logo
bios

Socijaldemokratski pokret koji to nije

Objavljeno prije 5 mjeseci . u uto, maj 7th, 2019
Ako se ikad razmišljalo o njegovom nazivu, nikad nećemo znati da li je jedna od ideja bila i Pokret Socijaldemokratske Alternative, ili Pokret Socijaldemokratske Akcije (P-SDA). Ako nije, zamislimo šta bi tek bilo da jeste

Prije skoro deset godina, profesorica na skopskom Univerzitetu Sv. Ćiril i Metodije, Lidija Hristova [1] na pitanje kako razumjeti ljevicu na ex-jugoslovenskom prostoru u vremenu postideološkog zgušnjavanja ka centru, polazi od suprotne teze – s pitanjem kako razumjeti desnicu. Uočavajući sličnosti i opća mjesta u programima svih političkih stranaka nastalih raspadom bivše nam države, naročito pitanja koja se tiču ekonomskih i političkih programa, Hristova zaključuje kako je gotovo nemoguće napraviti takvu ideološku polarizaciju. Ipak, ona primjećuje da su „snažna podrška tržišne reforme i nacionalistička agenda (…) dva krucijalna elementa koja razlikuju desnicu od ljevice” (Hristova, 2010).

Globalni kontekst sa jedne, te lokalni kontekst u slučaju općih izbora 2018. godine s druge strane, mogli bi ovu tezu iznova propitati u slučaju Bosne i Hercegovine, iako se slični obrasci pronalaze i u regiji. Uspon desnog populizma u Europi, ali i svijetu (ne samo u Sjedinjenim državama, već i u – primjerice, Brazilu, Indiji ili Filipinima…), oslabio je moć mainstream političkih partija koje gravitiraju desno ili lijevo prema centru, jačajući i stvarajući nove, sa pozicijama usmjerenijim od centra ka krajnjoj desnici, ili pak radikalnoj ljevici. Globalna finansijska kriza 2008. godine oslabila je neoliberalni status quo, a oni koji su osjetili njegove posljedice kaznili su trećeputno koketiranje socijaldemokrata sa tržišnom ekonomijom i hvalospjevima kapitalizmu. I dok nove ljevičarske partije sve više vraćaju naraciju o socijalizmu (misleći tu i na tzv. demokratski socijalizam) uočavajući srodnost brojnih političkih i socijalnih borbi u Europi i svijetu, konzervativci problem ne vide u ekonomskom modelu koji je prouzrokovao ozbiljne turbulencije, već u postojećim političkim elitama i direktnim posljedicama njihovih politika – poput migranata, muslimana ili generalno Drugih. Debata između (etno)suverenista i internacionalista jedna je od novih, predominantnih linija ideološke polarizacije.

I dok Regija aktivno, iako u ograničenim kapacitetima, učestvuje u novom političkom prestrojavanju, izbori 2018. godine pokazali su da je Bosna i Hercegovina daleko od njega. Bar za sad. Bitka se vodila oko predominantnih (etno)nacionalističkih narativa. Sukob desnih političkih opcija i onih ne-desnih odvijao se na polju nacionalizma – onog nacionalizma u kojem domaći politički predstavnici svoje sagovornike, pa i prijatelje, imaju u autoritarnim liderima poput Putina, Erdogana, Orbana ili Strachea… Upravo je igranje utakmice na tuđem polju eutanaziralo svaki potencijal koji su te opcije, uslovno rečeno, povratile kod birača. Ako analizu pojednostavimo i izostavimo izborne krađe, nevažeće listiće i slabu izlaznost, birači možda jesu dali priliku dojučerašnjoj, ne-desnoj opoziciji, ne toliko zarad njihovih programa, koliko u očaju zbog prethodne vlasti. Međutim, uprkos tome, ne samo da je njihovo okruženje ostalo dominirajuće desno [2] već su i oni sami doprinijeli tome – sukobljavajući se na polju nacionalizama, između državnog i etničkog, sa svojim kandidatima za Predsjedništvo, kao najmanje bitnu, ali simbolički, najvažniju poziciju za političke stranke u Bosni i Hercegovini.

*

Socijaldemokratija koja to nije

Opravdanih razloga da se bude kritično, vidimo, ima. Za početak, dobro poznata konstatacija – što, bar u organizacijskom smislu, ljevice u Bosni i Hercegovini nema. No, umjesto žalopojki, treba prihvatiti činjenicu da ljevičara ima. Zbog toga ne treba čuditi da bi se u budućnosti i u bosanskohercegovačkom kontekstu mogle početi javljati ljevičarske, izrazito socijalističke organizacije i pokreti. Takvim se nikako ne može nazvati transpartijski trojanac koji je objelodanjen prije nekoliko dana od strane grupe pojedinaca, iskusnih i etabliranih političkih veterana koji sada obećavaju ne samo promjenu, već i alternativu. Nuditi alternativu zbog nezadovoljstva postojećim i pri tome se nazvati socijaldemokratskim, pa još uz to i pokretom, nije čin potpunog političkog amaterizma, koliko šizofrenog konformizma.

Krenimo redom. Jedan od njegovih protagonista „Pokret“ opisuje kao inicijativu ujedinjenja ljevice ideološki opredijeljenih i slobodno mislećih ljudi kroz političke stranke u kojima djeluju. Jasno je, međutim, da su „slobodni misleći ljudi“ o kojima se ovdje misli zapravo oni koji se nalaze u sukobu sa rukovodstvima svojih političkih partija, odnosno, partija kojima tzv. „unutarpartijska demokratizacija“ predstavlja samo izborni mehanizam, ne i način artikulacije manjinskog mišljenja. Problem je, naravno, dublji od toga i njegov primarni uzrok nije u manjinskom mišljenju, već u nedostatku ideologije unutar Partije. Stoga je „Pokret“ samo akumulacija individualnih nezadovoljstava koje su raskinule lojalnost sa svojom bazom i kojima treba stabilan potencijal za sticanje političke legitimacije pred lokalne izbore 2020. godine. Drugi problem je taj što je nemoguće govoriti o ujedinjenju ljevice iz nekoliko razloga. Ostavimo li po strani to da je nema i da stranke koje bi trebalo ujedinjavati nisu ljevičarske, ujediniti ljevicu znači da postoji pluralizam ljevica. Međutim, ljevica je jedna, a unutar ljevice su različite pozicije. Zanimljivo je, međutim, kako se inicijator ovog „Pokreta“ na jednoj od sjednica Glavnog odbora SDP BiH prije dvije godine za govornicom javno grozio ideji mladih ljudi – što iz Partije, to i izvan nje – koji su na tematskoj sjednici Savjeta za razvoj te iste stranke u Zaključcima pred Glavnim odborom iznijeli zamisao da SDP BiH bude „kišobran“ koji bi unutar sebe ubuduće mogao da okuplja različite pozicije u okviru ljevice, diskreditirajući to kao frakcionaštvo, plašeći se ulaska „disidenata“, progresivaca i komunista u Partiju. Ni Partijsko rukovodstvo nije bilo daleko od takvog stava.

Postoji, očito, mit o socijaldemokratiji koji je vezan za neke imaginarne vrijednosti o kojima niko i ne zna šta bi one mogle biti, već služe kao plutajući označitelji kako bi se mogle smjestiti u svakoj poziciji i svakoj situaciji kao nešto nedostižno i utopijsko čemu treba težiti. Dokaz tome nije samo otrcana, besadržajna i ispražnjena floskula o „vraćanju izvornim vrijednostima i principima socijaldemokratije”, već i tome na koji način se njene vrijednosti vežu i interpretiraju unutar bosanskohercegovačke stvarnosti. Prvo, ono šta jeste socijaldemokratija treba tražiti na polju ekonomije i ekonomskih odnosa. U najkraćem, socijaldemokratiju je nemoguće razumjeti bez čitanja Marxa i razumijevanja ranih okolnosti nastanka socijalističkih pokreta, Prve Internacionale, te pitanja klasnih odnosa i postizanja socijalizma. Ako prihvatimo tezu da je savremena socijaldemokratija ona trećeputna, onda bi u kontekstu „vraćanja izvornoj socijaldemokratiji“ u najkraćem i najreduciranijem, značilo vraćanju ideje koja umjesto revolucionarnog djelovanja zagovara evolutivni, reformistički prelazak u socijalističko društvo [3]. Dakle, povratak izvornoj socijaldemokratiji u takvom bi tumačenju bio i poželjan, međutim, da li to realno očekivati od onih koji su na Kongresu Socijaldemokratske Partije 1999. godine euforično najavili treći put kao novi put za Bosnu i Hercegovinu?

U Dokumentu o osnivanju „Socijaldemokratskog pokreta Bosne i Hercegovine“, tako, ekonomska pitanja se ne nalaze ni u jednoj rečenici, niti se ekonomija i ekonomska politika uopće vide kao uzroci krize i neslaganja na polju ljevice. Ono što Bernie Sanders radi u Sjedinjenim državama na ekonomskom i socijalnom planu, ne nudi ništa što, primjerice, europska socijaldemokratija nije provodila prije svog trećeputnog preokreta 80-tih godina. Bernijev put, kojeg se konzervativna i liberalna kritika plaši kao povratka socijalizmu, ili čak, komunizmu, skretanje je ka socijaldemokratiji iz vremena europskih socijalnih država i težnji za reguliranjem kapitala. To, „Pokretu“, nije ni na kraj pameti, osim višegodišnje priče o izdaji socijaldemokratije. Ono što mu jeste bitno, priča je o Državi i integraciji bosansko-hercegovačkog društva. Na kojim će to osnovama biti, ne navodi se. Vjerovatno, na osnovama socijaldemokratije kao praznog označitelja u čije se sada okvire upisuju pitanja kojima se bavi desnica. S druge strane, pitanja radničkog siromaštva, nepostojanja sindikata u brojnim privatnim firmama i opće nepoštivanje radničkih prava (slobodni dani, godišnji odmor, praznici, sigurnost i zaštita na radu…) imaju prostora podvesti se pod pitanja koja bi se mogla rješavati sa pozicije nekog „socijaldemokratskog patriotizma“, kroz uklon socijalne države. No, ni ona nisu bitna onima koji hoće „ujediniti ljevicu“ i „vratiti se socijaldemokratiji“ osim deklarativno, u teorijskom nadmudrivanju za web portale, koji ostaju ništa drugo nego prividi i floskule, naročito ako se u obzir uzme njihova uloga u „bijegu od socijaldemokratije“ i „ujedinjavanju ljevice“.

*

Pokret koji to nije

Šta je onda „Pokretu“ bitno? Tragične ishode nepostojanja ljevice u Bosni i Hercegovini, u jednom privatnom razgovoru, najbolje mi je opisala heroina tuzlanske Dite, Emina Busuladžić, kada je rekla da su po prvi put nakon rata u Bosni i Hercegovini radnici počeli da se pitaju na način što su rekli „ne“ domaćim kapitalistima, te otišli vani – prodavati jedino ono što i imaju – svoj rad, po nekoj boljoj cijeni, pri tome se ne oslobađajući okova koje imaju. Na ovom mjestu, sada, sporan je drugi dio naziva – „Pokret“. Bez mnogo teoretiziranja, pokreti nastaju među masama, nezadovoljnim demosom, marginaliziranim i potlačenim, a zasigurno ne u elitnim, hotelskim ugostiteljskim objektima u centru Sarajeva. Marginaliziranih u Bosni i Hercegovini itekako ima i njihova marginalizacija utkana je u temelj onoga što čini današnji politički poredak. Marginalizacija koja proističe iz njega, svoje izvore treba da pronađe u masovnim kriminalnim radnjama i pljačkama koje su se odvijale 90-tih godina, u jeku ratnih zbivanja, okrenuti jedan protiv drugog, radnici podijeljeni po etničkim označiteljima, prepustili su svoje tvornice – Državi u vanrednom stanju, stanju etničkog čišćenja, progona, silovanja i genocida, da ih legalno nacionalizira, a kasnije i privatizira. Ogromna „prvobitna“ akumulacija kapitala u rukama povlaštene elite koja je morala biti bliska rukovodećim ljudima tog perioda, problem je koji bi novi, alternativni, ljevičarski pokret morao uzeti u razmatranje.

Kako se kroz Dokument o osnivanju „Pokreta” navodi, on „…predstavlja izraz i stavove političkih organizacija, organizacija civilnog društva, pojedinaca iz svih sfera javnog i političkog života“, ne sa ciljevima koji su srodni socijaldemokratiji ili ljevici, već isključivo s ciljem „promocije, očuvanja i jačanja države Bosne i Hercegovine i njenih institucija“. Na ovaj način, bez mogućnosti da mobilizira bilo koga, naročito ne radnike, marginalizirane, pa i inteligenciju, transpartijski „Pokret“ osuđen je reproducirati istu matricu, što u svojim javnim nastupima i čini. Stvarajući prostor za afirmaciju političkog koncepta nacionalizma, on premješta fokus sukoba sa ekonomskih na sukob nacionalizama – ne zarad interesa marginaliziranih, već isključivo zarad interesa domaće političke elite. Ojačani usponom kranje desnice, revizionistički pokreti u Bosni i Hercegovini, nesumnjivo, nastavit će da jačaju, a u njima će postojeća etnopolitička elita vidjeti nezamjenjivog političkog partnera u promoviranju svojih interesa. To je, istina, već na djelu – dovoljno je pogledati sablasnu političku šutnju spram četničkih orgijanja po Republici Srpskoj, ili sve aktivniju političku afirmaciju ustaškog rehabilitacionizma u susjednoj Hrvatskoj od strane onih političkih struja izrazito aktivnih i u političkom životu Bosne i Hercegovine. Treba li dodatno zabrinjavati i to da oba navedena slučaja svoju političku potporu imaju kroz političke opcije koje su koalicioni partneri „zvaničnom zaštitniku“ interesa Države Bosne i Hercegovine na državnoj razini?

Problem je što na ovaj način, ljevica u Bosni i Hercegovini ne dobija već gubi – ona se hoće izjednačiti sa konceptom državnog i političkog uređenja koji njegovom univerzalizacijom favorizira isključivo jedna etnonacionalna politička opcija. Tako se do krajnje mjere uništava i zamisao građanske Bosne i Hercegovine kao izvannacionalne države, jednako kao što se sotonizira i pojam ljevice, izjednačavajući ga sa konceptom državnog nacionalizma. Borba spram reakcionarnih, krajnje desnih politika, ne može ostati lokalizirana, niti može producirati novi nacionalizam. Žrtve velikodržavnih politika, nisu samo Drugi u odnosu na njih, već i njihov narod sam. To su jugoslovenski komunisti 1940-tih godina jako dobro znali, objašnjavajući i demaskirajući klasne interese srpske i hrvatske buržoazije u njihovom kolaboracionizmu. S druge strane, upravo to možda i jeste najbitnija odrednica koje nam vrijeme donosi. Ono što se ovdje prepoznalo, jeste ispražnjeni ideološki prostor ljevice. Ljevica ne može biti nešto što nije okrenuto spram društva u cjelini, kroz socijalni senzibilitet i socijalnu politiku, jer je onda moguće teoriju pretvoriti u praksu, a suverenitet marginaliziranih, prvashodno radnika, prenijeti na državu. Tek tada, moguće je „braniti državu“ koja će biti država njenog društva, a ne predstavnika etničkih zajednica.

Ispražnjeni označitelj socijaldemokratije je opasan, jer iskustvo pokazuje da on – bez mijenjanja društvenih i ekonomskih odnosa – veoma lako može zauzeti desnu poziciju. Dovoljno je poslužiti se primjerom SNSD-a. S druge strane, ta praznina će nam potpomoći da njegovo mjesto zauzme zaista lijeva i progresivna snaga koje, istina, još nema na vidiku u institucionaliziranoj formi, ali može znatno ubrzati njenu pojavu. Najavljeno „vraćanje socijaldemokratije“, osim u formi teksta za javnost, sigurno se neće iskoristiti ni da se uspješni poduzetnici bliski inicijatorima i ključnim figurama „Pokreta“ nagovore da bar osnuju sindikate ili svojim radnicima olakšaju uslove rada jer, prosto, radnik nije u njihovom fokusu. Zato, radnik kao subjekt političke promjene ima dvije opcije – delegitimirati svoj patriotizam, pa tako i državu, ali i sebe kao čovjeka u redu ispred, primjerice, Slovenačkog ili Njemačkog konzulata i ambasade, ili – kako Marx lijepo kaže – izgubiti okove. Ovo prvo je izglednije, a za drugo, potrebno je stvarati priliku – odozdo prema gore. A to znači djelovati, ne samo lokalno, već i globalno, zajedno sa brojnim demokratskim snagama koje ne daju da se transnacionalni projekti, poput Europske unije, uruše pred navalom konzervativnih suverenista zbog posljedica tržišno-ekonomskih osnova na kojima ona počiva.

Teza profesorice Hristove skoro deset godina nakon, mogla bi se doraditi na način da je jedini krucijalni element koji razlikuje desnicu od ljevice taj što stranke koje hoće biti ljevica svoj identitet grade deklarirajući da nisu desnica. Pošto „Socijaldemokratski Pokret“ nije ni socijaldemokratski, niti je pokret, šta je onda? Ako se ikad razmišljalo o njegovom nazivu, nikad nećemo znati da li je jedna od ideja bila i Pokret Socijaldemokratske Alternative, ili Pokret Socijaldemokratske Akcije (P-SDA). Ako nije, zamislimo šta bi tek bilo da jeste.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

[1] Vidjeti članak: „Left and Right in the Postcommunist Countries

[2] Brojne stranke koje su nastale iz postojećih etnonacionalnih, zadržale su i ideološku i kadrovsku poziciju i strukturu svojih bivših, matičnih stranaka – pri tome uspijevajući dobiti značajno povjerenje kod birača. Dovoljno je pogledati primjere iz Kantona Sarajevo i Tuzlanskog Kantona u kojima su nove političke stranke (PDA i NP) nastale iz SDA zadobile zavidno povjerenje, a da pri tome nisu znatno smanjili snagu SDA.

[3] Ovaj pristup napušten je nakon Drugog svjetskog rata, tzv. Frankfurtskom deklaracijom iz 1951. godine, koja prihvata načela keynezijanske ekonomije, omogućavajući kasniji uspon europske socijalne države.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh