Vjerujem da dobri zakoni popravljaju ljude. Vjerujem da je stvarati dobre ljude težak i svakodnevan posao. Svaki dan treba nešto novo. Međutim ne vjerujem da zakone treba mijenjati svaki čas.
AUTOR: JOSIP KREGAR
Čini mi se da kod nas vlada zabluda da zakone treba mijesiti kao tijesto. Što ih se više mijesi, to će rezultat biti bolji. No što ako zakon postoji, ali se suci prave nevješti? Što ako zakon treba znati (iura novit curia)?
Olako se misli da sve treba propisivati ponovo. Ne vjerujem da će se stvarnost promijeniti ishitrenim zakonom, vjerujem da je takvo obećanje skretanje pažnje.
U posljednje vrijeme zaredali su postupci i sudske odluke protiv slobode medija. Izriču se presude o nadoknadi štete za izgubljeni ugled. Zašto bi istina štetila ugledu i časti? Kažnjavanje za iznošenje stava u medijima ili tek iznošenje vijesti je krivo, politički šteti demokraciji, zaustavlja raspravu i plaši građane.
Nepotrebno se stvara odnos napetosti prema znatiželji građana, obavezi medija da pitaju, obavezi dužnosnika da daju odgovore. S razlogom se dovodi u pitanje neovisnost pravosuđa, kompetentnost sudaca i zakona. Stvarnost se bolje popravlja mudrom i pravilnom primjenom, nego novim zakonom kad stari zakaže.
Takve odluke su posljedica manjkavog poznavanja pozitivnog prava. Prava, ne filozofije, tehnologije medija ili politike. Prava.
Sloboda izražavanja nije samo neodređeni filozofski koncept, već zajamčeno pravo.
Sloboda izražavanja je ljudsko pravo, ali i pravo zajamčeno Ustavom, međunarodnim konvencijama koje imaju i mehanizam sudske zaštite. Sloboda izražavanja je mogućnost reći istinu, ali i šire, to je pravo čovjeka da kaže što misli i u što vjeruje da je istina, pravo da bude sâm u mišljenju i pravo da bude u krivu. Dakle, to je sloboda koja jamči pravo na razlike mišljenja.
Sloboda izražavanja je pretpostavka ostvarivanja drugih prava. Ona je dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Jednostavnije: ona je zakon. Štoviše, po svojoj pravnoj snazi ona je iznad zakona. Sudovi je mogu i trebaju izravno primjenjivati (članak 5 Zakona o sudovima). Čitajte Ustav.
Ne čita se samo tekst, već se u obzir uzimaju tumačenja Suda za ljudska prava koji jedini to tumači. Konvencija u članku 10 utvrđuje, citiram: “Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.”
Možda nekome nije jasno tko to tumači? Međunarodni sud za ljudska prava i to utvrđuje svojim odlukama i obrazloženjima.
To je izvor prava. Zakonski temelj i za naše sudove su odluke tog Suda (ECHR); sudska praksa je i nama zakon. Jednostavnije: to su presedani.
Za naše sudove neposredna primjena odredbi Konvencije je izazov, jer treba znati i takvu bogatu praksu tumačenja. Ne treba čitati samo službene novine, jer je case lawrelevantni izvor prava za cijeli niz slučajeva pred hrvatskim sudovima i u općem djelovanju javne vlasti.
Činjenica da su te odredbe iznad odredbi zakona znači da će se primijeniti Konvencija, a ne domaća odredba koja je njoj suprotna. Umjesto ideje političke volje (političkog voluntarizma) metoda rasprave postaje depolitizirani pravni mehanizam. Uloga sudova u stvaranju i primjeni kriterija zaštite ljudskih prava postaje uloga preuzimanja i implementacije međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.
Ponavljam i naglašavam: ratificirane konvencije sastavni su dio hrvatskog pravnog poretka i odluke koje proturječe toj praksi su nezakonite. U primjeni odredbe Konvencije iznad su zakona Republike Hrvatske.
Još dvije stvari. Sloboda izražavanja tiče se ne samo “informacija” ili “ideja” koje se prihvaćaju ili smatraju neuvredljivima ili irelevantnima već i na one koje vrijeđaju, zaprepašćuju i uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širine bez kojih nema “demokratskog društva“ (Handyside, serija A, broj 24, str. 49), što je posebno važno za tisak.
