Jedan poznanik mi piše kako je u brigama, jer ne zna kako bi postupio u ovom slučaju, a da ni keruši ne štencima ne nanese štetu.
U jednom suhom kanalu nedaleko od njegove kuće, keruša lutalica se oštenila. On ju je viđao i prije, napuštenu, tužnu, kako luta okolnim prostorima. Nekad bi joj dao ostatke kruha, ali nije se želio više zbližiti s njom, jer to bi mu kasnije samo predstavljalo teret i obavezu.
Sad je dojila svoju štenad koja su djelovala tako nevino, razdragano, razigrano i sretno, valjda kao i sva mladunčad na svijetu. Oni nisu bili svjesni da su rođeni u bijedi, da je njihova majka lutalica bez sigurnih obroka hrane, a to znači da mladunci uskoro, kad budu više jeli, mogu ostati bez dovoljno mlijeka i da im može biti ugrožen opstanak. Keruša je djelovala i tužno i sretno. Teško je bilo znati zbog čega nekada cvili, je li to od sreće ili brige, ili se osjećaji miješaju tako da ni ona sama više ne zna šta osjeća.
Moj poznanik često zastaje pored keruše koja je uvijek uz svoje mlade. Donosi joj hranu bar sada, dok podiže potomke i razmišlja o tome – čini li joj dobro ili zlo? Za nekoliko dana on odlazi, neće ga biti dva-tri mjeseca. Hoće li mali psići preživjeti bez njega, hoće li majci samo dati lažnu nadu, navesti je da se više veže za svoju djecu i tako joj napraviti veću žalost kada ih izgubi? Bi li prirodna selekcija bila korisnija onima koji eventualno prežive?
Razmišljao je da uzme jedno štene sebi i da ga nosi sa sobom kad otputuje, ali keruša bi sigurno tugovala za njim, a ni štene ne bi bilo sretno usamljeno. Je li bolje da bude s njim i da mu osigura život, ili da ga ostavi sa svojima s upitnim ishodom? Šta li bi keruša više željela i je li ona svjesna koje je poteškoće čekaju u othranjivanju potomstva? Pitanja je bilo mnogo, a odgovora niotkuda, barem onih za koje bi bio uvjeren da su ispravni.
U glavi su mu bile slike keruše koju je opjevao Jesenjin, onu koja je oštenila sedmero žutih, baš kao što je i ova. Tek sada je u potpunosti doživio svu ljepotu i tugu te pjesme, njenu poruku. Keruše se uglavnom osjećaju tužno kad se oštene zato što im iskustvo govori da skoro uvijek ostanu bez svoje djece. Čak i one koje žive u izobilju, jer njihovu štenad vlasnik razdijeli, rasproda ili jednostavno pobije. Majku se tu ništa ne pita.
Pjesma o keruši
Sergej Aleksandrovič Jesenjin
Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bijeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kučka,
sedmero je oštenila žuti’.
Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il’ prut jak,
izišo je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.
Nijemo, ko od milosti il’ sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.
