logo
bios

Skaka je rekao: “Dovedite mi Stinga!”

Objavljeno prije 2 sedmice . u sri, sep 4th, 2019
KULTURA JE COOL: Skaka je rekao: “Dovedite mi Stinga!”

Kurić dolazi i tipski je reprezent jednog nekultivisanog političkog i trivijalnog “kulturnog” miljea, on je svojevrsni izdanak i emanacija estradnjačkog subkulturnog polusvijeta kao privjeska populističkoj, postrtranzicijskoj bosanskoj šikari uništenih vrijednosti.

Piše: SENAD AVDIĆ


Aktuelnim vlastima, gotovo na svim razinama, uz izuzetak Republike Srpske gdje stvari nisu sasvim čiste, niti vidljive (kao posljedica samohvalisave galame tamošnjeg Gospodara ) nedostaje svega osim novca! Nemaju ovdašnje bitange na vlasti ni znanja, ni vizije, stručnosti, niti kompetitivnosti, ni poštenja, pogotovo morala, naročito odgovornosti, ali, para im, hvala na pitanju i šućur Allahu, nikad ne usfali. Potvrđuju to i izvještaji financijsko-fiskalnih institucija koji redovno ispostavljaju rezultate koje ukazuje permenentan i ozbiljan rast bužetskih prihoda po svim osnovama, od indirektnog oporezivanja, akciznog harača, izvornih prihoda lokalnih zajednica. Budžetski rebalansi se u ovdašnjim institucijama ne rade zbog dubioza, nego, naprotiv, zbog preraspoređivanja viškova para. Da ne fali novca u državnim kasama možda najbolje ilustrira ovlašan pogled na glupe, nepotrebne, pa i štetno-štetočinske , najčešće neracionalne, “projekte” koji se finansiraju državnim, odnosno parama poreskih obveznika: ne bi se tako parama razbacivao neko ko novca nema.

Ako smo se lako dogovorili da vlast ne oskudijeva (našim)novcem, ostaje nam još jedna sitnica oko koje bi se trebali složiti: je li to (što ne fali javnog novca) dobra, ili je loša vijest?! Ako mene neko pita, to se pokazuje kao loše, jako loše. U sistemu (sistemu?!) u kojem ne postoji efikasna institucionalna kontrola trošenja novca, u uvjetima kapilarnog klijentelizma, zatvorenih stranačkih i familijarno-nacionalisičkih hranidbenih lanaca u kojima se o tokovima novca odlučuje u uskim umreženom klanovima, u poretku u kojem je pravosuđe žarište i generator, a ne brana kriminalnim skandalima, …višak novca po pravilu znači i višak kriminala, korupcije, nepravde i socijalnih nejednakosti i urušavanja građanskih i demokratskih normi.

KULTURA IZNEĐU SLIKARA MEME I “MAHALAŠICE”

Mada nije neophodno, jer je uglavnom riječ o općepoznatim “nepravlnostima”, ipak ćemo navesti neke od najsvježijih i najirintnijih slučajeva olakog, nekontroliranog rasipanja novca poreskih obveznika samo u jednoj sferi, takozvanoj oblasti kulture i umjetnosti. Nakon što je prije mjesec-dva objelodanjeno da Ministarstvo kulture Kantona Sarajevo planira potrošiti 200 hiljada maraka na financiranje izvjesne, pokazat će se fantomske, institucije pretencioznog naziva i sumnjivog djelokruga aktivnosti (ni manje, ni više nego Institut za kulturu i umjetnost, žalosna ti majka!?) resorni ministarMirvad Kurić je potvrdio da je riječ o uobičajenom propustu i uhodanom nemaru, ali da to nije jedini slučaj, niti je on vezan samo za njegov mandat. Još se, po njegovim riječima, barem dvije kulturne manifestacije godinama nalaze na spisku budžetskih korisnika sa odobrenim sredstvima, iako su davno upokojene: izvjesni “Teatar fest” i još anonimniji “Decembarski dani”. Na te tri, što propale, što izmišljene budžetske “pozicije” izdvojeno je skoro 400 hiljada maraka. To čini skoro desetinu budžetskog novca ( 5, 4 miliona) namijenjenog kulturi kojima ministar Kurić potpuno samostalno, izvan ikakve ozbiljne kontrole i utjecaja, osim eventualno vlastitog stranačkog vrha i nadzora godišnje raspolaže. Dodali se tome još 7.6 miliona koliko godišnje isto ministarstvo izdvaja za sport, dolazimo do respektabilne brojke od okruglih 13 miliona maraka kojima suvereno, autonomno, po vlastitom ćejfu i dubinski netransparento, ne polažući nikome račune raspolaže i od čibuka troši ministar Kurić.

Kurić dolazi i tipski je reprezent jednog nekultivisanog političkog i trivijalnog “kulturnog” miljea, on je svojevrsni izdanak i emanacija estradnjačkog subkulturnog polusvijeta kao privjeska populističkoj, postrtranzicijskoj bosanskoj šikari uništenih vrijednosti. Taj je svijet u javnoj sferi okupljen oko stranačkog lidera sa umjetničkim pedigreom stečenim na opskurnoj provincijskoj likovnoj akademiji u Crnoj Gori. Duhovni horizonti tog polit-kulturnog kruga su omeđeni realiti pornografijom, blasfemičnim, petparačkim televizijskim serijama, imbecilnim pozorišnim jednočinkama čiji junaci i autori direktno uskaču u paralamentarne klupe, ministarske fotelje i kulturne institucije, kreiraju kuturnu pllitiku po mjerilima umjetničkog kiča i političkog dogovornog šunda. (Ne treba smetnuti s uma da je kič estetska, a šund etička kategorija).

“Građani ne znaju kako se pravi budžet”, kazat će usred afere sa fantomskim “Institutom” ministar Mirvad Kurić. Pri tom će dodati kako svako ima pravo da konkuriše sa svojim projektom, te da će njegovo Ministarstvo procijeniti vrijednost i društvenu i kulturnu relevantnost ponuđenog projekta. Ministarstvo kulture i sporta tako se pretvara u ogromni šalter, ili bankomat, ispred kojeg nepregledne kolone svevremenskih kulturtregera, menadžera, dovitljivih pehlivana i slatkorječivih hrsuza u kulturi čeka da im čika ministar, kao neki moderni mecena, odobri “projekte” i šakom i kapom podijeli budžetske pare. Ministarstvo kulture ne provodi nikakvu, a kamo li smislenu, osmišljenu kulturnu politiku, ne planira, ne kreira, ne usmjerava, ono je adresa na koju se slijevaju “projekti” i odlijevaju silni novci.

NEMA STINGA, IMA BREGOVIĆA

Nevezano sa ovim, ili možda ipak vezano više nego što se čini, u vrijeme otkrtivanja skandala sa budžetskim financiranjem nepostojećeg “Instituta”, društvenim mrežama je prostrujala facebook-jadikovka gospođe Zlate Gerin Kurić. Priča je i blesavo zabavna i gorko poučna, i za suze i za smijeh, pa ću je ukratko predočiti. Gospođa Kurić-Gerin je supruga ministra Kurića i na društvenim mrežama je otkrila kako je spriječena u plemenitoj misiji organiziranja koncerta velike svjetske rock zvijezde Stinga u Sarajevu. Gospođa ministarka, za koju ne znamo čime se bavi i šta joj je osnovno zanimanje (provjerio sam, diplomirana je zubarka, ali se tim poslom ne bavi, valjda jer nije dovoljno “fensi”) nakon njegovog koncerta negdje u Hrvatskoj zaskočila je Stinga, predstavila mu se i pitala ga bi li održao koncert u Sarajevu. Slavni muzičar je bio hem obradovan, hem počastvovan što je upoznao “gospođu Riletovicu”, rekao joj da se javi njegovim menadžerima i da ne bi trebalo biti problema. Gospođa Ministarka piše da je potom ideju o Stingovu koncertu prenijela gradonačelnuku Abdulahu Skaki, koji joj je u prvi mah rekao: “Dovedi mi Stinga!”, a onda se popišmanio i prestao joj se javljati. Na kraju balade Zlata Kurić- Gerin tugaljivo lamentira: “Evo, danas je 04.06., Sting je večeras u Ljubljani i ja cijeloj ekipi želim da im bude predobro…Gradonačelnik je u velikom durštvu izjavio da će Sting doći, ali neće da ga dovede Zlata Gerin Kurić”.

Pokondirena gospođa ministarka, za koju ne znam čime se bavi, dakle, želi organizirati koncert Stinga u Sarajevu državnim novcima, a onda je gradonačelnik Skaka poručio da i on to isto može podjednako dobro i sa više javnog novca upriličitti. To dvoje besprizornih i ambicioznih uljeza u kulturi, bez ikakvog političkog legitimeta i minimuma autoriteta u poslovima kulture i umjetnosti, se naprosto utrkuju ko će organizirati rock koncert , što, inače, može organizirati bilo ko ko ima dovoljno novca da iskešira britanskog muzičkog maga.

