logo
bios

Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbi

Objavljeno prije 3 godine . u ned, mar 5th, 2017

Još prije Drugog svjetskog rata, Dizdarevići su bili deklarirani antifašisti: o braći, roditeljima, Zijinim književnim počecima, Belediji… priča Raif Dizdarević

 

Vildana Selimbegović – Oslobođenje

 

Razgovarali smo o svemu – Titu, partiji, Trumpu, Rusiji, o porodici Dizdarević, najviše o Bosni i Hercegovini: i svaki put kada sam ugasila diktafon, gledala sam ga u čudu, potpuno fascinirana mirnoćom, staloženošću i odmjerenošću s kojom je polako, ali beskrajno precizno detektirao probleme i(li) opisivao događaje. I prije koji dan, kada smo već razgovarali o fotografijama iz njegovog porodičnog albuma, prisjetio se “rečenice u kojoj se malo ponovio”. Raif Dizdarević je prošlog decembra napunio 90 godina, ali kada mu kažem da je njegovo pamćenje fascinantno – samo se nasmije i odmahne rukom: Bilježio sam, objasni.

 Sa suprugom Senom - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiSa suprugom Senom

Istina živa, njegove bilješke me svaki put postide. Brižljive, pedantne, posložene. Kaže da mu služe da obnovi pamćenje, no iz njih su nastale njegove knjige – “Vrijeme koje se pamti”, “Put u raspad”, “Od smrti Tita do smrti Jugoslavije”, neponovljiva svjedočanstva o vremenu koje je živio i zemlji koju je predstavljao i kao diplomata i kao njezin predsjedatelj i član Predsjedništva. Pa ipak, upravo zbog njegovih knjiga koje su obavezna literatura, ali i novinarsko breme – zašto ponavljati već napisano – pokušala sam naše razgovore povesti u drugom pravcu, tražeći od svog sugovornika odgovore o dilemama koje nas danas muče.

Bosanski studenti – komunisti

Mislim da je to pravilo – što su život i karijera značajniji i bogatiji, službene su biografije jezgrovitije, skoro pa šture. U njegovoj stoji: rođen u Fojnici 1926, jugoslavenski i bosanskohercegovački političar, sudionik NOR-a od 1943. godine, 1951. stupa u diplomatsku službu SFRJ i obavlja različite uloge u veleposlanstvima SFRJ u Bugarskoj, SSSR-u i ČSSR-u. 1972. godine pomoćnik je saveznog sekretara za inozemne poslove, 1974. je predsjednik Saveza sindikata BiH, 1978 – 1982, predsjednik Predsjedništva BiH; 1982 – 1983. predsjednik Skupštine SFRJ. 1984 – 1987. (opet) je savezni tajnik za inozemne poslove; 1987 – 1989. član Predsjedništva SFRJ i 1988 – 1989. predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Potičete iz brojne porodice?

– Bilo nas je sedam braće i tri sestre. Otac je iz svoje rodne Vitine došao u Fojnicu prije Prvog svjetskog rata sa svojim najstarijim bratom koji je bio fojnički kadija i brinuo o očevom školovanju, poslu i životu. Otac se oženio mojom majkom iz poznate fojničke porodice i trajno ostao u Fojnici. Bio je to srećan i skladan brak, što je određivalo život naše porodice. Otac se zaposlio u Sreskom sudu i do kraja života ostao je na poslu sudskog činovnika.

 Rešad Dizdarević, 1983. - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiRešad Dizdarević, 1983.

Znači li to da je i u kući presuđivao?

– U porodici je bio prema buljuku nas djece strog, pravičan i brižan otac. Majka je bila duša porodice. Prosto je nevjerovatno koliko je ona u svemu značila i na sve stizala, koliko je svojom majčinskom brigom, požrtvovanjem i nadarena bistrinom ta nježna žena unosila u naš život. Živjeli smo skromno – očeva plata je bila jedini prihod za sve potrebe tako brojne porodice. Starija braća kako su stasala nastojala su da olakšaju taj teret, koristeći svaku mogućnost za samoizdržavanje, odricanjima i nerijetko podnoseći teškoće oskudica. Sve mogućnosti oca i majke bile su usredsrijeđene na naš odgoj i obrazovanje. Željeli su i zajedno se žrtvovali da se školujemo. Kako smo pristizali za srednje škole i zanate, preselili smo u Sarajevo, početkom 1938, sa majkom, otac nije mogao napustiti posao u Fojnici i koristio je sve mogućnosti da bar na koji dan dođe do nas.

Kao porodica ste prije onog rata postali poznati po pripadnosti i angažovanju u naprednom omladinskom, studentskom, radničkom, antifašističkom i antirežimskom pokretu, po komunističkim uvjerenjima i organizacijama – KPJ-u i SKOJ-u?

– To se opredjeljenje prenosilo od starijih na mlađe, kako je ko odrastao. Presudan uticaj na takvu orijentaciju i djelovanje imao je najstariji brat Zijo. On je po mnogo čemu bio izuzetna osoba. Po snazi svojih uvjerenja i sposobnosti da se za njih neumorno angažuje; po izuzetnoj inteligenciji, darovitosti i smjelosti. Iako je bio nježnog zdravlja: Zijo je već u drugoj godini učiteljske škole obolio od tuberkuloze i ta će ga bolest često pratiti. Živio je teško samoizdržavanjem, od zarada podučavanjem, sviranjem i kasnije pisanjem, a ponekad i fizičkim radom. Međutim, u svim vidovima svog angažovanja bio je neumoran.
U toku pohađanja učiteljske škole u Sarajevu, već 1935. godine, bio je jedan od organizatora naprednog omladinskog pokreta. Bio je među dva-tri organizatora prvog štrajka srednjoškolske omladine 1936. u sarajevskoj Srednjoj tehničkoj školi koji je završio uspjehom zahtjeva za bolje uslove školovanja. Odmah iza toga je posredno uticao – preko brata Nijaza – na organizovanje štrajka đaka Gazi Husrev-begove medrese, štrajka koji je u sarajevskoj čaršiji odjeknuo kao bomba. Nijaz je bio jedan od kolovođa štrajka koji je policija rasturanjem barikada i nasiljem likvidirala. Uhapšen je, isključen iz svih vjerskih škola, nije mogao biti suđen kao maloljetnik. Bio sam prisutan kada su ga žandarmi doveli i predali ocu – uz revers, kao paket.

A šta otac?

– To je za njega bilo novo preveliko razočarenje. Zijo je zbog organizovanja ovih štrajkova uhapšen u januaru 1937. godine, zlostavljan i mučen batinanjem i glađu u zatvoru, izveden na suđenje na kome je javno rekao kakvoj je torturi bio izložen i time se odbranio i bio oslobođen. Iako je završio učiteljsku školu 1936. g. sa odličnim uspjehom, zbog takvog političkog angažovanja nije mogao dobiti zaposlenje učitelja.

 Zijina spomen-bista u Fojnici oštećena je 1993. - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiZijina spomen-bista u Fojnici oštećena je 1993.

Zijo 1937. godine upisuje studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu?

– I od samog dolaska uključuje se u antirežimsku političku organizaciju Ujedinjena studentska omladina u kojoj je bio do kraja aktivan. Uključio se u sve aktivnosti društva “Petar Kočić” koga su osnovali i putem njega djelovali bosanski studenti – komunisti. I van ovih organizacija on je učesnik u svim aktivnostima na Beogradskom univerzitetu. U specijalnoj policiji u Beogradu bio je registrovan na spisku studenata “poznatih komunista Beogradskog univerziteta… poznat kao komunistički orijentisani učesnik u svim komunističkim akcijama”. Uhapšen je u novembru 1940. godine i odležao jedno vrijeme u zloglasnoj beogradskoj Glavnjači. Živio je teško – policija mu je bila za petama, nije mogao dobiti mjesto ni u jednom studentskom domu i menzi. Morao se snalaziti i teško zarađivati da bi se održao. Bolest ga je progonila – čak je intervencijom rektora Univerziteta, kao odličan student i ugledan mladi pisac upućen na liječenje u sanatorijum Topolščica 1940.

Šta rade ostala braća?

– Dok je Zijo bio u Sarajevu, često su bili zajedno sa njim i pod njegovim uticajem Rešad, koji je već tada bio aktivan u radničkim sindikatima i ilegalnom radu kao član SKOJ-a, i Nijaz, koji će takođe ubrzo biti primljen u SKOJ. Kontakt je bio stalan i kad je Zijo otišao u Beograd, braću je snabdijevao literaturom, savjetovao dopisivanjem, dolazio nekoliko puta u Sarajevo, a Nijaz je jednom bio kod njega u Beogradu. Njima će se kasnije, 1940 – 1941. pridružiti i brat Nusret koji je bio sekretar aktiva SKOJ-a u sarajevskoj Drugoj gimnaziji. Dakle, kako su braća odrastala, tako su se svrstavala sa istim idejnim i političkim uvjerenjima i djelovanjem. S tim u vezi meni se dogodio zanimljiv slučaj. Rešad je bio uhapšen i ležao je u sarajevskoj Belediji. Majka je spremila malo hrane da odnesem Rešadu u zatvor. Uveli su me kod glavnog stražara Ibre – visok dvometraš sa ogromnim trbuhom – strah me je bilo i da ga pogledam. Pitao me: Mali, šta ti hoćeš? Kažem, donio sam bratu hranu. Ko ti je brat? Rekoh, Rešad Dizdarević. A jesi li i ti Dizdarević? Kažem, jesam. A on će: “E i ti ćeš doći ovdje. Kako vi odrastate, tako jedan po jedan dolazite meni”. Do tada su se izredali Zijo, Rešad, Nijaz. Preplašen, ne znam kako sam doletio kući i ispričao majci šta mi se desilo.

 Nijaz Dizdarević i Hamdija Pozderac, 1981. - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiNijaz Dizdarević i Hamdija Pozderac, 1981.

Otac pod pritiskom kasabe

Takva događanja sa braćom su posebno teško pogađala oca i majku. Teško su to doživljavali i podnosili. Otac se našao u posebno teškoj situaciji. U Fojnicu su brzo stizale vijesti o hapšenjima, policijskom progonu, štrajkovima, suđenjima… Porodica je uživala ugled i bila cijenjena i u Fojnici i šire. Otac je uživao ugled. Poštovan je i kao vjernik – i on i majka.

A odjednom djeca krenula “stranputicom”?

– Kolale su Fojnicom, a i u Sarajevu, priče kako su se od takvog oca i majke djeca odmetla u bezbožnike, u komuniste o kojima se govorilo sve najcrnje i kako su po zatvorima. Kasaba je to posebno doživljavala, tumačila i u ogovaranju meračila na svom nivou ustajalosti. Oca je sve to pogađalo. Bio je razapet između očinskog odnosa prema djeci, i tužan i razočaran, sa osjećanjem da su iznevjerene njegove nade. Bio je posebno ljut na Ziju jer je smatrao da se sve to događalo pod njegovim uticajem. Bilo je vrijeme kad Zijo nije dolazio preko ferija. A onda bi ocu to teško padalo pa je popuštao. Majka se brinula za svakog od njih, za Ziju i njegovo zdravlje posebno, ona je nastojala da utiče na oca da lakše podnosi i prihvati takvo stanje. Nastalo stanje je donekle ublažavala činjenica što smo mi sa majkom bili u Sarajevu, tu su bili i Rešad i Nijaz, a otac u Fojnici i kad je dolazio, nekako je i to što je poželio porodicu ublažavalo njegovu ljutnju i povećavalo očinska osjećanja. Majka je u Sarajevu preuzela sve brige. Rešad i Nijaz su bili sa nama i olakšavali su joj. Kad je Rešad uhapšen, ona je tražila advokata koji će ga braniti. Nevjerovatno je kako se snalazila prilikom policijskih pretresa kad je Rešad uhapšen. A uvijek je na prvom mjestu bio Zijo.

A on?

– On je prema majci pokazivao najviše pažnje. Pisao joj je u Sarajevo. Sjećam se, jednom kad je dobio solidan honorar za objavljene priče, došao je u Sarajevo da podijeli i bude sa majkom, ispratila ga je na željezničku stanicu kad je odlazio, bio sam sa njom, bio je to dirljiv rastanak. Zanimljiv je jedan detalj iz te situacije u kojoj se našao otac. Dok smo bili u Fojnici, prije seljenja u Sarajevo, već su počele da se objavljuju Zijine pripovijetke u Politici i pojavljuju napisi sa pohvalnim ocjenama o mladom i darovitom piscu Ziji Dizdareviću. To je bio svojevrstan melem u očevom raspoloženju. Svake subote nas je slao da sačekamo autobus iz Sarajeva koji je donosio i štampu i da kupujemo Politiku, koju je sa nestrpljenjem listao i kad bi naišao na Zijinu priču ili neki pohvalni tekst, radovao se. Takođe se radovao sada naročitim reagovanjima kasabe pošto su u Zijinim pripovijetkama prepoznavani likovi iz kasabe, a opet u kasabskom poimanju da je sad odjednom Zijo pisac, laskalo je “to je naš Fojničanin”. Otac je u toj afirmaciji Zije vidio, uz sve nevolje kako ih je doživljavao, da nije bila uzaludna briga za školovanje Zije. Razgovarali smo o Ziji, njegovom životu, uticaju na sve nas u porodici, prirodnoj nadarenosti, revolucionarnom opredjeljenju i djelovanju. Zijin život su bile književnost i muzika. Rano se pojavio na književnoj sceni prvim pripovijetkama.

Već u devetnaestoj godini?

– I prije toga je pokazivao posebno interesovanje za književnost i učestvovao u đačkim literarnim družinama, klubovima, debatama. Sa pripovijetkama se pojavljivao u časopisima u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Najčešće i u dugom periodu od 1937. do 1941. godine u beogradskoj Politici. Vrlo brzo je stekao priznanja darovitog mladog pisca. U pomenutom periodu objavljeno je više prikaza i pozitivnih kritika o njegovom talentu. Bio je aktivan učesnik u svim kulturnim događanjima na Beogradskom univerzitetu i šire – na književnim večerima, raspravama i debatama o raznim temama i aspektima književnog stvaralaštva. U tzv. sukobu na ljevici Zijo je bio do kraja angažovan na antidogmatskoj strani, konfrontirao se javno sa Milovanom Đilasom i Radovanom Zogovićem – nosiocima suprotnih dogmatskih shvatanja. Već tada veliko književno ime, Miroslav Krleža, bio je meta dogmatskih napada. Zijo se tim povodom obratio pismom Krleži u decembru 1939. godine “ispred jednog dijela omladine Beogradskog univerziteta koja ne misli i neće da misli onako kako to grupa propisuje da je ‘na liniji’”. Kad se pročita to Zijino pismo, čovjek ostaje iznenađen da se jedan dvadesettrogodišnjak obraća sa takvom zrelošću, širinom shvatanja na nivou znanja, takođe i odlučnošću, iako je to bio sukob i unutar partije kojoj je Zijo pripadao od 1937. U knjigama Enesa Čengića “Sa Krležom iz dana u dan” Krleža se ovako sjeća Zijinog pisma: “Relativno sam malo dokumenata i korespondencije sačuvao, ali u jednom svježnju pronašao sam pismo Zije Dizdarevića iz 1939. g. Točno govori o stanju fakata u našem pokretu i kulturnom životu neposredno uoči posljednjeg rata.” Na drugom mjestu 1975. godine, Krleža govori Čengiću: “Gledao sam neku noć dramu ‘Blago u duvaru’ prema tekstu Zije Dizdarevića, i tekst, i dekor i gluma su mi se dopali… Šteta što je taj Zijo, dječak tako reći, platio glavom, taj moj agitator na Beogradskom univerzitetu, ako tako mogu reći”.

Zijo i Branko Ćopić su u različitim godištima, ali istovremeno, pohađali učiteljsku školu u Sarajevu?

– Zajedno su objavljivali priče u Politici, o čemu Branko kaže “tu smo započeli svoju književnu karijeru”. Ovo su riječi Branka o Ziji: “…Ziji sam posvetio svoju zbirku priča ‘Bašta sljezove boje’. Što sam u toj posveti rekao (to je uvod knjizi Pismo Ziji; op.) to mi je ono najprisnije. Nikad tako nešto ni o kome nisam napisao niti ću umjeti da napišem. Eto, čitavo moje drugovanje sa Zijom sabilo se na koncu u toj posveti mojoj najmilijoj knjizi.”

 Zija Dizdarević, portret Mersada Berbera - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiZija Dizdarević, portret Mersada Berbera

Rekli ste da je Zijina ljubav bila i muzika?

– Svirao je odlično violinu. Njegov prijatelj pjesnik Esad Mekuli se sjeća: Zijo Dizdarević se nije odvajao od svoje violine… Kad poslije toliko godina o ovom razmišljam, vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da su u njemu živjela dva izuzetna talenta – literarni i muzički.
Sa početkom rata za Ziju je postojala samo borba protiv okupatora i ustaškog režima. Zijo je želio što prije u partizane iako nije imao partijsku suglasnost. U novembru 1941. dobio je poruku da dođe u Sarajevo, gdje će ga partijske veze čekati i prebaciti u partizane. U Sarajevu je na putu od jedne do druge veze bio prepoznat i uhapšen. Ležao je u zatvoru Beledija izvrgnut svakovrsnim pritiscima da ga slome i privole da kao poznato ime prihvati njihovu “slobodu” pisanja, da se odrekne svojih uvjerenja. Bili su to uzaludni pokušaji pa je u januaru transportovan u Jasenovac. Tamo se nastavio isti pokušaj uz torture, njime se bavio lično zloglasni šef Jasenovca Luburić.

Zijina dopisnica

Svjedok koji je bio sa Zijom u zatvoru u Sarajevu, zajedno transportovan u Jasenovac, koji je srećom preživio logor, Mile Tešanović, kaže: “25. II.1942. g. po noći odveli su ga Luburiću i više Zije nije bilo među živima. Ja sam našao njegov džemper koga sam mu poklonio po kome je bila prosuta krv i mozak. Sigurno ga je lično zvjerski ubio Luburić.” Ostala je tuga, sjećanje i ovaj detalj: Zijo je tokom transporta u Jasenovac nekako uspio da jednu napisanu dopisnu kartu izbaci ili nekome doturi u Zenici. Dopisnica je bila adresirana na majku, vjerovatno da lakše prođe poštom, nego da je adresirana na oca. Mi smo je dobili poštom. Nisam nikada vidio da se na tako malom prostoru za pisanje može iskazati tako i toliko osjećanja. To je ustvari tragična priča. Zijo svjestan da ga vode na pogubljenje oprašta se od majke i oca takvim i tako kazanim osjećanjima da svako ko je dopisnicu pročitao nije mogao zadržati suzu. U jednom dijelu obraća se ocu kako zna da mu je često puta izazivao nevolje i da je zbog njega imao probleme, žali zbog toga i nada se da će mu otac oprostiti. Mi smo čuvali tu dopisnicu zajedno sa dijelom rukopisa i violinom koje je Zijo ostavio kad je pošao u Zagreb. Kad je 4. maja 1945. godine naišla velika četnička grupacija sa Dražom i zapalila Fojnicu, došli su i do te naše kuće van Fojnice, opljačkali je, dio papira, novina i ostalog spalili, a violinu odnijeli. Tu je dopisnica – Zijino opraštanje – izgorjela.

Tako pamtite početak onog rata?

– Početak Drugog svjetskog rata nas je okupio – čitavu porodicu. Mi smo se sa majkom vratili iz Sarajeva na djedovinu u Fojnicu. Uskoro su nam se pridružili Rešad i Nijaz koji su kratko ostali u Sarajevu, Rešad na ilegalnim zadacima, bio je uhapšen i nekako se izvukao pod uslovom da se svaki dan javlja policiji. Očekivali smo Ziju u strahovanju je li preživio bombardovanje i okupaciju Beograda. Došao je nekoliko nedjelja poslije. Tako smo se nakon dugog vremena našli svi zajedno – nas desetoro djece i otac i majka.

Iako je počeo rat, bila je radost što ste zajedno?

– Posebno su bili sretni roditelji. Starija braća nisu mirovala. Zijo je bio odlučan da treba odmah organizovati otpor. Počeo je okupljati studente i starije gimnazijalce koji su došli u Fojnicu, rođake i prijatelje za koje je znao da su antifašisti. Počeli su se sastajati u prirodi – u blizini djedovine gdje smo se nastanili. Bili su to razgovori i dogovori o organizovanom otporu, Zijo je već tada govorio o organizovanju partizanskih grupa i oružanim akcijama. U Fojnici su tih nekoliko mjeseci počeli sa pojedinim antifašističkim aktivnostima i dolazilo je do prvih sudara sa ustaškim agentima. Jedne večeri kad smo svi bili na okupu – sijelilo se i razgovaralo, otac je ispričao kako se pred Prvi svjetski rat tad okupila sva njegova porodica u Vitini i kako se poslije toga više nikada nisu našli svi zajedno. Kao da je i ne misleći tako i nama prorokovao. I tako je i bilo, sutradan je počelo naše rastajanje… Uhapšen je Nijaz zajedno sa jednim rođakom istomišljenikom. Zadržani su nekoliko dana u fojničkom zatvoru, a onda sprovedeni u ustaški prijeki sud u Travniku. Prijetilo im je najgore. Podiglo se nekoliko uglednih Fojničana u Travnik i kategorično tražilo od Fojničanina Muhameda Sudžuke, koji je bio podžupan, da se oslobode uhapšeni. On je to oslobađanje iznudio i spasio obojicu. Nijaz je u prvoj prilici, već tokom ljeta, izašao u partizane na Romaniji. Zijo se morao sklanjati. Želio je da što prije ode u partizane. Nije dobio partijsku suglasnost već nalog – pošto je bio kompromitovan u Sarajevu i Beogradu – da se skloni i priključi ilegalnom djelovanju u Zagreb. Rešad je sačekao da se Nusret oporavi poslije odbolovanog tifusa, oba su u Sarajevu bila uključena u akcije ilegale, a u martu 1942. su se prebacili u partizanski odred Zvijezda. Tako se dogodilo da se više nikada nismo okupili – bilo je zadnje ono sijelo svih zajedno.

Kad ste Vi otišli u partizane?

– Kako sam već rekao da smo u porodici, kako je ko odrastao, priključivao se antifašističkom i antirežimskom pokretu, tako je bilo i u ratu – kako je ko odrastao za pušku, odlazio je u partizane. Brat Hasan, stariji od mene, nije imao mogućnost izlaska jer nije bilo u blizini partizanskih jedinica, a pošto se normalno nije odazivao pozivu u domobrane, uhapšen je i prinudno raspoređen u neku domobransku jedinicu. Iskoristio je prvu priliku i prebjegao u partizane. Poslije ove vijesti došla je tužna, da je poginuo u borbi, kasnije je došla potvrda te vijesti, a po završetku rata smo dobili zvanični dokument o pogibiji i posmrtnu spomen-povelju. Ja sam otišao kao šesnaestogodišnjak u partizane u ljeto 1943. godine. A najmlađi brat Faik kao petnaestogodišnjak 1944. Tako je svih nas sedam braće učestvovalo u NOB-u, što je svakako rijetkost kad je riječ o broju i porijeklu. A kad se tome doda da su četvorica starije braće prije rata aktivno djelovali u antiašističkom pokretu i bili članovi KPJ ili SKOJ-a, onda bi se moglo reći da je to skoro jedinstven primjer. Od nas sedam četvorica su bili prvoborci – Zijo, Rešad, Nijaz, Nusret, a, nažalost, trojica su izgubili živote – Zijo, Nusret i Hasan.

Kako je Nusret poginuo?

– Nusret je bio u odredu Zvijezda borac i član okružnog komiteta SKOJ-a. U maju 1942. četnici su upali u partizansku bolnicu u Čevljanovićima u kojoj je Nusret ležao i izvršili pokolj ranjenika, među kojima je bio Nusret. Dio porodice sa ocem i majkom poslije odlaska starije braće živio je zaista u teškim uslovima i oskudici, izloženi stalnom ustaškom maltretiranju. Nije bilo sedmice a da noću nisu upadale ustaše i pretresale kuću, provjeravajući da li je neko od starijih u kući. Otac je bio izložen stalnom šikaniranju. Predsjednik suda u kome je radio, ustaški funkcioner Kraljević, stalno ga je pozivao na ispitivanje o sinovima i maltretirao na poslu do izluđivanja. Oca je u jednom ispitivanju izdalo strpljenje i na pitanje zna li gdje su mu sinovi odgovorio: “Moji sinovi jesu u partizanima. Ako meni ili nekome iz moje porodice učinite nešto loše, oni će to saznati i da znate, doći će vrijeme naći će vas gdje god budete i objesiti o prvu banderu.” Otac je to učinio takvim bijesom, spreman na sve posljedice, međutim, ovaj se ustaša povukao i prestao sa šikaniranjem. Otac i majka su živjeli sa stalnom brigom šta je sa onima koji su u partizanima i sa uhapšenim Zijom. Iscrpljeni svim što su preživjeli, podlegli su epidemiji tifusa koja je harala i oboje su umrli za 20 dana – majka 8. maja, a otac 30. maja 1943. godine. Ostala je trajna tuga svih nas preživjelih što roditelji nisu doživjeli da vide da njihovo žrtvovanje za naš odgoj i obrazovanje nije bilo uzaludno.

Najduže ste zapravo bili diplomata: kako ste došli u savezno ministarstvo inostranih poslova?

– Kad je došlo do Staljinove agresije na Jugoslaviju upotrebom svih sredstava prijetnji, pritisaka, nevjerovatnim propagandnim ratom, kršenjem međunarodnih konvencija i uzusa, Jugoslavija se našla u izolaciji, osamljena na međunarodnoj sceni, okružena nevjericom da se može odbraniti od velikog SSSR-a. Istok je prekinuo sve odnose i vidove saradnje od kojih smo do tada zavisili. Sa Zapadom su odnosi bili nerazvijeni, loši, sa nekim zemljama zategnuti i incidentni. Sve u svemu, našli smo se u stanju biti ili ne biti. Morali smo se izvlačiti iz izolacije i braniti svim mogućnostima međunarodnog angažovanja. U tom cilju morala se ubrzano razvijati diplomatska služba da bi se mogla razvijati spoljnopolitička aktivnost. Predsjednik Tito je tih godina angažovao u vrhu jugoslavenske diplomacije jedan broj najistaknutijih kadrova – formirana je plejada ambasadora izuzetnih sposobnosti. Podizani su i odabirani kadrovi svih nivoa u diplomatskoj službi. U takvoj situaciji i ja sam se našao u ešalonu početnika u diplomatskoj službi Jugoslavije.

Diplomata u Bugarskoj

Jugoslavija je u Ujedinjenim nacijama i spoljnopolitičkoj praksi afirmisala svoje strateško opredjeljenje – vanblokovski položaj, principi aktivne miroljubive koegzistencije, saradnja. Koristili smo sve mogućnosti da informišemo svjetsku javnost o svemu čemu smo bili izloženi agresijom sa Istoka, bili smo maksimalno angažovani u UN-u, brzo širili diplomatske odnose i saradnju. Tako smo ustvari gradili međunarodni front odbrane i afirmacije zemlje, što se pokazalo rekao bih sudbonosnim za uspješnu odbranu i budućnost zemlje. Tako sam se ja, i u takvoj situaciji, našao u Ministarstvu inostranih poslova, u diplomatskoj službi u kojoj ću provesti više godina.

A krenuli ste sa teškim zadatkom?

