Kolumne

Stevan Salatić: Dokad ćemo da živimo permanentnu izbornu kampanju?

Svakodnevno traženje smisla u postupcima političkih lidera koji su odavno izgubili svaki smisao doveli su građane Bosne i Hercegovine u stanje sveopšte sluđenosti.

Piše: Stevan Salatić – Buka

Iako su opšti izbori još prije godinu dana završeni, iako se vlast u Bosni i Hercegovini uspješno konstituisala na svim nivoima, iako do narednog izbornog ciklusa ima jos 10 mjeseci a taj izborni ciklus je predviđen isključivo za lokalni nivo, perjanice političkih partija ne spavaju, već svakodnevno, koristeći se svakim raspoloživim javnim glasilima, od partijskog biltena u 100 primjeraka, do govornica najviših izvršnih i zakonodavnih tijela u državi; podsjećaju i upozoravaju glasače u ispravnost svojih političkih stanovišta i tobože najstrašnije posledice ukoliko glasači nasjednu pa povjeruju njihovim političkim protivnicima. Svakodnevna retorika kao da je kroz dva dana izborni dan…

I najlucidniji i najracionalni pojedinac u društvu Bosne i Hercegovine nije u stanju prepoznati kada Milorad Dodik govori u svojstvu predsjednika Republike a kada govori kao lider najjače pozicione stranke, ili da li Dragan Čović kad govori o izmjeni izbornog zakona i statusu Hrvata u BiH govori kao hrvatski član Predsjedništva ili kao Hrvat, stanovnik grada Mostara. Još lucidniji treba biti pa prepoznati ikakav smisao u nedavno izgovorenim riječima Bakira Izetbegovića da je dobro da menadžer bolnice u Sarajevu (inače njegova supruga) bude neko ko ime kontakte sa vlašću. Svakodnevno traženje smisla u postupcima političkih lidera koji su odavno izgubili svaki smisao doveli su građane Bosne i Hercegovine u stanje sveopšte sluđenosti. Ono čime političari opravdavaju svoje postupke jesu dvije ustaljene izjave koje nažalost imaju političku vrijednost u našem političkom životu:

1.Jesmo mi loši ali zamislite kakvi bi bili „oni“ ako nas zamjene.

2.“Oni“ nam ne daju da provodimo genijalne reforme koje samo mi znamo i koje će vam poboljšati kvalitet života. Zato na narednim izborima da ih pobjedimo pa da u narednoj godini živimo bolje.

Politička strategija pravljenja arhetipa neprijatelja zarad pokrića sopstvene nesposobnosti i zarad kratkoročnih partikularnih interesa svoje lice i naličje je kroz istoriju pokazala stotinama puta, od teorijskog utemeljenja ove strategije u djelima Karla Šmita pa do danas. Još je nacistička Njemačka opravdanje za loš život svojih građana tražila u tobože jevrejskom ekonomskom imperijalizmu, stvarajući na fikciji istorijskog neprijatelja uporište za svoj politički rad. Fikcija je napravila katastrofalne političke posledice koje su danas dio najtamnije istorije svijeta. Politički život u Bosni i Hercegovini takođe danas živi na sličnim fikcijama, onim ustaljenim da su Bosnjaci, Srbi i Hrvati predodređeni da se bore za dominaciju Bosnom i Hercegovinom i da svako ko misli da je konsenzus moguć ili je lud ili neshvatljivo naivan. Ovu strategiju lideri političkih parija već godinama uspješno eksploatišu. U Republici Srpskoj je trenutno na snazi pod-fikcija predhodno spomenute fikcije, ona o srpskim izdajnicima, onim pojedincima koji samim činom sjedenja u ministraskim foteljama Bosne i Hercegovine izdaju sopstveni rod i nacionalne intrese Srba u Republici Srpskoj. Jer sve bi bilo drugačije i građani Republike Srpske bi živjeli mnogo bolje da u tim foteljama sjede ministri koje je SNSD delegirao.

Sva dešavanja i dinamika političkih odnosa u Bosni i Hercegovini mogu se ukratko sažeti kroz citat Mojsa Ostrogorskog, teoretičara političkih partija u demokratijama, „do đavola  zemlja, naše je da dobijemo na izborima“. U nedostatku znanja u rješavanju svakodnevno, „životno nasušnih“ potreba koje se tiču ekonomije, zdravstva, prosvjete, kulture ili bilo kakve vizije budućnosti, političke elite neprestavno pozivaju na nove izbore i novo potvrđivanje legitiminteta koji im je tek nekoliko mjeseci unazad jedna četvrtina stanovništva, inače njihovi politički vojnici koji jedini i glasaju dao u amanet. Političke partije u Bosni i Hercegovini su jedino dobre u vođenju izbora pa zato jedino na njima i insistiraju. Izborni inžinjering je prva i jedina lekcija koja se uči u političkim partijama. Sve i jedan član političke partije zna šta je strategija „sigurnog glasa“, strategija „od vrata do vrata“, na koji način se kradu izbori, svi su makar jednom bili posmatrači ili članovi biračkog odbora, svi znaju nekog ko je skupljao glasove za neku partiju zarad radnog mjesta za sina u javnom preduzeću… Pored vođenja izbora, političke partije odlično znaju i da čerupaju kokoš zvanu javne finansije. Ova dva znanja su u svakodnevnoj dinamici, jer kroz čerupanje javnih finansija, partija regrutuje partijske vojnike koji će im pomoći da dobiju bitku koju jedino znaju da vode, izbornu bitku. I tako sve iznova, država sve očerupanija a legitimitet partije sve veći. Samo je pitanje ko će prije krepati, kokoš ili skupljači perja.

Nedavno u jednoj emisiji na Prvoj srpskoj televiziji govoreći o prijevremenim izborima u Srbiji, kolumnista Večernjih novosti Voja Žanetić izrekao je jednu istinu koja je tako „bej ha“.  Govoreći o SNS vladavini u Srbiji on je rekao: „To je grupa glasnih šarlatana, koji vladaju državom zato što je plakat zalepljen na pravom mjestu i nije naopačke i na njemu nešto piše nešto dobro… Ti šarlatani ne vode državu, oni vode izbore“. Izostavio je Voja nagodbu naroda sa političarima za glas, partijske vojnike, zaposlenja u javnim preduzećima i slično ali je suština tu. Priča o novim izborima i šta bi bilo da su građani pametnije podarili apsolutni legitimitet jednoj opciji jedina je tema o kojoj se priča i kojom se građani drže u stanju svakodnevne razdražljivosti. Izborna kampanja je ludačka košulja koja je zakočana na leđima one više puta spominjane očerupane kokoši zvane javne finasije a skupljači perja nikako da uvide da perja više nema.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close