Što imaju zajedničkog Hitler i Trump? – Mnogo toga, samo treba poznavati povijest

Stručnjak ruske novinske agencije FAN,  povjesničar i publicist Nikolaj Starikov, napravio je komparativnu analizu ekonomske suradnje između Sovjetskog Saveza i prijeratne Njemačke s gospodarskim vezama moderne Rusije i europskih zemalja, što otkriva ulogu Sjedinjenih Država u svemu što se događalo nekada i sada.

Nakon svega bi se mogli zapitati što imaju zajedničkog američki predsjednik Donalda Trumpa i utemeljitelj totalitarne diktature Trećeg Reicha, Adolf Hitler? Nije mjesto za govoriti o dolasku na vlast na izborima, niti o činjenici da Treći Reich nije promijenio Ustav Weimarske Njemačke, što znači da je Drugi svjetski rat pokrenuo država koja je imala “demokratski legitimitet”.

Nepotrebno je komentirati apsurdne optužbe upućene Trumpu da je došao na vlast uz pomoć Kremlja, kao što diletanti koji slabo poznaju povijest ili revizionisti pokušavaju tvrditi da je Führer na vlast došao isključivo uz pomoć tadašnjeg komunističkog vodstva u Kremlju.

Nije riječi o tome, već o metodama i postupcima Trumpa i Adolfa Hitlera.

Naravno, jedan mali članak neće biti dovoljan da se da detaljna analiza cjelokupne politike dviju vođa, pa ćemo uzeti samo jednu karakterističnu pojedinost, delikatna sferu nafte i njenih derivata, koji onda, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kao i danas, u XXI  stoljeću, čine snažan temelj za međunarodnu politiku.

Prvo se zapitajmo da li suradnja dviju zemalja u gospodarstvu čini njihove odnose manje napetima? Naravno. Vidimo da politički problemi odmah utječu na ekonomski promet. Uz loše političke odnose, ne postoji dobra gospodarska suradnja između zemalja.

Iz ove premise slijede logični zaključci:

a) ako želite uspostaviti politički dijalog između država, morate u potpunosti razviti trgovinske i gospodarske projekte;

b) ako, naprotiv, želite uništiti odnose i pogoršati ih, hrabro srušite trgovinu i zaustavite projekte u gospodarstvu.

Sada idemo do kraja dvadesetih godina XX stoljeća, kada je Adolf Hitler bio na čelu jedne od ozbiljnih, ali nipošto bezuvjetno vodećih stranaka Njemačke. Godine 1928. je osnovana sovjetsko-njemačka tvrtka za prodaju sovjetskih naftnih proizvoda na njemačkom području.

Poduzeće je dobilo naziv DEROP, što je bila kratica s njemačkog jezika za kompaniju Deutsche-Russische Oil Produktion. Nešto ranije je postojala tvrtka s imenom ne manje čudesnim za rusko uho, DERUNAFT, skraćeno od Deutsche-Russische Naphta Kompanie.

Ne ulazeći dublje u ekonomiju tog pitanja, recimo da je DEROP prodavao u Njemačkoj benzin i druge naftne proizvode proizvedene u SSSR-u. Čak je imao široku mrežu benzinskih postaja u zemlji. Značajno je da se “njemački partneri”, zajedno sa sovjetskim birokratima, nisu zamarali s imenom tvrtke i uopće nisu koristili naziv “sovjetska”.

To je dalo argumente današnjim revizionistima i apologetima Vlasova da pokušavaju dokazati da se Hitler navodno nije borio protiv Rusija, nego protiv boljševika. Ne, nacisti i njihovi gospodari su stvorili ratnu mašineriju za uništenje svega ruskog, a činjenica da u to vrijeme “ruski znači sovjetski” ne mijenja bit stvari.

Što znači suradnja između Njemačke i SSSR-a u naftnom sektoru? To se, naravno, nije odnosilo na cijelu ekonomiju, iako se ta komponenta ne može odbaciti. Obje su zemlje zapravo bile gubitnici u Prvom svjetskom ratu. Obje su bile zainteresirane za suradnju, budući da su i SSSR i Njemačka bile ili u izolaciji ili su bile zarobljene odredbama Versajskog ugovora.

Uspostavljanje ekonomskih odnosa je značilo i uspostavljanje političkih odnosa. Dugoročno, to bi ugrozilo svjetskog angloameričkog hegemona, uz mogućnošću gubitka kontrole nad Njemačkom, što bi Londonu i Washingtonu uskratilo mogućnost da ponovno zaustave Ruse i Nijemce. Između ostalog, jeftini sovjetski naftni proizvodi su prijetili rastućim tržišnim udjelom u Njemačkoj, posljedično i Europi, što je značilo da će na tržištu Starog kontinenta biti sve teže prodavati naftne proizvode iz “demokratskih zemalja”.

Što učiniti u ovoj situaciji? Dovesti političare na vlast koji će prekinuti suradnju u gospodarstvu, što će u budućnosti neizbježno dovesti do pogoršanja političkih veza, a zatim do rata između Berlina i Moskve.

Upravo su to i učinili. U siječnju 1933. je Hitler imenovan za kancelara Reicha. Međutim, njegovo imenovanje nije bilo posljedica pobjede nacista na izborima, koji nisu dobili više od 50% glasova.

Sljedećeg dana je Führer zamolio predsjednika Paula von Hindenburga da raspusti parlament. Izbori su zakazani za ožujak 1933. godine, a nacistički jurišnici su počeli razbijati svoje političke protivnike. Kao rezultat toga je u proljeće Njemačka imala potpuno drugačiju situaciju, sasvim drugačiji parlament  i Führera na čelu zemlje.

Gotovo odmah po dolasku na vlast, Hitler je počeo prekidati suradnju sa Sovjetskim savezom. Zapovjedio je da se “zapali osinje gnijezde”, kako je doslovno nazvao DEROP sa svim gorivom. Započela su pritvaranja zaposlenika sovjetsko-njemačke tvrtke, uhićenja i ispitivanja. Napadači nisu samo devastirali benzinske postaje, nego su od savjesnih građana Reicha tražili da bojkotiraju “komunistički” benzin. Mnogi su prebijeni zbog neposluha.

Ubrzo su se umjesto “totalitarnih” i “agresivnih” benzinskih postaja podrijetlom iz Sovjetskog Saveza pojavile “demokratske” benzinske postaje američke tvrtke Standard Oil.

Dakle, što je zajedničko kod Hitlera i Trumpa?

Retorika koja prati akcije u gospodarstvu i politici. Danas Washington nameće svoj plin iz škriljca Europi pod izgovorom da je Rusija agresivna i totalitarna. Navodno se svugdje miješa i smeta svima. I tako bi Europljani trebali kupovati američki ukapljeni plin, iako je skuplji.

Smisao tih akcija nije samo i ne toliko u ekonomiji, koliko u politici. Prekid suradnje s europskim gospodarstvom, prvenstveno Njemačke i Rusije, potreban je da bi se pogoršali njihovi politički odnosi. To je bit onoga što se događa. Takav tijek događaja omogućit će Sjedinjenim Državama da zadrže kontrolu nad Europljanima kako bi ih se koristilo za vlastite ciljeve. Građanski rat u Ukrajini, kojeg je Washington pokrenuo uz oštre optužbe protiv Rusije, teži istom cilju.

Adolf Hitler, kojeg su angloameričke elite dovele na vlast, prikrio je svoje ciljeve prekrasnom retorikom o velikoj budućnosti njemačkog naroda. Za sve su mu bili krivi Staljin, komunisti, Židovi i SSSR. Prema zapadnim medijima, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruske specijalne službe i Rusija su sada također krivi za sve.

Na kraju članka želim spomenuti još jednu činjenicu. Bez nje će slika tadašnjeg i današnjeg svijeta biti nepotpuna i iskrivljena.

Zašto je Sovjetski Savez dvadesetih godina ušao u neke čisto kapitalističke zajedničke pothvate, a nije to učinio nakon završetka Drugog svjetskog rata, početka takozvane “perestrojke”?

Jer  su se u ranim dvadesetim godinama u SSSR-u provodile reforme. Tadašnji “mladi reformatori”, naravno, također s partijskim iskaznicama u džepovima, tvrdili su da država ne može učinkovito upravljati naftnom industrijom. Što nam trebaju drugi oblici vlasništva? I onda, prema uredbi Centralnog komiteta od 10. travnja 1923. godine, osnivaju se “industrijska poduzeća u državnom vlasništvu”, kojima država daje neovisnost u provedbi njihovih operacija, prema statutu koji je odobren za svaku od njih, a djeluju na temelju komercijalnog obračuna za profit.

Zapravo, to su bile preteče današnjih državnih korporacija. Dakle, za one koji žele razumjeti sadašnje i aktualne probleme ruske ekonomije, preporučujem čitanje o svim sličnim kompanijama kakve su bile DEROPE i DERAUNAFT, kao i o Naftnom sindikatu (Нефтесиндикат). Taj je ured osnovan za domaću i vanjsku trgovinu naftom u srpnju 1922. Na čelu mu je bio Valentin Andrejevič Trifonov, istaknuti trockist, oni koji se sada zovu liberali.

Čim uronite u vrlo blatne vode brojnih sovjetskih poduzeća povezanih s naftom, zlatom ili u inozemstvu, odmah ćete vidjeti oko njih ili na njihovom čelu mnoštvo “prijatelja” i suradnika Lava Davidoviča Trockog.

Sve se završilo, nažalost, kako je bilo prirodno. Primjerice, spomenuti Valentin Andrejevič Trifonov uhićen je u lipnju 1937., a ubijen 15. ožujka 1938. godine. Zanimljivo je da je slučaj Trifonova vodio poručnik NKVD-a po imenu Abakumov, koji će biti čelnik kontraobavještajne službe SMERŠ (СМЕРШ) za vrijeme Drugog svjetskog rata, a od 1946. do 1951. postaje ministar državne sigurnosti Sovjetskog Saveza.

Ali to je druga priča…

Nikolaj Starikov: FAN

SAŠA. F.  – Logicno.com