Na rock koncertima se može zaraditi, a može i izgubiti: prije 35 godina u taze otvorenoj “Zetri” nastupio je Elton John koji je tada bio možda i atraktivniji i masovno popularniji izvođač nego što je “Sting” danas: samo je dvije hiljade ljudi imalo novca da plati do tada neviđeno skupu ulaznicu za koncert koji je doživjeo komercijalni bankrot. Sjedio je je pop velikan, fanatik britanskog kluba “Watforda” dan-dva pred koncert u svečanoj loži stadiona “Grbavica”, ogrnut “Željinim” šalom, okružen svim važnim poltičarima tog doba, Branko Mikulić, Uglješa Uzelac, Anto Sučić, ali nikom od njih nije padalo na pamet da spašavaju koncert Eltona Johna državnim novcem od komercijalne katastrofe.

Oblijetali su posljednjih mjeseci i nedjelja gradski i drugi čelnici oko Gorana Bregovića i prostrli se pred njega. Trošio je gradonačelnik Skaka gradske novce po Italiji da bi se našao i uslikao sa proslavljenim glazbenikom. Pripreme za Bregovićev koncert imale su najveći državni značaj i priorititet, mobilisana su javna preduzeća i javni resursi, a da nikom nije poznato ko je i gdje donio odluku da je koncert nenadmašnog đon-obraza i najtalentovanijeg sarajevskog “hadži-uzimagu” visoko na listi prioteta sarajevskih vlasti svih razina. Nije previše sporno to što je država, odnosno tih nekoliko geliptera, netaknutih općom kulturom, koji je personificiraju, logisticirala (i) Bregovićev organizacijski zahtjevan dogašaj.. Prije dvije godine, uzmimo samo taj primjer, grad Zagreb, odnosno njegov gradonačelnik Milan Bandić organizirao je i platio Bregovićeva “Tri pisma iz Sarajeva” koje je izveo uz pratnju “Zagrebačke filharmonije”.

U Sarajevu je Bregović također nastupio sa lokalnom filharmonijom. Nakon što je vidio u kakvoj se tehnički jadnom i kukavnom stanju nalazi, čak i na tuđi kokuzluk, neosjetljivi muzičar, donirao je nekoliko instrumenata Filharmoniji. (Ukoliko se ne radi o komercijalno-propagandnoj zvrčki poput one ne toliko stare koliko zaboravljene sa njegovim humanitarnim koncertom za talenirane romske učenike!) I u tom strašnom, ponižavajućem detalju sadržana je cijela propast i potpuno ogoljavanje laži i obmane zvane “sarajevsko kulturno čudo”. Država koja nema para da osigura umjetničko dostojanstvo i materijalnu sigurnost svojim bazičnim kulturnim resursima i institucijama , poput filharmonije, muzeja, spomenika kulture i umjetnosti, koja nema sredstava za okup umjentičkih djela likovnih autora, a ima za koncerte Stinga ili novogodišnjih jebivjetara poput Harija Varešanovića, vatromete, švedske stolove i perverzno raskošne evente na SFF-u retardirana, krivo vođena, u pogrešnom smjeru koji vodi direktno u propast.

Ne treba ići daleko da bi se vidjelo kako ozbiljne države, ozbiljne institucije, temeljiti ljudi planiraju kulturnu politiku i budućnost svoje zajednice; možemo se u to uvjeriti iz vlastitih, svjesno pogaženih, i ciljano zaboravljenih iskustava. Hasan Grapčanović, svojevremeno (pogotovo od beogradskih nacionalističkih krugova) ozloglašeni kulturni komesar, tvorac kluturne, umjetničke i naučne strategije socijalističke BiH, pričao mi je tokom opsade Sarajeva, kako je odmah nakon rata riješeno pitanje kadrovskog i tehničkog kompletiranja Sarajrevske filharmonije. “Negdje u Krajini je prilikom povlačenja na kraju rata uhapšena kompletna muzička četa njemačke vojske. Sve ozbiljni, školovani muzičari, sa instrumentima. Tražio sam da ih se, umjesto u zatvor, dovede u Narodno pozorište i odmah angažira u Filharmoniji u nastajanju”. Njemački muzičari ostat će u Sarajevu narednih decenija, gdje će uživati visoko status i ogoman društveni ugled i utjecaj na muzičku scenu.

SARAJEVSKI MAJSTORI DOBRIH DERNEKA I GROZNIH FILMOVA

Također, otkrio mi je tada Grabčanović, on je organizirao dolazak u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu nekih velikih umjetnika koji se tokom Drugog svjetskog rata nisu držali najmoralnije u svojim sredinama. U tom “prelaznom” roku iz Zagreba je u Sarajevo došao/doveden živjeti i raditi muzički genije i aristokrat, kompozitor i pedagog, Boris Papandopulo koji je bukvalno revolucionirao ondašnju muzičku scenu, na noge postavio Muzičku akademiju koja je kvalitetom bila ravnopravna svim sličnim institucijama u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je “ulovljen” još jedan umjetnički “kapitalac”, Jurislav Korenić, teaterski mag, kojem Sarajevo i BiH imaju zahvaliti za potpunu promjenu paradigme i teatarske filozofija, vizonar iza kojeg je pored stotina predstava, ostao Kamerni teatar, teatarski festival MESS…. Na taj način, ozbiljnim uvidom u umjetničke i kulturne tokove, planiranjem (zašto je ta riječ danas proskiribirana kao relikt komunističkog nazadnjaštva?) kulturne politike, osiguranjem stabilnog financiranja stvorena nužna, nezabilazna baza za izgradnju kulturnog identiteta Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

U razumijevanju tog tipa kulturne i umjetničke politike, kultura je (pod)razumijevala kao proces, dinamičan i dalekosežan, kao opće dobro, shvaćana je u najširem, jedinom ispravnom ključu. Današnja percepcija i prezentacija kulture, sastoji se od isprekidanog niza kulturno-umjetničkih, festivalskih “spektakluka”, festivala i gostovanja. Nedavno završeni Sarajevo film festival je grandiozan spomenik tom pervertiranom, skorojevićkom, glamuroznom, potrošaćkom viđenju kulture, on je svjedočanstvo o provincijalnoj bijedi ovdašnjeg doživljaja i manifestiranja kulture. Purivatrin “najveći filmski festival u regiji” ima smisla, što nije mala stvar, samo kao okidač za desetodnevnu konzumerističku i eskapističku karnevalizaciju Sarajeva, grada u koji je većinu godine uškopljen grmećim, represivnim, rigidnim klerikalističkim dogmatizmom, sredine opustošene postranzicijskom devastacijom svih elemanatarnih urbanističkih, socijalnih, ekoloških i moralnih standarda i kanona.


U susjedstvu, Hrvatskoj i Srbiji, istina, nemaju tako skupocjene noge na crvenim ćilimima filmskih smotri, ali, eto, imaju proizvedenih, Hrvati desetak, a Srbi duplo više filmova koje prikazuje ovoga ljeta na nacionalnim festivalima. 
Bosna i Hercegovina je na SFF-u imala jedan film naporno snimljen (kažu, nažalost tanak) autorski rad Ines Tanović. Ako je suditi prema jedinom filmofilu koji SFF shvata kao filmski festival, a ne besposličarsko šepurenje po after partijima, Nisadu Selimoviću, kritičaru “Oslobođenja”, pobjednički, film “Take Me somewhere Nice” režiserke Ene Sendijarević je blagi užas, ali je za nagradu “koju je dobila očito presudilo mišljenje Purivatre koji ga je ocijeni “fantastičnim”. Nećemo sitničariti niti kalkulirati sa tim ima li ova nagrada ikakve veze sa tim da je reižiserkin otac jedan od najglasnijih boraca za “bošnjačko-bosansku” stvar u Holandiji i cijeloj dijaspori…

Svojedobno je Veseljko Tenžera, fenomenalni hrvatski novinski pisac i kolumnista, kritizirao organiziranje grandioznih i skupih sportskih manifestacija u bivšoj SFRJ (Olimpijada, Univerzijada, Mediteranske igre, brojna svjetska i evropska prvenstva) zaključujući kako bi mnogo bolje i korisnije bilo da je da je toliki novac utrošen na razvoj domaćeg sporta. “Naši se ljudi na ovim pompeznim manifestacijama pojavljuju tek u ulozi nosača jastuka na kojem su medalje koje će neki svjetski uglednik okačiti oko vrata međunarodnim šampionima”, tako je nekako pisao i rezonirao veliki Tenžera.

Tako nekako stoje stvari sa domaćom kulturnom “strategijom”. Ima li nešto što je potencijalno opasnije od toga da doživotno naši “kulturni radnici” nosaju jastučiće za “srcima” i drugim organima i namijenjene stranim gostima? Vjerovali, ili ne ima: da se novac poreskih obveznika i javnih preduzeća (što mu dođe isto) baca na filmske gluposti, megalomanske projekte ovdašnjih majstora lošeg filma i lokalnih inačica američkog majstora tresha Johna Vood-a. Takav pogibljan scenarij (i režiju) već najavljuje gradonačelnik Skaka, obećavajući snimanje filma o “opsadi Sarajeva”. Znate ko je prvi podržao ovakvu bulajićevizaciju, odnosno vrdoljakizaciju ovdašnje kulture: Ademir Kenović, onaj filmski genije koji je potrošio 30-40 miliona maraka na film kojeg je toliko uhelaćio da nikad nije viđen, odnosno jeste na nekim televizijskim i bioskopskim, ali bi bilo po njega i gledatelje bolje da nije. Zato i kažem, to što u budžetima ima novca i što se taj novac u većim iznosima nego ranije izdvaja za kulturu nije nužno dobra vijest za umjetnički ugled i reputaciju ove sredine.

Slobodna Bosna

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh