Nitko sretniji od mene da narodu ove sirote zemlje mogu zaželjeti i sretnu i berićetnu, drugačiju od ove na izmaku, 2018. godinu. Ali kako? Je li takva godina i realna? Ili je istini puno bliže da bi na njezinu isteku ovoj koju ispraćamo mogli još i aplaudirati – bez obzira što nas u njoj, jer nam ne omogućuju da živimo od svoga rada, tjeraju od vlastitih domova i raseljavaju po svim svjetskim meridijanima?
Piše: prof. dr. Slavo Kukić
Što se onih na vlasti tiče, bolja 2018. je realnost koja je, uz ino, utemeljena i u svim ovogodišnjim pokazateljima. Iako, pita li se njih, i na godinu koju ispraćamo nemamo se razloga žaliti – jer, bolja je od mnogih prethodnih. Nedavno se federalni premijer, primjerice, pohvali kako je njegova vlada realizirala dvije trećine reformske agende, da izvršene reforme, potom, već danas daju rezultate – a slijedeće će godine, hvalim te Bože, sve to biti i bolje. Jer, čekaju nas nove reforme, ali i nova zapošljavanja kojima oskudijevali nismo ni u prethodnih dvanaest mjeseci. Ukratko, blago nama s njima.
Nastranu što mu priča sa stvarnošću nema nikakve veze. Uostalom, to mu u najotvorenijoj formi prije desetak dana u brk skresa i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira izražavajući žaljenje zbog neizvršenih obveza federalne vlade – i drugih razina vlasti doduše – iz te iste reformske agende, posljedica čega je, među inim, nedostatak napretka, i gubitak značajnih sredstava u zadnjih pola godine. Ali, otkud čovjeku takva drskost? I zacrveni li se barem kada u vlastitom domu stane pred ogledalo i sjeti se laži kojima šamara siroti svijet? Jer, kako Novalićevu priču dovesti u vezu s podacima koje se svaki dan dade pročitati – i što se reformi, i što se zapošljavanja, i što se općeg stanja nacije, hoću reći države, tiče?
Nedavno, recimo, pročitah podatak – a izvor je, ne bilo tko, nego Eurostat, Statistička agencija EU – da je BiH najbjednija zemlja u Evropi, s najnižim bruto društvenim proizvodom po stanovniku. Ili još slikovitije, svaki šesti njezin građanin, približno 600 tisuća ljudi, živi s tri do pet maraka dnevno, čak 30.000 ih, potom, preživljava zahvaljujući jednom obroku iz javnih kuhinja, da ne nabrajam.
S druge strane, najveći dio onih koji prate stanje u BiH slaže se da ona prolazi kroz najtežu političku krizu od potpisivanja Daytonskog sporazuma – da tu krizu prati gotovo pa potpuna blokada institucija države, ali i sve intenzivnija ambicija da se do kraja dovedu ratni planovi o definitivnoj podjeli zemlje po etničkim šavovima. To, uostalom, svako malo ponove različite međunarodne organizacije i institucije u BiH. U zadnjih desetak dana, recimo, u različitim kontekstima to učiniše ambasadori SAD, OESS-a i EU – izražavajući zajedničku zabrinutost stanjem u obrazovanju – ali i, što je još bitnije, politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira.
Zbog dezintegrirajućeg balahanja ovdašnjih plemenskih poglavica, recimo, politički ih direktori još jednom, i to u rijetko otvorenoj formi, upozoriše da BiH nije zajednica država, da suverenitet i državnost pripadaju njoj a ne entitetima, da entiteti postoje samo temeljem Ustava BiH i nemaju pravo na otcjepljenje, da su odluke Ustavnoga suda BiH konačne i obvezujuće za sve, da su i inače zabrinuti retorikom podjela koje se svakodnevno može čuti od političara ove zemlje, da ih zgražaju priče o ratnim scenarijima i negiranje Haškog tribunala jer ugrožavaju i dijalog i unutarnje pomirenje – ali i da, što je još važnije, međunarodna zajednica i dalje, zatreba li, na raspolaganju ima instrumente potrebne za osiguranje provedbe Mirovnog sporazuma.
Jesu li ta upozorenja došla i do ušiju plemenskih poglavica ove zemlje? I jesu li ih, makar i načas, bacila u brige? Ako je po najnovijim političkim sijelima suditi – ne. Poglavice, naprotiv, voze kako su i vozili – s istim ciljem, ali i pameću koja je identična onoj s početka devedesetih. Jer, dojam je, na javnoj sceni ponovo imamo – sada, doduše, u nešto izmijenjenoj formi u odnosu na prije nepuna tri desetljeća – vezivanje zastava, barjaka, kako ih već zovu. Razlika je tek u detalju – da su neki od aktera vezivanja u autu, a na njihovu mjestu su drugi. Konstanta je jedino HDZ – svi ostali uskaču ili iskaču ovisno od trenutačnog odnosa snaga. Nekada su, recimo, zastave vezivali HDZ i SDA – onda, ako se dobro sjećam, zbog zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog interesa u borbi protiv komunista. Danas se čvorovi vezivanja – koji nastaju udruženim djelovanjem HDZ i SNSD – objašnjavaju zajedničkim hrvatsko-srpskim interesom u borbi protiv bošnjačkoga hegemonizma.
U samo nekoliko dana dvojac Čović-Dodik za istim stolom se nađe čak dva puta. U Banja Luci su, obavijestiše javnost, tabirili aktualnu političku situaciju u BiH i regiji. Samo tri dana nakon toga na Jahorini se njihovom umovanju pridružiše i srcu im najmiliji – Borjana i Željka, ali i još neki, istina, od dviju dama manje bitni. I usuglasiše se, tako izjaviše, i o pitanjima u vezi kojima ranije nisu bili usuglašeni.
