Rođen Safet Hadžić (28.08.1952. – 18.04.1992.)
18.04.1992. godine poginuli su narodni heroj Safet Hadžić, dobitnik “Zlatnog ljiljana”, i njegovi saborci Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić. Godišnjica njihove pogibije se obilježava svake godine na pomenuti datum ispred spomen-obilježja kod zgrade Općine Novi Grad te na mjestu pogibije, ispred glavne kapije tvornice “Pretis” u Vogošći.
HADŽIĆ (Nezir, Semiza) SAFET rođen je 28. 08. 1952. godine u selu Strmici općina Rudo. Sa suprugom Džemilom zaimao je troje djece – sina Nezira i kćerke Amilu i Almiru.
U činu vojnika, na dužnosti pomoćnika komandanta za moral Štaba TO općine Novi Grad Sarajevo, poginuo je 18. 04. 1992. godine, na glavnoj kapiji, u pokušaju ulaska sa jedinicom u fabriku JNA za proizvodnju naoružanja „Pretis“ u Vogošći kod Sarajeva, s ciljem izvlačenja naoružanja. Ukopan je na velikom šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.
Za ratne podvige, ispoljenu hrabrost i ukupan doprinos u organiziranju i pružanju otpora agresoru, 04. 10. 1992. godine, posthumno mu je dodijeljeno najviše Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“.
Za herojski doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.–1995. godine, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i pri tome ostvarene rezultate, 14. 04. 1994. godine, posthumno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata.
Odlukom Predsjedništva RBiH od 12. 01. 1996. godine posthumno je proizveden u čin brigadnog generala.
(Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ)
Safet Hadžić, sin oca Nezira i majke Semize, rođen je 28. 08. 1952. godine u selu Strmica (kod Strgačine) općina Rudo. Tu je proveo djetinjstvo, završio osnovnu školu i mekteb. Poticao je iz ugledne vjerske porodice. Bio je uzoran dječak. Družio se sa starijim osobama da bi što više od njiuh naučio. U dječijim sukobima posredovao je insistirajući na pravednosti; držao je stranu slabijih.
Završio je metalostrugarski zanat. Kad je otac Nezir umro, Safet je imao dvadeset godina. Iako tek mladić, Safet je morao preuzeti brigu za porodicu. To je bilo presudno za njegovo rano sazrijevanje i sticanje realne i jasne slike o svijetu. Oženio se i sa suprugom Džemilom zaimao troje djece – sina Nezira i kćerke Almiru i Amilu.
U potrazi za zaposlenjem obreo se u Sarajevu gdje je sagradio skromnu kuću u radničkoj četvrti, u Švrakinom selu. Radni vijek proveo je u sarajevskom „Vodovodu“. Bio je dobar radnik, dobar drug, drag komšija; dobar šahista. Voljeli su ga kolege svih vjera i nacija. Istovremeno, bio je iskren i pošten vjernik. Sa tako poželjnim karakternim osobinama bio je ugledan društvenopolitički radnik. No, po jednom pitanju hrvao se s vlastima – to je pitanje slobode prakticiranja vjere i izgradnje tako potrebnih vjerskih objekata. U periodu poslije 1945., u Sarajevu, nije izgrađena nijedna džamija. Tome su se suprotstavljale vlasti. Hadžićevi problemi su vlastima i državnom bezbijednosti počeli su kada je sa svojim komšijama počeo graditi malu mahalsku džamiju u naselju Švrakino selo.
On i njegove komšije samo su željele živjeti kao muslimani, ništa više. Uprkos svim prijetnjama UDBE, informativnim razgovorima na koje je odvođen – džamija je sagrađena. Bila je to prva džamija sagrađena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata! Džamija je bila jedino mjesto okupljanja i duhovnog i kulturnog života tog naselja. Safet Hadžić je bio organizator mnogih kulturnih akcija za svoje mještane naselja, ali i humanitarnih – na širem planu. Kada je u montiranom procesu 1983. osuđena grupa bošnjačkih intelektualaca, Safet Hadžić je hrabro i odlučno pokrenuo akciju prikupljanja pomoći porodicama osuđenih.
Demokratizacijom političkog sistema u SFR Jugoslaviji, Safet Hadžić se 1990., kao jedan od osnivača uključio u Stranku demokratske akcije. Safet Hadžić, političar iz naroda, bio je vješt govornik.
Naročito je naglašavao svoje ideale za koje se borio – afirmaciju nacionalnih prava Bošnjaka i njihovih vjerskih sloboda. Kada se režim Slobodana Miloševića počeo miješati u unutrašnje stvari drugih republika, upozoravao je na opasnost od moguće agresije i na Republiku Bosnu i Hercegovinu. – Ne smijemo dozvoliti da mi ovdje budemo proganjani a još više da mi nekoga progonimo 1991., – njegove su riječi.
U vrijeme kada je agresorski režim iz Srbije, uz pomoć JNA, 1991. otpočeo ratove u Sloveniji i Hrvatskoj, Safet Hadžić postaje jedan od osnivača Patriotske lige. Bio je jedan od malobrojnih koji su se ozbiljno pripremali za odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Kao općinski rukovodilac i član Patriotske lige učestvovao je u skrivanju kartoteke regruta i vojnih obveznika s ciljem sprečavanja njihovog otuđenja od strane organa JNA i onemogućavanja slanja regruta i rezervista na hrvatsko ratište. Učestvovao je u organizaciji protesta usmjerenih protiv slanja mladića iz BiH na hrvatsko ratište. Bez predrasuda, u redove PL okupio je značajan broj oficira koji su napustili JNA. U Hrasnici je, 02. 12. 1991. organizirao tajni sastanak Alije Iztbegovića sa svojom grupom oficira u PL. Na tom sastanku predočena je strategija odbrane Sarajevske regije.
Kada je JNA postavila transportere i tenkove kod „Vodovoda“ na Mojmilu u Sarajevu, Safet Hadžić sa saradnicima je organizirao masovan izlazak naroda na „Vodovod“. U prisustvu velikog broja građana i medija, u ime organa općine Novi Grad, od oficira JNA je zahtijevao da se vojska hitno povuče u kasarnu. Bio je to izuzetno hrabar i odlučan čin.
Iako je većina naroda bila za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, iako je vićina uviđala da je JNA sa svojim pijanim i bahatim rezervistima, s kojima su preplavili Bosnu i Hercegovinu, na strani sluteće agresije i agresora – pripreme za odbranu su morale još uvijek biti ilegalne, sve do njenog međunarodnog priznanja. Povodom uspjeha referenduma za nezavisnost, SDS je u Pofalićima u Sarajevu postavio barikade. Safet Hadžić je reagirao munjevito – za pola sahata su postavljene kontrabarikade, što je neprijatelja iznenadilo do zbunjenosti.
Noću 17./18. aprila 1992. godine patriote grada Sarajeva organizirale su izvlačenje naoružanja iz vojne fabrike „Pretis“ u Vogošći. Angažirane su dvije grupe jedinica, jedna za drugom.
Nažalost, nisu bile uvezane u jedinstven sistem veza niti su bile po vremenu sinhronizirane. Prvu grupu su sačinjavali pripadnici Specijalne jedinice MUP-a „Bosna“ (tridesetak pripadnika) te združena jedinice TO (nastala od Zelenih beretki i Patriotske lige). U veoma organiziranoj akciji, bez ispaljenog metka, u kratkom vremenu, od 3 do 5 sati ujutro 18. 04. 1992. godine, ova grupa je izvukla oko 800 protivoklopnih raketa „zolja“ i „osa“ i kamion (oko 1.800 kom) minobacačkim mina, koje su kasnije bile presudne za odbranu grada Sarajeva. Druga grupa, na čelu sa Safetom Hadžićem, okupila se ispred općine Novi Grad, i krenula put Vogošće oko pet sati ujutro, 18. 04. 1992. godine. Četa je trebala doći autobusom odmah po okupljanju, a grupa najhrabrijih boraca, u kojoj je bio i Safet Hadžić, krenula je žurno kombijem. Safet se toliko na ovaj zadatak žurio, iz svoje kuće gdje je imao mini štab i centar veze, da je pertle u vozilu vezao. Jutro je bilo tmurno i prohladno – padao je sitan snijeg. Pošao je nenaoružan, sa aktovkom, u civilnom odijelu i sa kravatom. Nije znao da se prva grupa već povukla iz fabrike. Očekivao je da su još na zadatku. Međutim, četnici u policijskim uniformama i sa šljemovima na glavi su već bili zatvorili obruč oko Sarajeva, spustili se i u fabriku; bili su i na glavnoj kapiji. Kada je sa dijelom svoje grupe Safet Hadžić stigao do glavne fabričke kapije, bilo je kasno za povratak. Kratko je trajala zbunjenost ‘ko je ko’, a onda su četnici otvorili vatru. Na putu do fabrike , na našim barikadama, Safeta su upozoravali da nije dobro da ide dalje, da je nejasna situacija. On je bio uvjeren da su naši policajci još tamo i, išao je dalje.
Pokošen rafalom iz neposredne blizine, prvi je pao Safet. Poginuli su i njegovi saborci: Sead Velić, Nermin Zeljković, Almir Islamović, Senad Ćirić, Fahrudin Čavčić. Bilo je i ranjenih i zarobljenih.
Ukopan je na velikom šehidskom mezarju „Kovači“ u Sarajevu. Pogibija Safeta Hadžića, heroja, bio je ogroman gubitak za odbrambene snage Republike Bosne i Hercegovine a naročito Sarajeva.
Na kapiji fabrike „Pretis“ kao i pred općinom Novi Grad podignuto je spomen obilježje Safetu Hadžiću i saborcima. Današnja Kasarna Jajce u Sarajevu nosi ime po Safetu Hadzicu.
Za ratne podvige, ispoljenu hrabrost i ukupan doprinos u organiziranju i pružanju otpora agresoru, Naredbom Komandanta GŠ Armije RBiH broj: 02/1091-9 od 04. 10. 1992. godine, posthumno mu je dodijeljeno najviše Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“.
Za herojski doprinos u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.–1995. godine, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i pri tome ostvarene rezultate, Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine broj 02-111-290/94 od 14. 04. 1994. godine, posthumno je odlikovan Ordenom heroja Oslobodilačkog rata.
Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02-111-35/96 od 12. 01. 1996. godine posthumno je proizveden u čin brigadnog generala.
Neka je vječni rahmet heroju Safetu Hadžiću.
___________________
Orden heroja OOR;
(“Orden heroja Oslobodilačkog rata dodjeljuje se pripadnicima Oružanih snaga
Republike Bosne i Hercegovine i drugim građanima koji su se istakli izvanrednim junačkim podvizima u borbi protiv neprijatelja i koji predstavljaju naročiti primjer junaštva.“ Uredba sa zakonskom snagom o odlikovanjima RBiH, 1994.)
Hasib Mušinbegović
magazinplus.eu
