logo
bios

Srbija obilježava 19 godina od rušenja Miloševićevog režima

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, okt 5th, 2019

Posljednjih godina sve su učestalija poređenja današnjih prilika s onima iz devedesetih godina prošlog vijeka.

Pomaci u odnosu na period devedesetih svakako postoje – Srbija nije izolovana država već članica međunarodnih organizacija, funkcionišu banke, benzin se ne kupuje u kanticama, nema sankcija, građani mogu da putuju, nema ubijanja neistomišljenika, pokrenute su evropske integracije… Ipak, ima i sličnosti s devedesetima – od broja onih koji odlaze iz zemlje, uticaja šund muzike/rijalitija na društvo, pa do političkih prilika koji uključuju i borbu za izborne uslove i proteste.

Od 5. oktobra 2000, datuma kada je Slobodan Milošević priznao izborni poraz i koji se zbog toga katkada uzima kao prekretnica kada je u pitanju demokratizacija zemlje malo je toga promijenjeno. U pitanju su godine koje se s ove distance mogu smatrati bačenima, iako je za to vrijeme stasala nova generacija punoljetnih građana. Srbija nije zemlja demokratije, smjena vlasti nije uobičajena demokratska tekovina, Ustav i zakoni nisu isti za sve, mediji nisu odgovorni, a oni s nacionalnom frekvencijom daleko su od objektivnosti ili ma kakve kritičnosti prema vlasti.

Od posljedica 5. oktobra ostala je samo jedna i to ona najstrašnija – taj datum je zapravo bio uvod u ubistvo prvog demokratskog premijera Zorana Đinđića koga su ubile snage koje su odbijale da prihvate ono što demokratija znači. Premijer je ubijen, građani su poraženi, gotovo dvije decenije uzalud izgubljene, a Srbija još daleko od istinski slobodnog i demokratskog društva.

Formalno, neposredno nakon predsjedničkih izbora čiji rezultat je Slobodan Milošević odbijao da prizna, i petooktobarske pobune građana došlo je jedino do smjene na mjestu predsjednika tadašnje Jugoslavije – na čelnu poziciju došao je Vojislav Koštunica. Na nivou Srbije formirana je prelazna vlada u čiji su sastav ušli i kadrovi Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, stranke koja je nekontrolisano i neprikosnoveno vladala deceniju unazad. Na čelu najvažnijih institucija, uprkos zahtjevima DOS, praktično ostaju Miloševićevi ljudi- Radomir Marković u DB i Nebojša Pavković na čelu Generalštaba Vojske. Uz obrazloženje da revanšizma neće i ne smije biti, jedini koji može da ih smijeni – Vojislav Koštunica, odbija da to učini. Prelazni period trajao je tri mjeseca.

Nove demokratske vlasti, kako se kasnije ispostavilo, naslijeđuju sistem u kome kriminalci i kriminalni klanovi zapravo drže sve dijelove sistema i poluge moći – kontrolišu policiju, državnu bezbjednost, pravosuđe… Kako će se kasnije ispostaviti, veza svih ovih kriminalizovanih dijelova sistema bio je Milorad Ulemek, u to vrijeme državni zaposlenik – komandant Jedinice za specijalne operacije, oružane jedinice Državne bezbjednosti na čijem je čelu nakon 5. oktobra, zahvaljujući insisitiranju Koštunice, ostao Radomir Marković.

Nove vlasti suočile su se neophodnošću rasvjetljavanja brojnih zločina iz pretpetooktobarskog perioda – ubistva Ivana Stambilića, Slavka Ćuruvije, četvorice funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali…

Iza ovih zločina, kasnije se ispostavilo, stajali su upravo pripadnici DB i JSO. Odluka da 5. oktobra stanu na stranu DOS, a protiv Slobodana Miloševića izgledala im je kao siguran izbor i garancija za nekažnjivost – jedni su im saučesnici u zločinima, a od drugih su zbog podrške očekivali amnestiju.

Smjena Markovića bila je jedna od odluka na prvoj sjednici Vlade Zorana Đinđića, koja je formirana u januaru 2001, nekoliko mjeseci nakon pada Miloševića.

Đinđić odbija zahtjev tadašnjeg komandanta JSO-а Milorada Ulemeka da na čelo DB-а dođe Milorad Bracanović. Za novog načelnika Službe imenovan je Goran Petrović, koji je u vrijeme Miloševića bio izbačen iz DB-a. Radomir Marković uhapšen je u februaru 2001. zbog sumnje da je umiješan u ubistvo četvorice funkcionera SPO-а na Ibarskoj magistrali. U aprilu 2001. uhapšen je bivši predsjednik Jugoslavije, Slobodan Milošević, koji je osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja.

Društvo počinje da se mijenja, nove vrijednosti dolaze u prvi plan, jasno je da postoji odlučnost da se zločini nazovu pravim imenom i zločinci budu kažnjeni ma s koje strane dolaze – državna televizija prikazuje Bi-bi-sijev dokumentarac o Srebrenici…

U momentu kada postaje jasno da nikakve amnestije za zločine neće biti, dolazi do sukoba kriminalnih klanova s Vladom.

Oni koji su poraženi 5. oktobra ne pristaju na poraz. Lider radikala u Skupštini Srbiji (koji i danas ima mandat u parlamentu) optužuje Đinđića za kriminal. Njegove izjave ubrzo dobijaju prostor u novoosnovanim tabloidima. Uz izvrtanje činjenica, lažne optužbe u dijelu javnosti kreira se slika o premijeru kao kriminalcu…

I što je vremenska distanca veća, jasnije se vidi da je 5. oktobar 2000. bio uvod u ono što će se dogoditi 12. marta 2003. i da je Srbija u momentu kada je krenula da pravi institucije i poštuje zakone vraćena unazad.

Suđenja za zločine Miloševićevih službi su okončana. Završeno je i suđenje za ubistvo prvog demokratskog premijera, ali bez pravog epiloga – i dalje se ne zna politička pozadina ovog ubistva. Od 5. oktobra nije ostalo ništa. U parlamentu i dalje sjedi Šešelj, a na vlasti su nekadašnje njegove i Miloševićeve partijske kolege. Kao i prije 5. oktobra.

Sličan je i riječnik, ali i manir u javnom prostoru – prišivanje kvalifikacija izdajnika, stranih saradnika, tajno snimanje susreta i kretanja pojedinaca, pa potom proturanje slika u medije bliske vlastima, stvaranje vaninstitucionalnih centara moći… već je viđeno devedesetih. Takve nezakonite radnje teško da su temelj na kome se gradi istinska demokratija. A kad nema temelja, u problemu je cijela kuća, ma kako divne ornamente imala na fasadi.


(Insajder.net)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh