Ko će praviti budućnost u BiH
Izreka da „mladima pripada budućnost“ oduvijek je krilatica bez ikakvog stvarnog značenja. Naime, s jedne strane, izravno kazuje da sadašnjost pripada starima, s druge, kad i ako ta „budućnost“ dođe, mladi će već biti stari i istim riječima tješiti neke nove mlade, a s treće opovrgavaju je i podaci o ulaganju u obrazovanje, programe za mlade i sistemska ponuda bilo čega što bi mladima pružilo bilo kakvu viziju svjetlije budućnosti.
Gadna politika
No, pitanje je: postoji li u Bosni i Hercegovini kritična masa mladih, školovanih po međunarodnim standardima, s poznavanjem jezika i informacionih tehnologija, neopterećenih prevaziđenim sistemima, s vlastitim sistemom vrijednosti i načinom promišljanja koji se ne izražava samo i isključivo u novcu, usmjerenih jedino ka budućnosti i neopterećenih prošlošću, koji bi bili spremni preuzeti brigu o zemlji i njenim narodima, državi i njenim nacijama, te sve skupa povesti ka nečemu ljepšem i svjetlijem makar se to zvalo i budućnost, ako već ne može da se zove sadašnjost? I jesu li ti mladi spremni sobom dokapitalizirati, naizgled, propalu investiciju.
Činjenica je da se politikom inače bave ljudi u nekim, pristojno rečeno, ozbiljnim godinama. Isto tako je činjenica da su u politici već desetljećima isti ljudi. Doduše, povremeno se među sijedim, ćelavim i ofarbanim glavama ukaže i poneka neofarbana kosa i modernija frizura, ali riječ je, nažalost, u najvećem broju slučajeva o klonovima starijih kolega.
Nadalje, činjenica je da su ti ljudi bili u politici i kad su problemi nastajali, odnosno da su neki od njih bili i jesu kreatori i izvođači radova u procesu stvaranja stanja i situacije u zemlji i državi koji se ne mogu opisati nijednom jedinom lijepom riječi. Istim svjetlom moguće je osvijetliti sve redukcionizme i konformizme koji su promovirani kao optimalne, ponekad čak maksimalne dimenzije potreba, znanja i dosegnuća. Drugim riječima, kriterij vlastite ograničenosti promovira se kao maksimum općih mogućnosti, vlastiti angažman kao jedini opravdan, razložan, smislen, patriotski, u ime viših ciljeva… a sve što ga ugrožava neprijateljskim, zavjereničkim, podlim, kukavičkim… No, je li to baš tako? I ima li uopće smisla od ljudi koji su (bili) „dio problema“ očekivati da budu „dio rješenja“ (kako je to definirao jedan rahmetli političar)?
Ono što sigurno jeste da je dosadašnja „politika“ primijenjena u svim domenima življenja proizvela generaciju roditelja kojima se politika toliko gadi da se oni time više ne žele baviti čak ni izlaskom na izbore, a kamoli informiranjem i obrazovanjem, te generaciju njihovih potomaka koja je politički potpuno nepismena, koja će naslijediti erodirano društvo u kojem je sve banalno i svejedno i u kojem ništa i niko više neće biti relevantan.
Za mlade su ovdje „svi isti“ i „ovdje nema para“
Takvo stanje je idealno okruženje za svakovrsne manipulacije svakonamjernih mešetara, od kojih je, dakako, najopasnije ponovno buđenje ekstremnih retorika, ideologija i politika. To će, a već je uveliko počelo, povesti ka jednom novom procesu masovnog egzodusa mladih, formiranih, oblikovanih, obrazovanih građana što će uzrokovati sliku stanja u zemlji koju niko pametan ne želi ni zamisliti, a kamoli vidjeti. Moguće je da neće biti rata naprosto stoga što neće imati ko pucati.
Naime, prema relevantnim podacima, mladi Bosanci i Hercegovci svoju domovinu napuštaju zauvijek; u Bosni i Hercegovini već ima gradova u kojima ne radi nijedna škola naprosto stoga što u njih nema ko ići.
Ali u onima u koje još ima ko ići školuju se kadrovi koji su u stanju da kao skupina srednjoškolaca učine ono što sve vlade i skupštine od 1995. do danas nisu učinile: da osmisle genijalne stvari u svijetu nauke i tehnike i sakupe dovoljno novca da otvore firmu i zaposle mlade i talentovane poput njih, a sve političke stranke i partije, sa svim svojim ekspertnim i neekspertnim vladama omoguće da u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina propadne jedina firma za proizvodnju ortopedskih pomagala, onda je doista krajnje vrijeme da vijesti iz politike i ekonomije i „crna hronika“ zamijene mjesta.
Ima li neke korespondencije između 60 posto mladih koji ne mogu da nađu posao i 60 posto od svake marke koju poslodavac isplati svome radniku za 400 parafiskalnih nameta, a kojima se finansiraju institucije za koje su čuli samo oni koji su u njima zaposleni i radna mjesta u tim institucijama za koja nisu čuli ni oni što u njima rade, te ko zna koliko onih koji se samo vode na spiskovima uposlenih, a nikada ih niko nije vidio na poslu…
Federaciju Bosne i Hercegovine je samo u jednoj godini napustilo 68.000 njenih građana, spremnih upustiti se u neizvjesnost traženja izvjesnosti po bijelom svijetu, od Hrvatske i Srbije do Katara i Kuvajta. Treba li spomenuti da su to, mahom, upravo oni mladi, obrazovani ljudi, bračni parovi na početku zajedničkog života, produktivni i reproduktivni dio stanovništva ove zemlje? Da je riječ o ljudima koji Vučka ne pamte, ne znaju da su u ovoj zemlji održane zimske olimpijske igre, ako već moramo spomenuti rat, jedva da ga se i sjećaju, a o njemu znaju samo da je to bio „nesretni događaj“, ne mare za prepucavanja političara i njihovih naroda i nacija… za njihovu djecu su većina ljudi iz nedavne prošlosti na koje se nasljednici pozivaju (a koje njihovi roditelji krive za vlastito stanje) ne tako dobri likovi iz priča i legendi.
Ništa od izbora
Zašto su otišli i zašto se najmanje još toliko sprema otići i ove godine (ako ih iko primi)? Zato što u Bosni i Hercegovini nema perspektive! Džaba ih je uvjeravati da su oni perspektiva ove zemlje i da je njih pola miliona koji ne izlaze na izbore i još pola miliona koji su svoje glasačke listiće učinili nevažećim kao od šale moglo promijeniti stanje u zemlji. Za njih, koliko sam to puta čuo, „svi su isti“, „svi su lopovi“, i „ovdje nema para“!
Ne treba biti ni ekonomski ni politički genij pa zaključiti da samo posjednici karakteristika nabrojanih u prvom pasusu ove kolumne ustvari jesu jedina realna snaga koja zemlju i državu može spasiti, povesti prema svemu onome za što i sadašnja generacija političara tvrdi da nema alternative. Stoga se smjena generacija, ovog trenutka, ukazuje kao nužnost, a nipošto kao (mladalački) hir. Još samo da i mladi to shvate.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
