logo
bios

Sindikati uzrokuju siromaštvo i nezaposlenost

Objavljeno prije 4 sedmice . u pon, nov 11th, 2019

Potaknut recentnim ponašanjima sindikata i njihovih čelnika, kako u RH tako i šire, dobio sam potrebu da napišem osvrt o baštini sindikata i sindikalnog “folklora”. Unatoč uvriježenom stavu o sindikatima kao entitetima najzaslužnijima za poboljšanje uvjeta rada, primanja i kvalitete života radnika, posljedice sindikalnog djelovanja u stvarnosti su dijametralno suprotne navedenom. Sindikati su, svojom prirodom kartela radnika, prouzročili pad standarda i izravno smanjili blagostanje cijelog društva. Jedan su od značajnih uzroka siromaštva i nezaposlenosti. Navedena izjava čini Vam se nevjerojatnom? Čitajte dalje…

Smisao sindikata je podizanje cijene rada za svoje članove iznad razine za koju je tržište inače spremno platiti za njihov rad. Svoja nastojanja ostvaruju kolektivnim pregovaranjem, što se u praksi svodi na primjenu prisile prema poslodavcu kojemu je potreban rad. Navedeno priznaje i važeći Zakon o radu, koji u čl. 253, govoreći o strankama kolektivnog ugovora: “…a na strani radnika, jedan ili više sindikata ili njihove udruge, koje su spremne i sposobne sredstvima pritiska štititi i promicati interese svojih članova prilikom pregovora o sklapanju kolektivnih ugovora…”. Izraz “sredstva pritiska” eufemizam je za prisilu, koja se ispoljava kroz štrajkove, političke pritiske, pa i fizičko nasilje prema poslodavcu, koji će nakon primjene “sredstava pritiska” biti prisiljen plaćati veću cijenu rada. Svakome tko je odslušao prvu lekciju iz ekonomije, lekciju o ponudi i potražnji, jasno je da povećanje cijene određenog ekonomskog dobra (u ovom slučaju rada) dovodi do manje potražnje za istim ekonomskim dobrom. Poslodavac koji plaća veću cijenu rada, ima veće ulazni troškove poslovanja, što smanjuje performanse njegove poduzetničke aktivnosti (ostvaruje manji povrat na uloženo, a nerijetko stvara i gubitak, pogotovo ako se radi o radno intezivnoj aktivnosti). S obzirom da je smisao poduzetništva ostvarivanje najveće moguće dobiti na uložena sredstva (profit), te nije moguće legalno i legitimno prisiliti nekoga da čini nešto na svoju štetu (u ovom slučaju ulagati očekujući povrat koji ne opravdava niti rizik ulaganja, ili negativan povrat odnosno gubitak), poslodavac će sasvim opravdano, smanjiti svoju potražnju za radom na način da ukine radna mjesta koja su prethodno ostvarivala najmanji, ali ipak pozitivni povrat uloženog, a sada, uslijed povećavanja troškova stvaraju gubitak. I tako, uslijed sindikalnog djelovanja, netko je ostao bez posla. Bravo sindikati.

Što će sada učiniti radnik koji je izravnim djelovanjem i krivnjom sindikata ostao bez posla? Vjerojatno će potražiti posao negdje gdje se sindikat još uvijek nije upleo u ugovorne odnose i ekonomsku aktivnost poslodavca i radnika; to je mjesto gdje će rad tog radnika i dalje biti konkurentan, s obzirom da može individualno ispregovarati cijenu svojeg rada, na način da cijena odgovara konsenzusu njega i njegovog, sada novog poslodavca. Njegova plaća biti će nažalost manja od plaće koju je dobivao na prethodnom radnom mjestu, prije sindikalnog djelovanja (zapamtimo, posljedica sindikalne aktivnosti bila je suprotna namjeravanom – umjesto veće plaće, izgubio je radno mjesto). Plaća je manja jer novi raspoloživi radnik predstavlja novu jedinicu ponude rada, a povećana ponuda nekog ekonomskog dobra dovodi do smanjivanja njegove cijene (opet lekcija ponude i potražnje). Radnik će prihvatiti radno mjesto na kojem će ostvarivati manji dohodak od prethodnog, jer mu to sada predstavlja bolju opciju od radnog mjesta koje nudi još manju plaću, ili eventualno nezaposlenost, u odsutstvu drugih radnih mjesta.

Ali to nije sve … “genijalni” sindikati odnosno njihovi čelnici uživaju i ponose se većim plaćama svojih članova … barem onih koji su posao zadržali. Uz primjenu “sredstava pritiska” nastojat će proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druge subjekte, koji nisu stranke tog ugovora niti s tim ugovorm imaju veze. Pa tako čl. 267 Zakona o radu kaže: “1. Ministar može na prijedlog stranke kolektivnog ugovora (sindikata, op.a) proširiti primjenu kolektivnog ugovora … na osobe koje nisu sudjelovale u njegovom sklapanju, odnosno nisu mu naknadno pristupile. 2. Odluku iz stavka 1 ovog članka, ministar može donijeti, ako iz procjene učinaka proizlazi javni interes za proširenje kolektivnog ugovora i ako je istom utvrđeno da su kolektivni ugovor zaključili sindikati koji imaju najveći broj članova i udruga poslodavaca koja ima najveći broj radnika, na području na kojem se isti proširuje.”

Ne moram posebno napominjati da je “javni interes za proširenje” iz stavka 2 samo politički korektan naziv za glasove članova sindikata na političkim izborima. Navedeno “oktroiranje” kolektivnog ugovora, odnosno nametanje ugovornih odredbi subjektima koje nisu inicijalno bile stranke ugovora, niti su istome naknadno pristupile, predstavlja kršenje autonomije volje stranaka da slobodno raspolažu svojim pravima i slobodno odlučuju u kakve će obvezne odnose ulaziti (sloboda ugovaranja). Krši se njihova građanska sloboda! Također, obveze koje novim subjektima proizlaze iz proširenog, oktroiranog ugovora, nisu ugovornog karaktera. Ministar ugovor “proširuje” odlukom, tj. aktom javne vlasti koja unilateralno nameće obveze novim subjektima, bez obzira na njhov stav prema navedenim obvezama. S obzirom da su im obveze nametnute administrativnim aktom javnog tijela (odlukom kao podzakonskim aktom), oni nisu niti stranke ugovora, a samim time nemaju ovlast za izmjenu odredbi istog!

Koja je posljedica takve proširene primjene, sada oktroiranog kolektivnog ugovora? Kao i prethodno, još izgubljenih radnih mjesta, ali sada u još većem broju, jer je trošak rada, s obzirom na niže plaće radnika izvan sindikata, drastičnije porastao. Veći broj nezaposlenih stvara veću ponudu rada te dodatno snižava plaće radnicima u drugim gospodarskim granama. Nisu svi u stanju pronaći novi posao, a moguće je da tržišna cijena rada padne i ispod zakonom određenog minimuma. Tada po zakonu nije niti moguće ostvariti radni odnos, jer je isplata plaće ispod minimuma protupravna (primjer recentih “volontiranja” odnosno “stručnog usavršavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa”, u suštini rada ispod minimalne plaće). Nezaposlenost je sistematska, smanjena je gospodarska aktivnost, pada količina proizvedenih dobara i usluga, cijene rastu. S druge strane, veća cijena rada u gospodarskim granama u kojima se primjenjuje kolektivni ugovor dovodi do manje ponude radnih mjesta u tim granama, a time je smanjena i ekonomska aktivnost u tim granama. Ukupni bruto proizvod pada, umanjuje se blagostanje i standard cijelog društva.

S obzirom da sindikati, djelujući na način kako sam prikazao u ovom tekstu, uništavaju gospodarske grane na kojima sami sjede, nije niti čudno kako su sindikati uglavnom nestali iz privatnog sektora. Privatni sektor vodi računa o racionalnoj alokaciji sredstava, te na štetnu sindikalnu aktivnost adekvatno reagira na način da sredstva seli u grane koje nisu zahvaćene radničkim kartelima i njihovim prisilnim podizanjem troškova rada na umjetno visoke razine (istim tržišnim principom vode se i radnici, kada radi bolje plaćenog radnog mjesta i boljih uvjeta rada napuštaju stare poslodavce). Na taj način osigurava se proizvodna efikasnost kapitala, neopterećenog prethodnim netržišnim i antikompetitivnim uvjetima.

Posljednji bastion sindikalizma predstavlja javni sektor, koji po svojoj prirodi ne vodi računa o ekonomskoj racionalnosti, te postupa suprotno tržišnoj logici, vodeći se isključivo kriterijem političke oportunosti. U takvim uvjetima, u odsutstvu cijenovnih signala i profita kao referentne točke korisnosti određene aktivosti, sindikati su političkom prisilom uspjeli trajnije nametnuti evidentno previsoke cijene rada, uz evidentno prenisku efikasnost tog istog rada. Budući da javni sektor ne stvara ekonomska dobra koja bi se mogla realizirati na tržištu, navedene aktivnosti financiraju se povećanim fiskalnim nametima koji dodatno umanjuju gospodarsku aktivnost. Rezultat je osiromašenje cijelog društva, kroz povećanu nezaposlenost i smanjivanje dohotka svih radnika, uključujući i radnika javnog sektora, kada privatni sektor kolabira pod težinom javnog.

Ekonomski napredak i porast standarda kroz povijest nije, kako vidimo, rezultat sindikalnog djelovanja, već tržišnog mehanizma proizvodnje i slobodne razmjene dobara na slobodnom tržištu. Blagostanje je dakle, posljedica kapitalizma, koji je svoje rezultate polučio i unatoč preprekama, među kojima su i karteli radnika pod nazivom sindikata.

Izvor: Libertas

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh