KolumneKultura

Rezolucije pišem, tinta mi se proli…

Autor: Ladislav Babić

Rezolucije pišem, tinta mi se proli…

        Sramotni je bio 19. septembar za Evropsku uniju, kada je usvajanjem rezolucije o „Važnosti evropskog sjećanja za budućnost Evrope“ – s 535 glasova za, 66 protivi 52 suzdržana – službeno izjednačila komunizam s nacizmom, na što su i u Hrvatskoj uslijedile reakcije za i protiv nje. „Radnička fronta“, minorna hrvatska politička stranka po rejtingu (karakteristično ne samo za etički posrnule države regije) ali ne i po idejama, ispravno je detektirala namjere desničarskih predlagatelja, a potom i usvajača teksta:

„Ideologem „totalitarizam” koji se od kraja 1990-tih nameće kroz dokumente EU, uglavnom služi kako bi se osudio komunizam, izjednačio s nacizmom i kako bi se zabranila komunistička obilježja, ali i važnije pokreti i stranke koji bi doveli u pitanje kapitalizam, trenutno jedini političko-ekonomski sustav koji dominira u cijelom svijetu. Cilj propagiranja desničarskog ideologema o dvama „totalitarizmima” ima za izjednačiti komunizam/socijalizam s nacizmom/fašizmom, a kako bi se zatrla svaka ideja boljeg pravednijeg društva.“

Rezolucije pišu i prihvaćaju ljudi koji u danom trenutku zastupaju odgovarajuće interese, da bi već u idućem trenutku presvukli kabanice i jednako “iskreno” zastupali dijametralno suprotne, na kritike licemjerno odgovarajući kako valjda čovjek ima pravo promijeniti stavove. Stoga rezolucije valjaju koliko i ljudi koji ih pišu i koji ih prihvaćaju, a mnogi se ne libe jednostrano ili lažno “osvijetliti” pomrčinu koja vlada u umovima ljudi, sretnih što vide bar neko svjetlo, ma ih ono i zavelo kuda pisci rezolucija smjeraju. Poput pljačkaša brodova koji su – paleći vatre – simulirali svjetionike navodeći tako brodove na hridine, tako se ljudi nasukavaju na hridine svog neznanja.

        Kaže se da “žrtve su samo žrtve, bez obzira…”, s tim da premnogi nisu, dok drugi itekako jesu svijesni da tako izjednačavaju, primjerice, žrtve Jasenovca i ustaške “žrtve” krive za spomenute. Radije bih rekao “mrtvac je samo mrtvac”, a čini se da se suvremena politika sve više vodi licemjernom, navodno humanom tvrdnjom „o mrtvima sve najbolje“. Mrtav čovjek je mrtva organska tvar, i crvi ga s jednakim guštom glođu bez obzira spadao on u crveni ili crni dio političkog spektra. Ne sudi se, međutim, o mrtvima, nego o njihovim djelima dok su još živahno paradirali planetom, mimo Kronove volje stvarajući delicije za njegovu gozbu. Kad se sudi o žrtvama treba sagledati cjelinu povijesne situacije, različite od epohe do epohe i od mjesta do mjesta gdje su se događaji odvijali, pa vidjeti: zašto je netko skončao, i na koji način; metkom u čelo, u konclageru, uslijed ideoloških ili „državnih“ razloga, od gladi, uslijed izdaje, zbog rasističkih iživljavanja, rad toga što je sistem zabrazdio u neljudske vode,…, a ne naprosto sve pribrojiti u žrtve, izjednačavajući ih. Poput mentalno smušene hrvatske predsjednice (eufemizam za nekoga tko s namjerom radi stvari poput nje) i njenih ortaka koji korčulanskom svećeniku, izdajici skloništa sedmorice partizana – time skrivivši njihovu smrt – nakon čega su ga partizani likvidirali, podižu spomenik nazivajući ga „hrvatskim mučenikom“. Dobra prilika da se primijeti: ako su „sve žrtve jednake“, gdje je onda spomenik sedmorici izdanih partizana, u svojoj jednakosti bar sedam puta vrijednijih od izdajnika? Kad pak se pred osobe tipa predsjednice, njenih savjetnika, mantijaša i sljedbenika, stave neprijeporne činjenice, oni stvar namah proglase „kontroverznom“, iako je sva kontroverza tek pitanje njihova morala i inteligencije. Na sličan način predstavnici kapitalističkih elita postižu svoje licemjerne ciljeve, prvo tvrdeći da su „sve žrtve jednake“, u praksi odajući počast tek onima koje su im po ćefu. Upravo takvi i pišu rezolucije koje se potom, bez obzira na lažljive ili jednostrano intepretirane sadržaje, praktički jednoglasno usvajaju (poput „Deklaracije o Domovinskom ratu“, koju treba shvatiti samo kao dokaz neupućenosti, zavedenosti, nacionalizma, nemorala i interesa saborskih zastupnika koji su je izglasali).

        Vratimo se jednostranosti deklaracija koje nam servira Evropska unija, nastojeći pod istu kapu staviti fašizam i komunizam, pazite – ne realkomunizam, već komunizam kao ideju koja nikakve srodnosti nema s fašizmom, osim što je u jednom modusu svoje izrođene izvedbe, povijesno propala. Kao da osuđujete kršćanstvo kao ideologiju (ideologiju religijskog tipa), zato što je u praksi tijekom povijesti uzrokovala stradanja nebrojenog mnoštva ljudi, o čemu zastupnici svih kapitalističkih parlamenata stubokom šute, sklapajući prešutni deal s Vatikanom (čega je Hrvatska sa svojim „Vatikanskim ugovorima“ najbolji primjer). Kaže se da postoji laž, veća laž, najveća laž i statistika. Također, postoje istina i njena intepretacija koja s prvom ima manje dodirnih veza negoli s namjerama interpretatora. Kao što se statistika zna podastrijeti masama koje se ne razumiju u pravilnu interpretaciju statističkih podataka, pa maheri njome nastoje dokazati sve što im je od koristi, tako je i s interpretacijama povijesnih zbivanja, koja slabo obrazovanom narodu zvuče kao glas Svevišnjega, jer nije u stanju uvidjeti što je izostavljeno, što modificirano, što dodano na mitološkoj bazi, a što naprosto falsificirano u svrhu postizanja efekta – koristi interesne grupe u ime koje se ona podastire narodu. Neosporna je istina da je tijekom ljudske povijesti bilo bezbroj razapetih, obješenih, giljotiniranih, zaklanih, zadavljenih, plinom udavljenih, upucanih, do smrti od gladi namjerno izmorenih, i niz inih pogubljenih dovitljivim dosjetkama perverznog ljudskog uma, a sve po onoj da „cilj opravdava sredstva“. Pa tako na strani fašizma i realkomunizma koji je sam sebe prikazivao kao ispravno ovaploćenje humane ideje, što koriste njegovi protivnici (uključujući i protivnike demokratskog socijalizma) proširujući optužbe na cijelu ideju. Pojednostavljeno, to čine pobornici opće privatizacije svega i svačega (Thatcher, „nema nečega takvog kao što je društvo“), protiv onih (socijalista) koji uviđaju da je čovjek „zoon politikon“ koji stupa u društvene odnose s drugim jedinkama na svim područjima ljudske djelatnosti, odnose koji tvore narazdvojno tkivo društvene kategorije. Kategorije koja bi se trebala zasnivati na principima pravde, tolerancije, solidarnosti, jednom riječju – humanizma u međusobnim odnosima svojih konstituenata (jedinki). Stoga je i u interesu socijaldarvinista da proskribiraju sve ideje koje nastoje suzbiti prekomjernu sebičnost (po ugledu na životinjske kompetitivnosti, alfa jedinke i borbe za opstanak u kojoj najsnažniji opstaju) koju oni tkaju u osnovne aksiome kapitalizma. Navodno su legitimni svi i svačiji interesi, ali to s etičkog stajališta nije, i nikad ne može biti – što već u praksi priznaje i kapital, ne priznajući interese socijalista i komunista, uporno ih nastojeći dezavuirati promovirajući vlastiti eksploatatorski interes podređen profitu. Svim silama vrše udar na socijalističku ideju, pa i podastirući neobrazovanim ljudima, uglavnom u potrazi više za punim želucem negoli istinom, svoje viđenje (interpretaciju) povijesti. Samo potvrda toga da se mijenjaju modusi, ali kapitalizam ostaje uvijek jedan te isti. Nekad načisto imperijalni (po potrebi, i danas), aktualno neoliberalni, ali uvijek samo – kapitalizam. Kad se desila revolucija u fizici, otkrićem teorije relativnosti i kvantne fizike, bilo je potrebno promijeniti aksiome na kojima je ona dotadašnja počivala. To nam je proširilo vidike u mikro i makrosvijet. Jedina nada u bolje društvo je promjena aksioma na kojima aktualno prevladavajući društveno-ekonomski sustav počiva, jer jedino to može proširiti naše shvaćenje zbiljske čovječnosti. Kontra toga idu različite rezolucije sasvim jednostrano sastavljene, što promiče očima mase, ali ne i njenih obrazovanijih dijelova, a napose poštenih političara (zaista postoji tzv. „poštena inteligencija“ – fraza koja se često upotrebljavala tijekom opstoja bivše države, a koja sad nailazi na osudu. Poštena inteligencija nije vođena političkim i ekonomskim probitkom – prvi je samo u funkciji drugoga – već istinom koja je za njih bog, kao što reče Gandhi). Primjerice, brojka od oko 100 milijuna žrtava komunizma („realsocijalizma“!) vjerojatno je istinita, ukoliko zanemarimo distinkciju djelovanja svih koji se jednakovrijedno proglašavaju žtvama. Ali, uvijek ima taj ali – a to je uglavnom zbog ljudskog karaktera koji interpretacije svrsishodno prilagođava svojim potrebama – svaki novčić ima dvije strane! Referirat ću se na jedan svoj raniji tekst:

        Nastojeći diskreditirati ideju socijalizma – s kojom realsocijalizam suštinski malo korespondira – izdali su francuski autori još krajem prošlog vijeka tzv. „Crnu knjigu komunizma“ (smjesta prevedenu širom regije; u Hrvatskoj skoro jedina primjedba antikomunista odnosila se na nedovoljno elaboriranje „postbleiburških zbivanja“) u kojoj, nabrajajući zločine komunističkih država (komunizam nikad nije ostvaren, radi se o zemljama realnog socijalizma), apologeti kapitalizma – nastojeći socijalističku ideju do temelja pokopati, bez obzira na poraz realsocijalizma – dolaze do brojke od 94 milijuna žrtava „bezbožnog“ sistema. Od tih vremena desničari je koriste za dokazivanje navodno zločinačke socijalističke ideje, premda se knjiga ne bavi idejom već konkretnim zemljama u kojima je izrođena. U istoj kapitalističkoj Francuskoj, samo godinu dana nakon spomenute knjige, izašao je kritički orijentiran odgovor – „Crna knjiga kapitalizma“. Dok prvu potpisuje 8 autora, u reakciji na nju zastupljeno je čak tridesetak intelektualaca različitih profila:

„…u ‘Crnoj knjizi kapitalizma’ ne pokušava se samo izračunati broj žrtava kapitalizma. Umjesto toga, knjiga se sastoji od serije eseja o raznim aspektima kapitalističkog sustava i povijesti. Teme sežu od afričke trgovine robljem do suvremene globalizacije. Tek se u dodatku na kraju knjige izračunava ukupan broj žrtava kapitalizma u 20. stoljeću. Urednik knjige, Gilles Perrault je došao do brojke od preko 100 milijuna ljudi umrlih zbog kapitalističkog sustava u svim svojim inačicama. U brojku su ubrojene žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, antikomunističkih progona, nekih gladi, te građanskih i kolonijalnih ratova.“

Ne bi trebalo smatrati slučajnošću što se na internetu može naći bezbroj napisa i linkova za besplatno skidanje prve knjige, dok ih je o drugoj beznačajan broj, a o besplatnom skidanju na ma kojem jeziku samo sanjati možete (da ne govorim o regionalnim prijevodima), a antikomunisti njezine podatke zaobilaze u širokom luku. Koristeći „metodologiju“ kao i autori prethodno spomenute, kakvom ekstremni Srbi dolaze do skoro dva milijuna žrtava u Jasenovcu, a jednako ekstremni hrvatski pajdaši čak do 600 tisuća bleiburških – i jedni i drugi zabacujući jasenovačku brojku od oko 90 hiljada poimenično pobrojanih„Crna knjiga kapitalizma“ dolazi do oko 1.5 milijardi žrtava tijekom postojanja tog sistema. Spomenimo da je taj „podatak“ skoro ironijski intoniran spram jednakovrijedne „naučne metode“ primjenjene na procjenu komunističkih žrtava. U svakom slučaju, uzevši u obzir višestoljetnu egzistenciju kapitalizma i propast realsocijalizma već nakon tričetvrt vijeka, knjiga o žrtvama kapitalizma svakako značajno doprinosi relativnoj istini o oba sustava (djelomično možemo žrtve uspoređivati i preko linkova 1, 2). Za sticanje dojma pomoći će poveznica na njen prikaz, a kome se ne sviđa jezik nek’ sam prošara internetom. Hipoaktivnijima evo kratkog videa (i par prikaza: 1, 2, 3) čije podatke treba uzimati sa „zrnom soli“, svakako u manjim količinama spram onih „Crne knjige komunizma“. Brojčane procjene žrtava ima gotovo toliko koliko je i procjenitelja, s tim da se žrtvama najčešće ne razumijevaju isključivo ubijeni, mada najšira javnost to tako percipira. Međunarodna organizacija „Memorijal“ procjenjuje ukupne žrtve staljinističkog terora na 11-12 do 38-39 milijuna ljudi, od čega je oko 1.1 milijuna strijeljano dok je 6-7 milijuna umrlo od gladi. U kapitalističkoj Indiji, pod kontrolom kapitalističke Britanije:

„Između 12 i 29 milijuna Indijaca umrlo je od gladi… dok je Indijom bjesnila glad milijuni tona pšenice izvezeni su u Britaniju. Do 4 milijuna ljudi izgladnjelo je do smrti 1943. godine u Bengalu, dok je Winston Churchill preusmjeravao hranu britanskim vojnicima i zemljama poput Grčke. Govoreći o gladi u Bengalu Churchill je rekao: ”Mrzim Indijce. Oni su životinjski ljudi sa životinjskom religijom. Glad je njihova vlastita krivica jer se množe kao zečevi”.

S druge strane, „Crna knjiga komunizma“ samo broj likvidiranih u staljinističkom teroru procjenjuje na 20 milijuna! Ako ste pomislili da je dijete sa slike žrtva zloglasnih nacista ili boljševičkog režima, duboko se varate. Slika je iz koncentracionog logora kakve su Britanci osnivali (pripada im slava osnivača!) za Drugog burskog rata, u kojem je sudjelovala spomenuta ikona „demokratskog kapitalizma“, a koji je u manje od tri godine odnio cirka 100 tisuća života, od čega oko trideset hiljada žena i djece u konclagerima.

I? Nikome ništa! Objasnit ću ograničenim umovima. Kad se pobiju pripadnici drugih naroda, na to se ne „trza“ kao kad ovi pobiju pripadnike tvog čopora. Jer, jedni drugima ne predstavljaju ljude! Podjednako jasno se ne vide zločini kapitalista; degeneracija „najboljeg od sviju svjetova“ smo se kao zauvijek riješili, ali nas opetovano podsjećaju na izrođivanje socijalističke ideje. Pisao sam pred dosta vremena:

2006. Vijeća Europe je donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Iako je donijeta s izrazitom manjinom glasova, uz odsustvo predstavnika lijevih stranaka (99 zastupnika je glasalo u korist rezolucije, 42 protiv, 12 zastupnika se suzdržalo a 164 nisu pristupila izjašnjavanju), to se u Hrvatskoj po pravilu ne naglašava. Razlog je taj što se Rezolucija nastoji instrumentalizirati u obračunu sa socijalističkim sistemom bivše države i „jugo-srbo-komunističkim ostacima“ tadašnje ideologije. Međutim, točka 4 spomenute rezolucije kaže kako:

„Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.“

Ako li se to ne odnosi na tadašnju SFRJ onda se valjda ne odnosi na nikoga. Koliko je građana uopće vidjelo, a kamoli pročitalo Rezoluciju te obratilo pažnju na ovaj članak, svakako si možemo predočiti, a sasvim su to dobro učinili oni koji je javno – prešućujući način izglasavanja i točku 4 – beziznimno koriste u zavođenju naroda. Dobro se podsjetiti da jugoslavenski totalitarizam (točnije, autoritarizam) ni blizu gležanja nije bio onom NDH, čiji se duh revizionistički nastoji oživjeti u RH.

Evropski parlament je 2008. godine proglasio 23. august Evropskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što se jasno vidi iz originalne deklaracije. I internetski portal Titomanija korektno navodi ime deklaracije, za razliku od hrvatske Wikipedie koja ga „prevodi“ kao „Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima“ – sasvim usklađeni naziv s tendencijama izjednačavanja jugoslavenske varijante socijalizma sa staljinizmom. Što drugo očekivati od hrvatske inačice koju uređuju nacionalšivinistički i fašizmu skloni urednici (o čemu se vode i rasprave na internetu), ali jednaki prijevod šepiri se i u dokumentima Hrvatskog Sabora! Najblaži komentar, koji će pametniji već shvatiti, je da Sabor i hrvatska Wikipedija koriste iste prevoditelje!

        Koja je razlika nedavno donešene “Rezolucije o važnosti evropskog historijskog sjećanja za budućnost Evrope” spram onih na koje se moj citat referira? Uz nebitne razlike i nedvojbenu usmjerenost rezolucija (ali ne iskrenu) u smjeru koji poslijednja naglašava), za donešenu 2006-te godine, od 732 zastupnika njih 99 je glasalo u korist rezolucije, dok je najnovija – uz sastav parlamenta od 751 zastupnika – donešena s 535 glasova za! Daklem je rezolucija iz 2006-te usvojena ogromnom manjinom, a najnovija pak većinom glasova. Sve to odražava politička kretanja koja su se u Evropi i svijetu pomaknula udesno, jačanjem ekstremno desnih, nacionalističkih, populističkih i antimigrantskih stranaka. Rezolucije uglavnom nikoga na ništa ne obavezuju (one donešene u UN tek formalno, bez sankcija za kršitelje), pa tako ni sve spomenute, ali vrlo dobro pokazuju trenutni odnos političkih snaga u društvu. Da ih pišu istinoljubivi povjesničari, filozofi i humanisti, one bi svakako dublje, šire i objektivnije zahvatile stvar, ali – kad je sebi okrenuti pojedinac izabirao drukčije, no sebi slične predstavnike u politička tijela? Ogromna većina ljudskog roda nije sposobna pojmiti vrijeme kao povijesnu kategoriju, i to je socijalno(evolucijska) činjenica koju treba respektirati ali ne i miriti se s njom, što ni ne čine ponajveći „proroci“ naše vrste. Nažalost, njihove poruke eventualno dopru do neke sasvim desete generacije od one koja je zauzeta batrganjima oko vlastitih probitaka koji s istinom ne moraju imati veze. Glede postojanja dana svakojakoh žrtava, jedan je autor postavio pitanje „Zašto ne postoji Dan žrtava Katoličke crkve?“ (radije bih rekao, svekolikih vjerskih zajednica), no umjesto razmišljanja o tome, u EU parlamentu pada prijedlog „Rezolucije o progonu kršćana diljem svijeta“, nevjerojatni analogon stavu onih koji smatraju da su u Hrvatskoj kršćani (86% katolika!) diskriminirani, ili onih koji vide samo „hrvatske mučenike“. Sličan stav zauzimaju i evropski biskupi glede položaja kršćana u „kršćanskoj Evropi“, kako joj uvijek tepaju. EU parlament je poprište prijedloga, ali i usvajanja niza bezumnih rezolucija, što je – netko će reći – posljedica demokratskog prava zastupnika da lupetaju o svemu što im padne na pamet. Primjerice, takva je i „Rezolucija o strateškoj komunikaciji Evropske unije za borbu protiv propagande koju protiv nje provode treće strane koja je utrpala… u istu ravan susjednu državu Rusiju i terorističku skupinu ISIL, odnosno Daeš, pa njihovoj propagandi odlučila parirati vlastitom.“, (1).

        Ne jedan autor podučio je (čemu možeš podučiti magarce, uspeli se oni i do najviših društvenih pozicija?) kako se fašizam i komunizam idejno nipošto ne mogu izjednačiti, mada je poslijednji kiksao u pokušaju praktične realizacije koju su vodile političke snage otuđene od srži same ideje, i od ljudi koje je ona obuhvaćala:

„Predsjednica, pak, pokazala je rezervu spram i same ideje da antifašizam politički pozicionira u suvremeni svijet, ponovila je osudu svih totalitarizama, naglašavajući i ovom prilikom onaj komunistički, a oglušila se o riječi norveškog veleposlanika koji je povukao vrlo jasnu distinkciju između naci-fašizma i komunizma. Nacizam, rekao je on, bila je jedina (pazite: jedina!) ideologija koja je planirala i izvela uništavanje čitavih naroda na osnovi pripadnosti etnicitetu, odnosno rasi. Tu, na žalost, nije usamljena. I među akademskim ljudima povijesne struke naći će se onih koji će zatvoriti oba oka pred činjenicom da je ono što se zvalo komunizmom sovjetskog tipa ubijalo političke protivnike (odnosno one koje je takvima smatralo), dok je nacizam u svome programu imao ubijanje manje vrijednih rasa i naroda, dakle ljudi koji su bili ‘krivi’ samo i jedino zato što su se rodili kao pripadnici određene rase, ili nacije.“

Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama, no „realsocijalistički raj“ je bio popločan lošim, iskrivljenim ostvarenjima ideje, jer se u relevantnim teorijskim radovima nigdje ne spominje istrebljenje ljudi i naroda po ma kojoj osnovi, a ponajmanje onoj rasnoj (pa ni klasnoj). I najneobrazovaniji, beskrajno inteligentniji pastir bolje bi obnašao visoke dužnosti ljudi koji se diče viškom titula i društvenih položaja, javno demonstrirajući manjak obrazovanja, morala i ljudskosti. Oni koji se prepucavaju oko broja žrtava i „žrtava“ ovog ili onog sistema (smatrajući ljudskijim onaj koji ih ima par milijuna manje!), istovremeno ne vidjevši, ili im je sasvim svejedno koliko se mrtvih svakodnevno gomila oko njih zbog politika koje podržavaju, nemaju moralnog prava da raspravljaju o temi, izuzev „demokratskog“ prava da lupetaju o svemu što im pokvareni mozgovi smisle. Takvi nisu negoli otpad ljudskog roda, greška svekolikog evolucijskog razvoja, za koje se treba nadati da će na prirodni način biti eliminirani procesom koji ih je takvima i stvorio. Bez žaljenja za prave ljude, koji će ih pamtiti tek po ostavštini bezbroj leševa počivajućih širom zemaljske lopte.

        Za oblik kapitalističke, liberalne demokracije, čiji većinski zastupnici u Evropskom parlamentu donose i podržavaju praktički antikomunističke deklaracije, izjednačavajući ideje socijalizma i komunizma s fašizmom, postavlja se jedno – u ovom času iluzorno i fantastično – međutim, za sav taj razvikani „demokratski“ sustav suštinsko pitanje. Fašističke stranke su praktički zabranjene širom država, ali zato postoji niz legalnih, doduše minornih, prilično bezznačajnih komunističkih partija koje na ovaj ili onaj način baštine ideje komunizma (samo u regiji, neke već i ugasle: Srbija 8, Slovenija 1, Hrvatska 3, BiH 3, Crna Gora 4, Sjeverna Makedonija 3). Einstein je vršeći takozvane misaone eksperimente došao do fundamentalnih spoznaja o svijetu u kojem živimo – o cijelom univerzumu. Pa, pokušajte izvršiti slijedeći misaoni pokus, koji bi vam otvoriti novi pogled na „najbolji od sviju svjetova“ u kojem živite, objektivno razmatrajući njegov rezultat (bez toga je pokus posve bezvrijedan). Kao prvo, nije li prilično čudno da su dozvoljene stranke čije se ideje tretiraju zločinačkima, a djelovanje izjednačava s fašizmom – stranke kakvog profila su zabranjene. Sad, pokus! Zamislite da u nekoj (ne)doglednoj budućnosti, iz bilo kojih razloga, neka (ili više njih) od komunističkih stranaka Evrope na parlamentarnim izborima osvoji apsolutnu većinu, te kao takva krene u ostvarenje ciljeva radi kojih je i osnovana – mirnu promjenu društvenog sistema iz kapitalističkog u komunistički, odnosno socijalistički. Što mislite da bi poduzela kapitalistička oligarhija, s političkim elitama koje su je do tada držale u igri? Nastojala mirnim, parlamentarnim putem smijeniti nove vlasti i ponovno zasjesti umjesto njih? Ha, znao sam da ste naivni, ali zar baš toliko!?

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close