AUTOR: JOSIP KREGAR
U jednom kratkom razdoblju režima ove Vlade riječ dana bila je stabilnost (Vlade). Glasovi su se kupovali, položaji prodavali i alkemijskim procesima pretvaranja Hrvatskog sabora u bazar Vlada je opstala. Tko ne bi podržao Plenkovića i njegovog ministra čija se smjena tražila bio bi proglašen neprijateljem stabilnosti i europskih perspektiva Hrvatske.
Vjerojatno su premijeru noći bile kratke, ali je uspio. Malo je falilo. Jednom kada je proces otvoren, lakše je rušio bedeme oporbe, nalazio kolebljivce i izvan redova malih stranaka koje su tržile poneki mandat i tek su bolji između njih to uspješno naplatili ministarskim mjestom, investicijama u lokalne ceste ili gradnjom bolnice.
Plenković nije razvrgao brak s Mostom zbog idejnih raskola, njemu zgodnog povoda, već radi interesa njegove čvrste stranačke jezgre gladne zauzetih položaja u ministarstvima i javnim poduzećima. Brkić i Kovač tada su likovali, a Plenković je postao vođa.
Ja sam pisao o potrebi velike koalicije, većini potrebnoj za ozbiljne reforme. Ipak, Vlada nije postala stabilna. Stabilnost je bila cilj, svrha sama po sebi.
Srećom, kolebljivi, nezadovoljni i gramzljivi priključivali su se novoj većini. Prelazak u stranku s telefonskim brojem (365MB) bio je sjajno otkriće da se zadrži saborska većina, da se ne pojave zavisti u vladajućoj stranci i pitanja o političkom i moralnom profilu prebjega. Plenkovića je poslužila sreća i pojačao je svoju većinu.
Oporba, raspolažući vještim poslovničkim i političkim trikovima, trudila se iz petnih žila, ali javnost navikla na sport (”Pogledajte semafor”) nije cijenila argumente i želju za dobrom vlasti, već se pokoravala većini. Plenković je postigao cilj – Vlada nije pala.
Većina je klimava, ali dovoljna. Štoviše, više se i ne radi o jednom ili dva glasa. O stabilnosti se više nije toliko govorilo. Privid stabilnosti i realnost glasanja bili su postignuti. No legitimnost je uzdrmana. Izborne i programske sličnosti, zapravo sličnosti demagoške retorike su se izlizale.
Pobjednička većina ne odražava izborni rezultat. Vlada je postigla većinu, no vlast je izgubila izborni legitimitet. Njihova parola i izborni moto bila je vjerodostojnost. Vjerodostojnost su izgubili.
Činilo im se da je sve u redu, no nisu smjeli provesti nijednu ozbiljnu reformu – kupovali su većinu od jednog do drugog zasjedanja, koristili stanke za intrige i klimave sporazume.
Tu je nastala i fama da je HDZ pobjeđivao glasovima desnice. Stavljali su oni takve na liste, dobivali glasove i za njih, ali ti besprizorni mucavci u retorici i carevi u imovini uvijek su ih sramotili. Dosta su oni ispaštali glupe izjave svojih, pa, zaboga, oni su ”naši”: o krvavim gaćama, jugozombijima i pederskim zavjerama.
Nisu se smjeli groziti nad idejama o listama neprijatelja i lustracijama, strašnom životu u socijalizmu u kojem nema raznih vrsta jogurta, trpjeli su krivu povijesnu i zemljopisnu atribuciju koridora ”željezne zavjese”; jednostavno su morali klizati neperspektivnim putem idejne izolacije i civilizacijske devolucije.
Osjećajući te vjetrove, ljudi su sve manje izlazili na izbore, a idioti su se ohrabrili i mobilizirali.
Tako je nastao privid pobjede HDZ-a i prikrivanja procesa dekadencije programa nacionalnog identiteta. Ma nisu oni pobjeđivali glasovima militantne desnice. Pobjeđivali su jer su širili gađenje prema politici.
Sjetite se, na izborima ni uz glasove desnice nisu dobili dosta, morali su u koaliciju. Izgledali su kao zastrašujući i opasni i mnogi se nisu htjeli miješati, jer što će pristojni ljudi u takvoj politici. Ne toliko iz straha koliko od gađenja u tome nisu htjeli sudjelovati, pa je i nastala tužna i lažna slika o ravnoteži ekstremne desnice i nepostojeće ljevice, a zapravo je nestajao umjereni centar
Nastala je lažna slika u kojoj se bira između ustaša i partizana, u kojoj se bira verzija neizmjenjive prošlosti, a ne odlučuje o stvarnosti i budućnosti.
HDZ je prihvatio takvu strategiju mitologizacije misleći da će tako bez društvenih lomova u pozadini provesti tihu prodaju javnog dobra i državne imovine, reforme poreza i mirovinskog sustava, zdravstva. A izgubio je potencijal upravljanja, postao zarobljenik posebnih interesa desnih lobističkih skupina koje su se stavile pod zaštitničko krilo retorike suparnika za vlast.
Točnije, na vlasti je bila desnica kojoj tek treba pokriće nekog uglađenog premijera koji razumije europsku politiku, može tražiti pomoć i prikazivati europsku sliku Hrvatske. U stvarnosti su zauzeli medije, obrazovanje i kulturu, uspjeli revidirati prošlost, sistematski uništiti racionalnost u ime svojih mitova.
Stabilnost nije sve. Stabilne kuće mogu biti prazne, bez stanara. Stabilni mostovi možda ne vode nikamo. Pozivanje na stabilnost je trik vlasti. To je formula zastrašivanja nepoznatim, nepredvidivom budućnošću, strah od brzih društvenih promjena svijeta i Europe.
To obično ide servirano uz strah od neprijatelja, globalne ekonomske prijetnje, uz traženje domaćih izdajnika.
Stabilnost je drugo ime za status quo, za stanje u kojem promjene nisu poželjne, stanje u kojem je nekima ionako dobro ili je pak isprika za egocentričnost i taštinu.
Logično bi bilo da Vlada koja jedva ima većinu, koja ima glasače protiv sebe, koja ima kolebljive saveznike i licemjerne prijatelje – raspiše izbore. Kako će voditi državu ako joj je najveći saveznik onaj koji ima sve više zastupnika usprkos strašnoj i skupoj propagandi. Kad ostane bez vjerodostojnosti, kad ostane bez legitimiteta i glumi podršku, Vlada treba raspisati izbore, a ne pozivati na zbijanje redova.
Raspišite parlamentarne izbore kada i predsjedničke! Neka se vidi gubitnik, neka upravlja legitimni pobjednik! Nisu izbori alat za stranačke obračune, već pretpostavka odgovorne vlasti.
Budimo iskreni. Zamisao Andreja Plenkovića bila je naizgled lukava i temeljena na statistici i brojevima. Zašto primati Glasnovića, Kovača, Đapića, Srba, Kolakušića ili Ružu Tomašić kao svoje kandidate kad njihovi glasovi podijeljeni i raspršeni idu pobjedniku? Zašto slušati Brkića i Kovača, Mikulića i Milinovića?
A trebalo je i pokazati tko je gazda, pa staviti Resslera i Sokola. Njihov zadatak nije bio da privuku glasove, već da zauzmu mjesta na listi na koja, odmah se pokazalo, računaju veterani politike. Znao je Plenković da se otpisani neće baš naraditi u kampanji, da grizu nokte i boje se sramote sa svojim imovinskim karticama. Mora da se smijuljio jednostavnosti i genijalnosti zamisli.
Ne glasaju brojevi, već ljudi. Plenković se ”prekombinovao”. Ne glasaju ljudi ocjenjujući izvršenje proračuna, teškoće ekonomske politike, objektivne parametre mirovinske reforme. Oni glasaju prema emocijama, uzrujani skandalima, dojmom o bahatoj Vladi, koristoljubivim ministrima, iznevjerenim obećanjima, licemjerju. Dakle, glasaju protiv.
Ne cijene priopćenja, briga ih za Angelu i Webera. Ne glasaju mladi jer ih ništa ne zanima, svi su isti i dosadni. Glasaju protiv sistema u kojemu za njih nema mjesta.
Ne glasaju stari umorni od obećanja, osjećaja da su na teret ove vlasti. Jasno da onda ostaju samo ljudi vjerni stranci i partiji, skloni jednostavnim rješenjima i glupim obećanjima. Ljudi glasaju jer im je svega dosta, a nekima je dosta i izbora, i korupcije, i licemjera i nepoštivanja, pa glasaju protiv vlasti.
Pravi problem je to da vlast nema legitimitet, nema potporu birača, što je testirano na europskim izborima. Nema jasne ciljeve, nema snage donositi teške odluke, ne upravlja, već se obračunava. Nije dovoljna samo šarmerska rekonstrukcija Vlade.
Ne samo da bi ih previše moralo otići (Tko bi ostao? Božinović, Bošnjaković?), nego za obnovu legitimiteta treba više od estetskog uljepšanja. Treba test vjerodostojnosti. Povjerenje nije narušeno lošim rezultatima na europskim izborima, ono je nagriženo nizovima sramotnih skandala, neuspješnim prikrivanjem istine i gubitkom ugleda.
Vladajući ne znaju kada će im publika fućkati, a kada će im se smijati. Trebaju im novi izbori, a za takvu odluku nemaju hrabrosti.
autograf.hr