Po onome, međutim, što obznaniše, „borci“ za hrvatski i srpski nacionalni interes su neke od ranijih dogovora, kojima atakiraju na evropsku BiH, samo dodatno ojačali. Dogovoriše, primjerice, zajedničku potporu prijedlogu Izbornog zakona HDZ-a – po kojemu su, zarad ljubavi vođi i njegovoj interesnoj grupi, žrtvovani svi Hrvati nisu li smješteni na potezu od Stoca do Livna. Ojačaše, potom, raniji dogovor da dodatno razdrmavati treba i Ustavni sud, zasad tako što će iz njega eliminirati strance. A poslije? Tko zna, možda time što će ga za sva vremena i adaktirati.
Ima u njihovom jahorinskom dogovoru, istina, i novina. Jedna od onih koju i javno priznaše tiče se NATO orijentacije – u kojoj će, kako pojasniše, slijediti politike matičnih država, Srbije i Hrvatske. I u vezi s tim su se, priznaše, razumjeli – kako Čović Dodika u opredjeljenju da je njegova odluka o vojnoj neutralnosti vezana za isti takav stav Srbije, tako i Dodik Čovića da se u vezi s NATO zagleda u politiku svoje „matične“ zemlje. A BiH i njezin vlastiti subjektivitet? Kakva BiH! Jahorinskom dvojcu ona je, očito, zadnja rupa na svirali.
Razumjeli su se, kako stvari stoje, i u vezi presude suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci. Na taj predmet, veli Dodik, a lider HDZ-a se složi s njim, treba staviti točku. Dodikovim vokabularom, ako se spornu presudu nije moglo provesti u prethodnih osam godina, koliko prođe od njezina donošenja, „ne treba je provoditi ni u budućnosti“. Čitavu priču, naprotiv, i suprotno Sudu za ljudska prava, treba vratiti na startnu poziciju – da se u Predsjedništvo BiH, po scenariju kojeg predlaže njegov mostarski pajtaš dakako, biraju Srbin, Hrvat i Bošnjak. A pravo svih ostalih da budu birani? Ma, koga to zanima. I ne treba se uzrujavati zbog činjenice da se zbog toga neće dobiti ni kandidatski status za ulazak u EU, kamo li bilo što drugo. Jer, eto, bez toga smo živjeli i do sada – i što nam je falilo?
Što je najvažnije, sve što Dodik reče, lider HDZ-a „potpisa“. Zadovoljan je, veli, dosadašnjom komunikacijom sa svojim banjalučkim partnerom, ali i vjeruje da će njihova uštimanost u 2018. godini dobiti na novoj kvaliteti – posebice u odnosu na zajedničko im opredjeljenje kako Dayton definitivno treba raspakirati. Pa, kom’ obojci, kom’ opanci.
Nije lider HDZ-a, istina, govorio i o javnim jecajima banjalučkog biskupa – a moglo ih se čuti, tijekom njegova razgovora s visokim predstavnikom u BiH, i zadnjih nekoliko dana – u vezi s pitanjima čija su rješenja u Dodikovim rukama. U vezi s, recimo, potrebom rješavanja silnih problema katoličke populacije u njegovoj biskupiji. Komarica je i ovaj put, tijekom razgovora s Inzkom – zaludu „branitelj“ Hrvata i njegove veze s prvim u Srba – zvao u pomoć u vezi s neprocesuiranjem zločina nad katoličkim vjerskim službenicima, svećenicima i redovnicama, ali i stotinama nevino ubijenih i izmasakriranih civila-katolika na području banjalučke biskupije.
Je li Čović sa svojim banjalučkim pajtašem razgovarao i o tome? Je li mu sve to spočitnuo kao izraz nebrige mu za položaj Hrvata u tom dijelu zemlje? Jesu li mu, potom, do ušiju došla i najnovija predbožićna upozorenja kardinala Puljića kako „nije stranka iznad naroda“, da je „narod važniji“ od svake stranke, kako „ne može biti borba za vlast važnija od budućnosti naroda“? Ili, pak, misli kako ta žrtva, i u Banjoj Luci i u svim drugim dijelovima BiH, i nije najvažnija stvar na svijetu? Kako je, drugim riječima, od toga puno važniji način izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvata koji mu osigurava mandat do penzije?
Bilo kako bilo, Dodik i Čović su otvorili, sada već i intenzivirali novo, ovaj put „hrvatsko-srpsko“ vezivanje zastava-barjaka. No, neće ono proći i bez odgovora – jer, nije ni do sada, pa s koje god strane da je dolazilo. A svega toga će, i vezivanja zastava-barjaka i odgovora, biti i u godini pred nama, bojim se i više nego danas. Zauzvrat, običan svijet će, tragajući za vlastitim mjestom pod suncem, iz zemlje svojih djedova i dalje „curiti“ – preko granica BiH, a prema svim svjetskim meridijanima. Mislim, dakako, na one koji se preko granice otisnuti uopće mogu.
A ostali? Oni će i dalje tavoriti iščekujući sudbinu – ne isključujući ni reprizu one kojoj su u oči već gledali. I kako onda takvima, običnu svijetu, čestitati bolju i uspješniju novu, 2018. godinu? Jer, sve upućuje da im namijenjena sudbina i nije bogzna kako ružičasta. Da ih se, naprotiv, onim što politika čini, vraća u vrijeme devedesete. I da im je, ako ćemo pošteno, puno bliže istini zaželjeti naklonjenost Svevišnjega zbog sve vjerojatnijeg susreta s „Novom 1991.“.
iskorak.ba
