Kultura življenjaLifestyle

Šta to nije u redu sa mladima danas?

Neuptina je činjenica da se u vrijeme krize – ekonomske, političke, kulturološke – loša situacija odražava na mlade ljude i na njihove (objektivnim uslovima ograničene) životne izbore.

DIJANA JELAČA / Buka – 10. Novembar 2014.

«Mladi danas» je opšta i rijetko definisana fraza koja se često čuje u svakodnevnom govoru, uglavnom upotrebljavana od strane onih koji se (više) ne osjećaju mladima. Naoko konkretnija i socijalno zabrinutija je još jedna popularna fraza – «ugrožena mladež». Neuptina je činjenica da se u vrijeme krize – ekonomske, političke, kulturološke – loša situacija odražava na mlade ljude i na njihove (objektivnim uslovima ograničene) životne izbore.  

Ali problem u kategoriji «mladih danas» i usko povezane «ugrožene mladeži» nastaje kada se o mladima generalizuje na grube načine, kada se o njima misli i govori kao o dijelu populacije koji „prosto ne zna šta će sa sobom“, ili koji je podložan samodestrukciji koja je, opet, samoj sebi svrha. Patologizacija se, tako, često ogleda u moralisanju o ponašanju mladih koji su, igrom slučaja, naslijedili poremećeni svijet upravo od onih koji se sada postavljaju kao moralni autoritet(1). 

Golom oku je, recimo, primijetan relativno noviji trend u regionalnoj filmskoj industriji – filmovi koji se okreću prema tematici subkultura mladih da bi preko reprezentovanja kategorije «ugrožene mladeži» (koja se često poistovjećuje sa delikvencijom) dotakao željeni nivo društvene kritike i/ili političke angažovanosti. Nedavno je, na primjer, na nekoliko festivala prikazan novi srpski film Varvari (Ivan Ikić), koji se bavi pitanjem huliganstva i ekstremne desničarske subkulture skinheadsa. Članak u britanskom Guardianu je ovaj film opisao kao «autopsiju nihilizma i destruktivnosti srpskih tinejdžera». 

Igrom slučaja, Varvari stilski i tematski djeluje kao kombinacija dva druga novija filma o ugroženoj mladeži – Šišanju Stevana Filipovića (2010), i Klipu Maje Miloš (2012). Temom subkulture ili «ugrožene mladeži», ili kombinacijom jedne ili druge, bavile su se i Metastaze (Branko Schmidt, 2009), Život i smrt porno bande (Mladen Đorđević, 2009), Tilva roš (Nikola Ležaić, 2010), Fleke (Aldo Tardozzi, 2011), S/Kidanje (Kosta Đorđević, 2013), i Neposlušni (Mina Đukić, 2014). Na ovu listu bi se mogao dodati i film Djeca Aide Begić (2012), iako se prikaz ratne siročadi kao svojevrsne subkulture izdvaja zbog toga što se takvoj subkulturi pripada, naravno, bez sopstvenog izbora. Svi gorepomenuti filmovi koriste kategoriju «ugrožene mladeži» da bi dali svojevrsnu kritiku društva koje je svoje mlade naizgled napustilo, što je poduhvat vrijedan pažnje. Ali kad se mladi na današnjem filmu prikazuju isključivo kao delikventi, može se vrlo lako stvoriti problematičan stereotip koji patologizira mladost kao takvu, te negira neke pozitivne elemente bunta, tog neizbježnog dijela odrastanja. 

Subkultura i bunt: šta rasizam ima sa tim?

Korisna i prilično jednostavna definicija subkulture kaže da je to «grupa ljudi sa kulturom (vidljivom ili skrivenom) koja ih odvaja od većinske kulture kojoj pripadaju» (2). Kultura je, u ovom širem smislu riječi, sistem simbola, značenja i struktura koje daju smisao svijetu oko nas. Ona je, dakle, u tom smislu, svuda i proizvodi se na često nesvjesne načine. 

Subkulturalne grupe se definišu kao grupacije koje imaju svoju idiosinkratičnu kulturu koja ih odvaja od većine. Subkultura, naravno, ne nastaje u vakumu, već se referiše na dominantnu kulturu kao takvu, bilo da stoji u njenoj opoziciji, ili čini neke od njenih skrivenih tendencija očiglednima. 

Tu je pitanje subkulture skinheadsa posebno zanimljivo, jer se u današnjoj regionalnoj političkoj situaciji teško može ustvrditi da je njihov pro-fašistički stav u nekom velikom raskoraku sa dominantnom kulturom koja gaji, podržava i podstiče podjele na etno-nacionalnom nivou već duži niz godina. Skinheadsi se ne kose sa zvaničnim političkim stavovima etno-nacionalnih državnih politika, već ih guraju u njihov logički ekstrem – isključivost do istrebljenja. Ova subkultura, dakle, čini očiglednima neke od opšteprisutnih, a ipak često prešućenih tendencija naših političkih, a nerijetko i kulturnih elita.

Zato je, dakle, vrlo bitno da se i film bavi pitanjem odnosa skinhead grupa i takve državne politike, ne bi li se došlo do srži problema. Pa ipak, gledajući filmove o skinheadsima, ne mogu a da ne osjetim nivo moralisanja angažovanih režisera koji su odlučili da povuku golom oku možda i previše jasnu i neisprekidanu crtu između nasljeđa rata, etno-nacionalnih politika i nasilnih subkultura. Problem nije u prikazu te poveznice, jer ona neupitno postoji. Problem je kad se nasljeđe etno-nacionalnih politika i ratova koristi kao izgovor da bi pripadnici starijih generacija s nekakve moralne visine gledali na «mlade danas» i kritikovali njihovo neznanje. Ova tendencija se može uočiti u gorepomenutom Šišanju, u kojem se čini da je «mladima danas» jedina opcija postati skinheadsima ako hoće da dosegnu nivo socijalnih aktera. 

Iako je ovo provokativan stav vrijedan pažnje, film Šišanje mu prilazi sa previše moralizatorske perspektive da bi se dobila efektna slika onih koji se priklanjaju neofašizmu kao (možda) jedinoj mogućoj opciji. Patologizacija često nije najproduktivniji način društvene kritike jer takav proces po pravilu drži onoga koji vrši dijagnozu odvojenog od problema, štaviše, iznad problema, naočigled objektivnog i netaknutog problematikom. No kako objektivnost generalno ne postoji, bilo bi možda zanimljivije unijeti se u problematiku na jedan intimniji način koji bi ostavio prostora autoru da sagleda i sopstvene predrasude, a ne samo predrasude drugih. 

Patologizacija subkultura mladih se u regionalnom filmu očituje i u filmovima koji se ne bave samo huliganstvom kao takvim. Dobar primjer je, recimo, kontroverzni Klip, film koji je izazvao moralnu paniku zbog ekplicitnih scena seksa u kojima učestvuje maloljetna protagonistkinja. Na stranu te eksplicitne seksualne aktivnosti, za mene je puno veći problem što se ovaj film čini odlučnim da nam sugeriše kako je seksualna aktivnost mladih (i to još pod uticajem alkohola, droge i tog užasno opasnog turbo folka) indikacija patologije koju proizvodi njihova opšta društvena zapostavljenost. Jer, koje bi «zdravo» društvo ostavilo mlade na cjedilu, da plešu u zadimljenom klubu uz zvuke Cece? 

Ako osjećate prizvuk ironije u ovom pitanju, na dobrom ste tragu. Nijedan oblik kulturnog izražaja nije po nekakvom defaultu patološki, pa tako i taj famozni, opšte-demonizovani turbo folk. Pa zar takvi argumenti o demonizaciji mladih kroz kulturu nisu korišteni za svaku generaciju «mladih danas», bar od pojave rokenrola, te «đavoljske muzike»? Prve uticajnije studije subkultura potiču upravo iz poslijeratnog vremena pojave ovog muzičkog žanra u Velikoj Britaniji, kada su Modsi, Teddyji, a poslije i pankeri prestrašili finu buržoaziju sakrivenu iza kućica u cvijeću. Danas pak mnogi sa nostalgijom gledaju na takve subkulturalne pokrete i njihov bunt, pa je lako zaboraviti da su oni u svoje vrijeme za mnoge predstavljali prijetnju i neupitnu indikaciju da sa «mladima danas» nešto opasno nije u redu. I tako u krug.  

Ne mislim, naravno, da će se jednog dana sa nostalgijom gledati na današnje skinheadse. No, umjesto da ih objektiviziramo i patologiziramo sa uzvišene i sigurne distance, možda bi bilo efektnije da sljedećeg skinheada kojeg sretnemo podsjetimo (ili podučimo tome) da su izvori ove subkulture u britanskoj radničkoj klasi, te da je ova grupa  u svojoj formativnoj fazi bila pod velikim uticajem jedne druge subkulture, izrasle iz okvira britanske imigrantske dijaspore sa Kariba, posebno Jamajke – subkulture rude boysa ili rudija, kao i rastamana i reggae izražaja.  Bunt izazvan materijalnom situacijom je, dakle, u slučaju skinheadsa bio izvorni. Ekstremni rasizam se dodao naknandno, kako to obično i biva. Tako se, eto, po ko zna koji put vraćamo na Marksov osnovni model ekonomske baze i ideološke nadgradnje, ili bar njegovoj refleksiji u mikrokozmu zvanom subkultura.
 
Seks, droga, rokenrol (i rod)

Kad govorimo o subkulturama, pitanje roda je vrlo bitno, jer se djevojke, po pravilu, vrlo rijetko prikazuju kao učesnice ovakvih grupa. Britanska teoretičarka Angela McRobbie smatra da je razlog tome činjenica da muškarci tradicionalno okupiraju javni prostor na vidljivije načine, pa se tako subkulture kao takve često doživljavaju kako isključivo muške, baš zbog veće javne vidljivosti. Ovo objašnjenje, bitno za vrijeme u kojem je izašla legendarna knjiga o subkulturama, Resistance through Rituals [Otpor kroz rituale] (1976), u prvu ruku se možda čini zastarjelim. 

Ali kako sam ja lično vrlo skeptična prema trenutnoj paradigmi veličanja «postfeminizma», čini mi se bitnim razmišljati o tome kako djevojke još uvijek imaju ograničeniji pristup javnoj sferi, ili javnom prostoru. McRobbie je otkrila da se djevojke, bar u poslijeratnoj Britaniji, grupišu u subkulture u intimnijim prostorima svojih kuća, posebno spavaćih soba, na primjer. 

Takve tendencije se svakako mogu primijetiti i u filmu Klip, u kojem djevojke doista provode puno vremena družeći se u svojim spavaćim sobama, te ja vjerujem da film i ne bi bio toliko osuđivan da su djevojke i ostale kod kuće, ako znate na šta mislim. Problem je nastao kada su otišle u klub da piju, slušaju Cecu i nađu momke za seks. Kada su, dakle, postale vidljive u javnom prostoru, te izrazile svoju seksualnost na prijeteće načine. Ovakve naočigled dobronamjerne kritike filma discipliniraju djevojke u onom trenutku kada one izvrše transgresiju tradicionalnih postavki stvari po kojima bi trebale vezati svoju seksualnost isključivo za kućnu intimu, i čuvati svoju nevinost (za brak, valjda), a po mogućnosti i slušati neku «kulturniju» muziku (čitaj: rokenrol). 

Ako se portret djevojaka u Klipu tretira kao prikaz jedne subkulture (u ovom slučaju klupske kulture [club culture]), otvaraju se zanimljive perspektive uloge roda u dinamici odnosa koje film prikazuje – od djevojaka međusobno, do sado-mazohističkog odnosa koji glavna protagonistkinja, Jasna, razvije sa Đorđem. Jasna ispoljava otvorenu odvratnost prema dinamici odnosa svojih roditelja – bolestan i nemoćan otac, isfrustrirana i zabrinuta majka kao glava porodice. Moguće je da ona jedini način da izbjegne takav šablon vidi u vezi u kojoj će se prepustiti kontroli često nemilosrdnog Đorđa. No, kako su davno ustvrdili teoretičari subkultura, ove grupacije se često formiraju kao kontra roditeljskoj kulturi, ali rijetko kada mogu efektno razriješiti paradokse te iste roditeljske kulture, upravo zbog toga što subkulturna aktivnost ima svoj rok trajanja i ne može predstavljati trajnu strukturu življenja, već samo privremeni bijeg. Tako Klip otkriva, na provokativan način, kako se u mladom životu djevojke stvara i u isto vrijeme onemogućava otpor, jer je za Jasnu jedini dostupni bijeg od depresivne roditeljske kulture u mazohističkom prepuštanju dominaciji partnera – rodnoj dominaciji koja se, dakle, ne može lako opisati kao izazov statusu quo. 

Ima li gdje mladih koji prikazuju sami sebe?

Kako je pitanje eksploatacijskog pogleda u prikazu subkulture mladih neriješeno u Klipu, za kraj bih se osvrnula na jedan film koji, po meni, uspijeva prikazati subkulturu mladih sa vrlo angažovane i u isto vrijeme neosuđivačke perspektive. To je film Tilva Roš režisera Nikole Ležaića, kojeg je Ležaić odlučio napraviti kada je vidio amaterski video uradak dva tinejdžera iz Bora, u kojem se dvojica skejtera izlažu raznim mazohističkim egzibicijama po ugledu na MTV-jev Jackass. 

Ležaić, i sam iz Bora, u svom je filmu angažovao Stefana Đorđevića i Marka «Todu» Todorovića da glume sami sebe, te je radnja filma uveliko određena stvarnim situacijama iz njihovih života. Tilva roš se pozicionira kao kolaž-film koji često daje kameru u ruke samim skejterima, te time poziva gledaoca da se unese u njihovu perspektivu, a ne samo da ih gleda, ili procjenjuje, sa distance. Ovo je primjer grassroots filma, ili prikaza mladih u kojem oni imaju jednako, ako ne i više kontrole na stilske, vizuelne i narativne elemente filma od samog režisera. 

U tom smislu, Tilva roš je, po mom mišljenju, trenutno najuspjelije djelo prikaza subkulture mladih, ili «ugrožene mladeži» sa neosuđivačke i neeksploatacijske perspektive, te primjer da se takvi ne-moralizatorski filmovi o mladima i te kako mogu napraviti. Ovaj moj stav će se možda promijeniti naletom novih filmova iz ovog trenutno popularnog pod-žanra regionalnog filma, jer će, kako stvari stoje, novih primjera sasvim sigurno biti. Ostaje na kraju samo jedan podsjetnik – činjenica da je svaka generacija mladih patologizirana na ovaj ili onaj način, kroz prizmu moralizatorskog stava dominantne kulture odraslih. Imajmo to na umu sljedeći put kada gledamo film o mladima danas.

—————————



1. http://www.kulturpunkt.hr/content/reproduciranje-tinejdzerstva-kao-dijagnoze
2. https://www.princeton.edu/~achaney/tmve/wiki100k/docs/Subculture.html

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close