Premda novinarstvo ne smije prijeći postavljene granice, između ostalog radi ”zaštite ugleda drugih”, obavezno je ipak pružati informacije i ideje o političkim pitanjima kao i one s drugih područja javnog interesa. U konkurenciji prava privatnosti i slobode izražavanja prevagu daje javni interes. Ne samo da novinarstvo ima pravo pružati takve informacije i ideje; javnost ih ima pravo i primati.
Sloboda novinarstva nadalje omogućuje javnosti jedan od najboljih načina da oblikuje mišljenje o idejama i stavovima političkih vođa. Općenitije, sloboda političke debate u samoj je srži koncepta demokratskog društva koja dominira cijelom Konvencijom.
Granice prihvatljive kritike u skladu s time su šire ako se odnose na političara kao takvog, nego na njega kao na privatnu osobu. Za razliku od privatne osobe svaka riječ i djelo političara je neizbježno i svjesno podvrgnuto kontroli novinara i šire javnosti, te on mora u skladu s time pokazali veći stupanj tolerancije.
Nema sumnje da članak 10 stavak 2 štiti reputaciju drugih, što znači svih pojedinaca, a ta se zaštita proteže i na političare, čak i kad ne djeluju u privatnom svojstvu. No, u takvim slučajevima zahtjevi za zaštitom moraju se procijeniti u skladu s interesom javne rasprave o političkim pitanjima.
Drugo je zahtjev da valja pažljivo razlikovati činjenice od vrijednosnih prosudbi. Postojanje činjenica može se dokazati, dok se istinitost vrijednosnih prosudbi ne može (slučaj Lingens). Granica pri tome nije studiozno istraživanje i pouzdanost. Mnoge činjenice su notorne, mnoge bjelodane, mnoge provjerene od drugih i ne treba uvijek čuti i drugu stranu, ako su činjenice jasne.
Ljudska prava državne institucije tumače i prema cilju i prema svrsi propisa (teleološko tumačenje). Problem Hrvatske i problem našeg doba nije nedostatak samo pravne slobode ili gruba cenzura već je i šutnja i oklijevanje. Problem je nedostatak svog mišljenja.
Nedostatak vlastitog mišljenja, povodljivost kao modni hir, što jer znak lijenosti duha, komocije ideja znakovi su pobjede prosječnog čovjeka zadovoljnog konformizmom i slaganjem.
Gdje nema slobode mišljenja nema ni novih ideja ni kritike, ni ispravljanja pogrešaka; tamo gdje nema slobode mišljenja svi moraju biti u pravu. Stalno ili čak zauvijek. Gdje nema slobode mišljenja vlada prosječnost i konformizam.
Nema demokracije bez tog principa. Svako ograničenje slobode podvrgnuto je strogom testu zakonitosti, nužnosti i proporcionalnosti. Ograničenje mora biti jasno opravdano (legitimno).
Vlast se bez kritike i javnog postavljanja pitanja odgovornosti kvari i degenerira na bezdušne tehničare vladanja, gubi legitimnost i povjerenje, građani ju ne prihvaćaju dobrovoljno i slobodnom vjerom, već zbog prisile, oportunističke navike ili straha.
Slobodno misliti, govoriti i pisati vrlina je demokracije.
Treba govoriti istinu, govoriti iskreno. Naše je pravo biti i u krivu, naše ograničenje da ne znamo sve.
U političkom društvu govoriti istinu znači slobodno reći ono što čovjek misli. Ne smije se lagati, zlonamjerno izmišljati, ali bit prava je sloboda. Onaj tko ne može reći što misli iz straha od kazne ne može biti slobodan čovjek. Biti u krivu nije u slobodnom društvu ni sramota ni grijeh. U demokratskom društvu uvijek je netko u pravu, a netko u krivu.
”Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dopuštaju ljudima da govore samo istinu i zabranjuju svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima o tome kakav je dan, oblačan ili tmuran? Kakva je demokracija u kojoj se ne može reći svoje mišljenje? Jer vladavina koja ide za tim da vodi ljude samo pomoću straha više će suzbijati njihove poroke nego što će poticati njihove sposobnosti.” (Spinoza, ”Politički traktat”)
Pitanje slobode tiska nije pitanje profesije i osobnog interesa i integriteta novinara. Ono je pitanje vladavine prava.
autograf.hr