– Kada sam se javio u Ministarstvo inostranih poslova, čekalo me je iznenađenje – rješenje da sam raspoređen u našu Ambasadu u Bugarskoj. To baš nije bilo nimalo prijatno iznenađenje. Bugarska je u svemu najgorem prema Jugoslaviji prednjačila – bili su veći staljinisti od Staljina. Dakle, idem u najgore uslove. Morao sam se pripremati na najbrži način. To je bilo za profesionalnu obuku krajnje nedovoljno. Neke od priprema su jednostavno izostavljene. Učio se zanat radeći, moralo se učiti brzo. Tako ekspresno polupripremljen došao sam u Ambasadu u Sofiji – ni u snu nisam mogao sanjati šta će me sve snaći u toj zemlji. Bilo je to vrijeme kulminacije svih mogućih agresivnih pritisaka SSSR-a i satelita. U periodu koji sam proveo na radu u ovoj Ambasadi događali su se najgori postupci prema Jugoslaviji, Ambasadi i našim građanima. Bez obzira na sve to, Bugarska kao granična zemlja bila je za nas značajna i kao punkt praćenja, posmatranja i informisanja kako o svemu što se činilo prema nama, o namjerama, o onome što se događalo u životu te zemlje i u lageru gledano iz Bugarske. A posebno briga za naše građane koji su bili žrtva strašnog terorisanja. Otuda i nešto brojniji sastav Ambasade.
Zadužen sam da vodim konzularno odjeljenje. Uslovi rada Ambasade bili su više nego teški, jednom riječju to je bilo sve osim diplomacije, diplomatskog tretmana i komunikacije. Svi smo bili pod stalnom pratnjom, izloženi grubim provokacijama pa i fizičkim nasrtajima. Kretanje nam je bilo ograničeno.

 Raif Dizdarević: U fioci radnog stola držao sam mašinku - Sedam braće Dizdarevića u Narodnooslobodilačkoj borbiRaif Dizdarević: U fioci radnog stola držao sam mašinku

Najteži period mora imati dramatične trenutke, s obzirom na vrijeme o kome govorite?

– Vrhunac takvog odnosa dogodio se u junu 1952. godine. Usred dana bugarski policajci su upali u dvorište Ambasade i kidnapovali našeg građanina Momira Seferovića. To je bio do tada nečuven akt povrede eksteritorijalnosti Ambasade i razbojnička otimačina jugoslovenskog državljanina. Odnosi sa Bugarskom su i inače visili o koncu, ovim su se našli pred prekidom. Vlada Jugoslavije je donijela odluku o povlačenju osoblja Ambasade osim jednog diplomate. Objavljeno je “u našoj Ambasadi u Sofiji od diplomatskih predstavnika ostao je Raif Dizdarević sa jednim činovnikom, čuvarom zgrade i šoferom”. Imali smo interesa da bar tako zadržimo ovaj punkt. Na mene su se odjednom sručile sve obaveze i odgovornosti Ambasade. Od političkih, posmatračkih, analitičkih i informativnih, konzularnih, sigurnosti Ambasade i brige o onima koji su ostali sa mnom. Moje mogućnosti, s obzirom na potpuno ograničenje kretanja su bile male. Puno su pomogle i značile informacije kolega iz drugih ambasada – u diplomatskom koru je naglo porastao interes za kontakte sa mnom jer smo bili izloženi najgrubljim provokacijama i incidentima. Uspostavila se neka solidarnost diplomata. Ambasada je ostala bez šifranta – morao sam preuzeti obavezu da šifrujem sve svoje depeše Beogradu i dešifrujem što je otuda dolazilo.

Radili ste “u dvije smjene”, kao dragstor?

– Pomagala mi je supruga. Pritisak na Ambasadu je bio totalan, provokacije stalne, danonoćno sistematsko uznemiravanje, kretanje ograničeno samo na “užu Sofiju”. U dva navrata sam jedva izbjegao insceniranu saobraćajnu nesreću. Moja supruga je na putu vozom do Dimitrovgrada sa diplomatskom poštom, urednim diplomatskim pasošem i vizom, na jednoj usputnoj stanici izbačena iz voza, uhapšena i držana pod stražom više sati i stražarski vraćena u Sofiju, što je bio eklatantan primjer grubog kršenja diplomatskog imuniteta. Odbijani su svi zahtjevi za komunikaciju sa Ministarstvom inostranih poslova, mogao sam se obraćati samo jednom nižem činovniku u protokolu Ministarstva. Bilo je to sve osim diplomacije. Agresivni odnosi prema Jugoslaviji su bili takvi da se moralo računati sa mogućom vojnom intervencijom. I mi u Ambasadi smo imali plan šta učiniti u tom slučaju. Dovoljno je da kažem da sam u fioci radnog stola držao mašinku. Boravak u Bugarskoj, uz sve što sam doživio, pamtim samo po lošem, ali i po iskustvu koje sam mogao steći samo u takvim nemogućim uslovima.

(Sljedeće subote: Gdje je BiH danas?)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh