Radnici ili jadnici!

Ako ima nade, ona je u radnicima, čestitim, poštenim, vrijednim ljudima koji brinu samo o svome poslu i porodicama. O onom poslu koji nemaju, i o onim porodicama koje nisu na vlasti. Kad su mogli osnovati, izboriti, izgraditi i na svojim ramenima nositi cijelu bivšu Jugoslaviju, siguran sam da sa Bosnom i Hercegovinom ne bi imali nikakvih problema; štaviše, bilo bi im šest puta lakše.

Uništene fabrike

Paradoksalno napose, radnici su jedna od prvih, ako ne prva, skupina kojoj su uskraćena sva njihova prava i nikada im nisu ni vraćena, ni osigurana. Fabrike su im uništene, privatizirane, zatvorene… mašine i pogoni su im otuđeni, rasprodani, propali… Staž im je nepovezan, penziono, zdravstveno i socijalno osiguranje uskraćeno, administracija koja postoji zbog njih ne brine o njima. Njihovi sindikati i njihovi sindikalci kad ne pričaju besmislice i besposlice, sliježu ramenima i ljetuju i zimuju, ručavaju i večeravaju, druže se i prijateljuju s tajkunima i političarima – upravo onima zbog kojih su njihovi štićenici i bez plaća i bez prava.

U međuvremenu svi ostali tražili su i dobili svoja prava: i besposličari, i neradnici, i vjernici i nevjernici, i foliranti, i šmiranti, kompleksaši i robijaši, veliki i mali, ratni i poratni profiteri, sindikalci i kriminalci, pljačkaši i lakrdijaši, cuke i mace, LGBT i NVO, i PR-ovi i project manageri, serijske i masovne ubice, međunarodne varalice i domaći izdajnici, crvena, zelena, plava i žuta buržoazija… Svi, osim radnika. Penzionera je sve manje, PTSP-a sve više, radikala i budala nikada nije falilo. Ako uopće ima nade za sve nas, za zemlju, državu, entitete, kantone, općine, nacije, narode, ostale…, onda je ona samo u radnicima! U onim kritičnim obespravljenim, poniženim i najugroženijim procentima stanovništva ove zemlje, jedinim koji imaju potencijala, mogućnosti i snage da promijene i svoje stanje i našu situaciju.

Nekoć su ih, za vrijeme Partije, jednoumlja i neslobode, držali zadovoljnim, sretnim i mirnim prividom vlasti, prava i slobode, načelom “malo radi, malo kradi”, povoljnim kreditima, socijalističkim samoupravljanjem, radničkim savjetima i radničkim odmaralištima, besplatnim školovanjem, liječenjem i, najvažnije, zaposlenjem. Dokle god su imali sve to – nisu imali potrebu da reagiraju, da se ne slažu, da se bune. Danas, u demokratiji, u slobodi i rahatluku, kad su svi spremni na reforme, nemaju ništa od toga. A pobune su ima u skladu sa njihovim stanjem: fabrike u problemima su samo problemi u individualiziranim fabrikama, sindikati su podijeljeni na entitetske i granske, usitnjeni, rasparčani, obesmišljeni… sindikati više služe da prenose želje poslodavaca radnicima nego da poslodavce “ucjenjuju” radničkim zahtjevima; sve u vezi s njim je depersonalizirano: “nametnuti su nam trendovi” i „dovedeni smo u situaciju” nepravednom privatizacijom koju više niko ne isprav(d)i. Da sve to bude još žalosnije, čak i uposlenici agencija za privatizaciju mjesecima ne primaju plaće i prijete štrajkom!

Pretest tuzalnskih radnika

U ovo vrijeme ne postoji ni pravo ni mogućnost da čovjek bude apolitičan; nestranački da, ali apolitičan ni slučajno. Zašto? Zato što je držanje podalje od politike napose politički stav. Zato što su sve stvari i svi problemi politički, a politika napose je zbirka laži, zaobilaženja istine, obmana, mržnje i shizofrenije. Politički haos je u neposrednoj vezi sa jezikom… Politič(ars)ki jezik sastavljen od eufemizama (umanjenica), fraza i citata, ponavljanja i opetovanja… komponiran je tako da nikada niko nizašta ne bude kriv, da se nikoga ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, da se za sve okrivi bezlično stanje i još bezličnija situacija, da laž bude jedina istina, da budućnost postoji samo ako je u skladu sa politič(ars)kim željama, idejama i zamislima, a najgroznije i najočiglednije činjenice ignorirane, zanemarene i nedobrodošle, ne samo u stvarnosti nego i u jeziku.

Zato što ova zemlja, ustvari, pripada onima koji iz nje odlaze, onima kojima je uskraćeno jedino pravo koje traže – pravo na rad i život, zato što vlast ne čini ništa da zaustavi svoje glasače i birače da idu iz svoje zemlje znajući da nemaju gdje otići – da ih niko, čak i ako ih puste na granicama, neće moći primiti – i da će se vratiti… pred svoje fabrike čije će zemljište biti pretvoreno u ekskluzivna, elitna naselja za one koji su, ustvari, davno trebali napustiti, biti protjerani iz ove zemlje.

Djelo u rukama

U ovome svijetu nema ni ultimativne sreće, ni ultimativnog jada; postoji samo poređenje jednog stanja sa drugim, ništa više. Samo onaj ko je osjetio najdublju tugu može osjetiti uzvišenu radost. Čovjek ne može znati koliko mu je loše dok svoje stanje ne bude imao priliku usporediti sa nečim drugo. Sve do tada, tog odsutnog trenutka, kad shvati da ima, postoji i može biti bolje nego što mu se predstavljalo, čovjek postaje svjestan, postaje čovjekom i buni se. Dok ne postane svjestan, ne može postati čovjekom, a dok ne postane čovjekom – ne može se pobuniti, a ne može se pobuniti dok ne postane svjestan. Pobuna je pogled u očima, riječ na jeziku i usnama i, djelo u rukama.

Radnici u Bosni i Hercegovini nemaju potrebu da se, kao u nekim prošlim vremenima, potajno udružuju, sašaptavaju, kriju… Ne trebaju, ne smiju ići i ostaviti zemlju onima koji su i njih i njihove fabrike i njihovu zemlju doveli do pred vrata očaja. Moraju postati svjesni svoga potencijala, ujediniti se, ustati i stresti se. Za to im ne trebaju sindikati, ne treba im niko da ih vodi i zavodi, ne treba im niko da im kaže da jednim složnim i glasnim vjetrom mogu otpuhati sve one koje štiti njihova policija, u zgradama i kućama izgrađenim njihovim znojem, u automobilima sa najnovijim blinkerima kupljenim njihovim novcem. Kad bi samo, nekako, svi zajedno, postali svjesni svoje vlastite snage…

 

Autor: Edin Urijan Kukavica – avaz.ba