokriva potrebne zahvate: „I dalje se smatra da su operacije kozmetička i estetska potreba, a nisu. One doista poboljšavaju kvalitetu našeg života, smanjuju depresiju, anksioznost i suicidalnost. Najbliža opcija je Srbija. Tih potrebnih 10.000 eura ljudima poput mene, koje roditelji izbacuju iz kuće i poslodavci im daju otkaze, jesu pozamašna suma. Ne možemo si to priuštiti.”

Višestruke diskriminacije

Uz sve to, zagrebački marš ukazao je na problem višestruko diskriminiranih identiteta; bilo da se radi o transseksualnim Romkinjama, koje doživljavaju diskriminaciju unutar svoje etničke zajednice, ali i cijeloga društva; bilo da se radi o gej trans-muškarcima ili gej trans-ženama.

Poseban je problem što su trans-žene često onemogućene na tržištu rada. Istovremeno, trans-žene koje još nisu obavile transformaciju spolnih organa izuzetno su tražene na tržištu prostitucije i to baš od navodno strogo heteroseksualnih muškaraca. Ukazana je stoga i potreba na zaštitu seksualnih radnika i radnica.

Sve je održano pod budnim okom policije

Sve je održano pod budnim okom policije

Za dio građanina sve ove rodno-spolne permutacije možda su u ovom trenutku previše za razumjeti. No tako je svojevremeno bilo i s prvim gej povorkama. Možda su upravo nasmijana mlada lica ovog marša promijenila mišljenje nekoga tko je samo prije par mjeseci podupirao prosvjede protiv Istanbulske konvencije, uvjeren da će ona „uvesti rodnu ideologiju, nasilno pretvoriti muškarce u žene i otvoriti vrata pakla u kojima će nestati ljudski rod.”

Trans i interseksualne osobe pak poručuju da su tu, da će biti vidljive i da ne namjeravaju odustati od borbe za društvo jednakosti različitih. „Vjerujemo da nema slobode ni za koga, ako nema slobode za svako ljudsko biće”, možda je i najupečatljivija poruka poslana s marša u organizaciji udruga Trans Aid, Trans Mreža Balkan i Spektra.

DW.DE

  • Autor Siniša Bogdanić
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh