logo
bios

Režimski intelektualci svjesno i planski razaraju odnose među ljudima

Objavljeno prije 1 mjesec . u ned, maj 26th, 2019

INTERVJU ZA TPORTAL – tportal.hr

Fra Drago Bojić: Režimski intelektualci svjesno i planski razaraju odnose među ljudima te sve ono što je vrijedno i što ima smisla

Bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić gostovao je na Zagreb Book Festivalu, na tribini o stanju i budućnosti religije, a nedavno je objavio i knjigu eseja o sprezi religijskog i nacionalnog na ovim prostorima te o zlouporabi religije u političke svrhe. U intervjuu za tportal govori o toj nacionalizaciji religije, o stvarnom suživotu ljudi različitih vjera i nacija u BiH, o vjeronauku u školama i o tome zašto misli da su pojedini intelektualci učinili najviše štete ovdašnjim društvima

Kad bi postojala Crkva kakvu zagovara Drago Bojić, u njoj ne bi bilo teško biti vjernik, rekla je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Đurđica Čilić na nedavnom zagrebačkom predstavljanju Bojićeve knjige ‘Kraljevstvo Božje i nacionalizam’. U njoj ovaj bosanski franjevac, teolog i publicist, trenutno župni vikar u franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu, otvoreno govori o slabostima Crkve, osobito o njenim krivim srastanjima s državom te o kvarnim elitama i o zlouporabi povjerenja vjernika.

U Zagreb je Bojić došao ponovno ovih dana, na Zagreb Book Festival, na kojem je gostovao na tribini o stanju religije i njenoj budućnosti. Razgovarao je pritom sa Zoranom Grozdanovom, predavačem u Centru za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu te s novinarom i književnikomViktorom Ivančićem, koji je u pogovoru prethodne Bojićeve knjige iz 2016., ‘Zlato i tamjan’, dobro pojasnio kakva je to Crkva kakvu želi fra Drago. U njoj bi se umjesto toga da je homoseksualnost bolest, abortus ubojstvo, a predbračni seks smrtni grijeh, učilo o dostojanstvu pojedinca i o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihove seksualne afinitete, rodnu, etničku i klasnu pripadnost, a kao uzrok najvećeg zla isticao bi se nacionalizam.

U vašoj nedavno objavljenoj knjizi ‘Kraljevstvo Božje i nacionalizam’ bavite se nacionalizacijom religije koja je problem, kako BiH, tako i svih zemalja na ovim prostorima. Kako smo došli do situacije da se religija tako često zloupotrebljava u nacionalne, političke svrhe?

Postoje za to i povijesni razlozi. Radi se o malim narodima, malim vjerskim skupinama, kako na području BiH, tako i u cijeloj regiji, koje su u novo doba ušle u razdoblju u kojem su se događali nacionalni preporodi pa se vjersko i etničko poklopilo jedno s drugim. Možda je najbolji primjer za to BiH, u kojoj se tri dominantne, brojčano etnički većinske skupine gotovo u potpunosti poklapaju s njihovim konfesionalnim karakteristikama, o čemu svjedoče i statistike popisa stanovništva. To je neka vrsta ‘braka’ koja postoji kroz cijelu noviju povijest, koja je onda u Drugoj Jugoslaviji nakratko prekinuta jer je religija bila marginalizirana, a nije se javno smjelo mahati ni nacionalnim. Ipak, sprega je nastavila živjeti i dalje u kućnoj intimi, iza zatvorenih vrata. U 1990-ih to nam se vratilo kao strašan bumerang. Odjednom su neiživljena nacionalnost i nacionalizirana religioznost ušle u javni prostor, pakt je ponovno oživio i on je, nažalost, donio posljedice, sukobe, konflikte i ratove. Upravo zato mislim da se i danas ima smisla baviti tom problematikom jer je to naša stvarnost.

Kakvo je realno stanje u BiH kad je u pitanju supostojanje različitih konfesija, katoličke, pravoslavne, islamske i židovske?

Različita su iskustva. S jedne strane, postoje sredine u kojima ljudi surađuju unatoč svemu što se događalo, idu zajedno u školu, na posao, stvaraju prijateljstva, kumstva, prijateljuju i zaljubljuju se. S druge strane, imate i primjere toga da su rane još uvijek prilično svježe pa vlada nepovjerenje prema drugoj strani. Iako te razlike, čini mi se, u konkretnom, stvarnom životu ne igraju tako veliku ulogu. Ono što uništava mogućnost zajedničkog života u BiH na cijelom njenom teritoriju zapravo su te nacionalne politike koje kod ljudi proizvode strah od drugih. One uvijek iznova pokušavaju razoriti i to malo krhke povezanosti među ljudima. Tome se pridodaju nepromišljene, a ponekad i svjesno izgovorene izjave religijskih vođa koji svojim govorom mržnje dodatno opterećuju te odnose. U posljednje vrijeme tu je i treća strana koja se deklarativno naziva građanskom, a koja također u javnom prostoru zna proizvoditi kontraproduktivne političke izjave koje imaju posljedice na cijelu društvenu zajednicu. Mislim da bi, unatoč tome što se sve događalo 1990-ih, ljudi različitih vjera i nacija u BiH mogli biti u boljim odnosima, s više povjerenja i suradnje, kada bi se umanjila ta destruktivna moć politike, s jedne strane dva nacionalizma, ona Republike Srpske i Herceg-Bosne, koji su teritorijalnog karaktera, secesionistički, a s druge, nacionalizma koji bi preko deklarativnog patriotizma ponekad htio cijelu državu za sebe. Sva tri nacionalizma su užasno razorna za društvo u BiH.

U knjizi ste dosta kritični prema tom trećem, građanskom segmentu, zapravo prema intelektualnoj eliti ili akademskoj zajednici koju imenujete ‘najgorim dijelom društva u BiH’. Zašto?

Očekivalo bi se da akademski obrazovani građani, javni intelektualci ili ljudi knjige razumnije postupaju, da drže do nekih vrijednosti i do etike svoga javnog života. Međutim, u praksi se, nažalost, često pokazuje da to nije tako, i to ne samo u BiH. I u Hrvatskoj ima užasnih afera u obrazovnom sustavu, na fakultetima, u akademskoj zajednici, u kulturi, u medijima i novinarstvu. I u pojedinačnom i u kolektivnom smislu potpuno su se srozale one vrijednosti kojih je prije bilo, tako govore starije generacije, bar u onoj mjeri da loše stanje nije bilo toliko sveprisutno i izraženo. U BiH se mogu navesti mnogi primjeri koji pokazuju da je intelektualna i akademska zajednica napravila jako puno štete za zemlju, najprije u ratu, svrstavajući se uz politike koje su ga pripremale, a potom i provele sve te užase, etnička čišćenja i genocide. Nakon rata režimski intelektualci nastavili su svrstavati se uz svoje tabore. Ima ih svaka strana i doista ih je velik broj. Pritom to mogu biti vrlo obrazovani, sposobni i ugledni ljudi koji u javnom prostoru funkcioniraju kao oni za koje se misli da ‘posjeduju znanje’ i koje javnost rado želi čuti te koji svojim ugledom snažno utječu na javno mnijenje. Teško je u odnosu na njih ići nekim drugačijim putem jer se naprosto stalno suočavate s moćnim ‘neprijateljem’ koji vas lako može uništiti. Možete se stalno truditi, ali nemate tu moć, ne možete svojim stavovima doprijeti do ljudi. Istina je često nemoćna u takvom okruženju. Režimskim intelektualcima, s druge strane, sve to jednostavnije ide. Oni su najveći gadovi koji postoje u našim društvima. Mogu razumjeti to da takozvani obični ljudi mnogo toga i ne znaju i ne razumiju. Mogu čak razumjeti to da ih neka životna potreba, borba za egzistenciju i golo preživljavanje, ponekad dovodi u situaciju u kojoj moraju praviti kompromise i činiti nešto što nije u skladu s njihovim uvjerenjima ili što nije ni posve moralno. Ne opravdavam to, ali pokušavam razumjeti. Ali ono što ne mogu nikako opravdati i što mi se gadi jesu upravo režimski intelektualci koji svjesno i planski razaraju odnose među ljudima te sve ono što je vrijedno i što ima smisla. Uvjeren sam da bez pomoći intelektualaca, kao i religijskih zajednica, političari ovdje ne bi imali baš toliku moć. Puno toga što im sada prolazi ne bi im moglo proći.

Oduvijek ste kritički nastrojeni bili i prema vlastitim redovima, franjevcima u BiH, koji su vas 2013. zbog otvorenih kritika smijenili s mjesta glavnog urednika teološkog časopisa Svjetlo riječi i potom vam zabranili poučavanje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kako danas gledate na to?

Plan je bio da se mojom smjenom promijeni i uređivačka politika toga lista koji je smetao ljudima i u Crkvi i u politici jer je donosio kritičke tekstove i o jednima i o drugima. To je franjevački, katolički list, ali nisu za njega pisali samo katolici, već i pripadnici drugih vjera, pa i oni koji sebe smatraju ateistima i agnosticima. Naslijedio sam odličan list koji je prije mene uređivao i na visoku razinu podigao fra Ivan Šarčević. Pokušavao sam održavati tu razinu, a osobno sam želio pojačati i dijalog s ateistima kako bi ljudi koji nas čitaju postali svjesniji toga da u našem društvu žive ljudi koji ne pripadaju nijednoj religijskoj zajednici i koji imaju pravo na to, ali zbog čega su vrlo često na marginama i izloženi difamiranju, čak i s oltara ili u drugim katoličkim listovima. Danas je društveno nepoželjno biti ateist, odnosno ne biti članom vjerske zajednice. Slično kao što je nekad članstvo u Komunističkoj partiji donosilo privilegije, sad su privilegirani oni koji su bliže oltaru. Još kad to povežemo s nacijom, onda to znači vrlo konkretne društvene privilegije i ekonomske koristi.

Vaša smjena 2013. nastupila je nakon što ste prozvali dio hercegovačkih franjevaca zbog njihovih nacionalističkih tendencija i otvorene podrške političkom projektu Herceg-Bosne, kao i zbog Međugorja. Što mislite o tom hercegovačkom svetištu?

Kao i onda, tako i danas tvrdim da nemam ništa protiv toga da ljudi odlaze u Međugorje ili u bilo koje svetište. Mogu razumjeti to u kontekstu pučke duhovnosti, ali i ljudske potrage za smislom života, pogotovo u trenucima patnje. Svetišta tako nastaju po cijelom svijetu i to hoće li takva svetišta biti službeno proglašena, manje je bitno. Ali ono što u Međugorju nije u redu jest ta proizvodnja međugorskih poruka koje, kad ih se analizira, često nisu u skladu s kršćanskim naukom i imaju političke konotacije. Ipak, ne razumijem kako netko može vjerovati u viđenja i poruke. Zašto bi se Gospa sad isključivo bavila jednim narodom ili krajem? Zašto bi joj bili važniji Hrvati u BiH ili u Hrvatskoj od Mađara, Portugalaca, Norvežana, Kineza?

I papa Franjo je prema Međugorju bio dosta kritičan. Što mislite o njemu?

Mislim da dobro radi. On doista pokušava mijenjati stvari u Crkvi, a od njegovih prethodnika nakupilo se puno toga, pri čemu su najskandaloznija zla učinjena djeci i onima koji su nezaštićeni. Crkva je velika zajednica s mnogim i različitim problemima. Ponegdje je to nacionalizam, kao što je slučaj kod nas, ponegdje je to pitanje ekonomskih skandala, duhovnog menadžerstva. Ponegdje su problem samoproglašeni karizmatici koji također na vrlo perverzan način manipuliraju ljudima. Papa Franjo pokušava rješavati probleme, mada, htio bih da radikalnije pokreće te promjene, da još odlučnije s visokih pozicija smjenjuje one koji su odgovorni za različite vrste zla u Crkvi, da se razračuna sa svim devijacijama unutar Crkve.

Mnogi mu na tom putu pružaju otpor.

Otkako je došao na mjesto pape, nailazi na otpore. Njega će unutar Crkve uvijek pratiti otpori, prije svega u njenom institucionalnom dijelu, među biskupima, svećenstvom, teolozima, a onda i u dijelu vjernika, kao što je slučaj na ovim prostorima. S druge strane, ono što radi i što mijenja uvijek će biti premalo sekularnom dijelu svijeta, tako da je Papa u nezgodnoj situaciji. Ovamo su protivnici i nezadovoljnici koji misle da će uništiti Crkvu, da je heretik i antikrist, a tamo su simpatizeri s vrlo utemeljenim, argumentiranim prigovorima zbog toga što njegove reforme nisu još radikalnije i ozbiljnije. Svrstavam se na stranu koja traži još promjena. Čini mi se da je papa Franjo jednim dijelom promijenio atmosferu u Crkvi tako što je otvorio neke teme koje su nekad bile tabu. Sada i takozvana baza, obični vjernici, bar dijelom vide da se o tim stvarima mora govoriti i da se mora imati više samokritičnosti. Papa to radi blago, neposredno, autentičan je i dosta spontan. Susreće ljude bez grča i ne bježi od pitanja, čak i od teških i kompleksnih. Ponekad mu prigovaraju da prima ljude koji to ne zavređuju. Nedavno je bilo reakcija na to što se sastao s Miloradom Dodikom. Ne može Papa sve znati, a moguće je da ponekad nije dobro ni savjetovan, ali mislim da on, kao duhovni poglavar, gleda na to u smislu da mora voditi dijalog i s onima koji su destruktivni, koji zastupaju antipolitiku ljudskog zajedništva te koji uništavaju socijalnu i društvenu sigurnost. I s takvima razgovara i pokušava utjecati na njih. Naveo sam naš lokalni primjer, ali ima daleko više primjera na globalnoj razini. Nažalost, ne može se ne razgovarati s onim ljudima u čijim je rukama koncentrirana velika politička moć, ma kakvi oni bili.

Nedavno je Papa najavio i da će se oko kanonizacije Alojzija Stepinca konzultirati s poglavarom Srpske pravoslavne crkve, kontroverznim patrijarhom Irinejom. Što mislite o tome?

Hrvatske nacionaliste u Crkvi boli to što Papa odgađa kanonizaciju Stepinca, ali u ovom slučaju još više ih boli to što konzultira Srpsku pravoslavnu crkvu, i to takvog čovjeka kao što je patrijarh Irinej, koji doista ima nacionalističke i antikršćanske stavove, pogotovo kad je riječ o Republici Srpskoj i Kosovu. Ali ovdje nije riječ ni o njemu ni o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Papa nije nadležan za tu crkvu. On naprosto pokušava, na svoj dobronamjeran način i vođen istinom, konzultirati i tu stranu. Ne trebamo govoriti o tome da se i u pravoslavnom kalendaru natiskalo svetaca povezanih sa zločinima, ali to je problem pravoslavne crkve, a Hrvati i katolici moraju čistiti svoje dvorište. Život Stepinca ostavljam po strani. O tome su gotovo sve kazali povjesničari, a ovdje se ionako radi o sadašnjoj Katoličkoj crkvi, koja sebe naziva i ‘Stepinčevom crkvom’, što pokazuje koliko joj je stalo do toga da on bude proglašen svetim. Čemu tolika potreba za proizvodnjom svetaca? Stepinac je ‘Crkvi u Hrvata’ potreban iz više razloga, najprije da zbija nacionalne redove, jer se to tako najlakše radi, zatim da se još uvijek razračunava, kako kažu, sa zlodusima komunizma kojeg više nema. Dalje se Stepinac koristi i kao sredstvo razračunavanja s pravoslavljem i dalo bi se još toga nabrajati, ali kad pogledate i ove aspekte, onda vidite da je cijela ta želja za njegovom kanonizacijom praćena i političkim motivima. Pritom imate i tu stranu, koja je dokazana argumentima o onomu što se događalo u Drugom svjetskom ratu, da taj čovjek i njegova biografija nisu baš samo takvi kako ih se prikazuje u Katoličkoj crkvi.

Spomenuli smo hercegovačke franjevce, koje se u jednom njihovom dijelu proziva zbog sklonosti ustaštvu. Zapadnu Hercegovinu inače se često etiketira kao zatrovanu nacionalizmom i vjerskim fanatizmom. Što vi kažete, koliko je istine u tome?

Protiv sam takvih generalizacija i etiketiranja čitavih zavičaja i regija. Svakoj našoj regiji trebamo pristupati diferencirano. Kad govorimo o Hercegovini i tamošnjem desničarenju, možemo govoriti i o Dalmaciji koja je danas toliko desna, a ima jaku antifašističku i partizansku baštinu; možemo govoriti o cijelom balkanskom prostoru, ali opet diferencirano i pazeći na specifičnosti tih krajeva. U socijalističkoj Jugoslaviji zapadna Hercegovina jest trpjela jer je u Drugom svjetskom ratu podržavala NDH, ali je činjenica da je jako puno ljudi iz Hercegovine, hercegovačkih Hrvata, bilo i u Komunističkoj partiji i jugoslavenskim obavještajnim službama. Nevjerojatne su i teško objašnjive te političke šizofrenije. Mislim da je hrvatski nacionalizam koji se redovito veže uz Hercegovinu prisutan i kod bosanskih Hrvata jer i oni masovno podržavaju herceg-bosansku politiku. Mislim također da trebamo razdvajati ljude politike i moći i građane, koje ne pokušavam štititi jer i sami znaju biti vrlo zli i lako ih je pridobiti za ono najgore. Ali nije kod svih prisutan taj etnonacionalizam. U mnogim tim gradovima i manjim sredinama ima ljudi koji trpe i neku vrstu društvene marginalizacije zbog drugačijih stavova i koji zbog toga ne mogu do posla ili gube posao. Mislim da je i u slučaju bosanskih i hercegovačkih Hrvata, i općenito Hrvata i u Hrvatskoj, važno radikalno raskrstiti s ustaškim režimom i to na ozbiljan način, na koji su to uradili neki narodi, tako da se više ne može dogoditi da djeca na norijadi uzvikuju ustaške pozdrave. Dok god se ne suočimo, i u slučaju Hrvata u BiH ne raskrstimo s hercegbosanskom politikom, pogotovo onim dijelom te politike koji je provodio etničko čišćenje i mučio ljude u logorima, nema pomaka nabolje. Taj proces će dugo trajati, ali on se mora otpočeti. Tu također vidim i ulogu Crkve. Ne možete istovremeno govoriti ‘hvaljen Isus’ i ‘za dom spremni’. Ne možete povezati to dvoje.

Kad se u Hrvatskoj govori o BiH, ljudima je često njena politička i društvena situacija prilično nejasna. Kakvim vi ocjenjujete odnos Hrvata prema BiH?

Generalno su ljudi u Hrvatskoj prilično nezainteresirani za BiH, a tu ignoranciju prati i neka vrsta arogancije, što je istovremeno odvratno i jadno. Odnos ovdašnjih Hrvata prema bosanskim Hrvatima poseban je slučaj, a pritom govorim prvenstveno o političkom odnosu. Bosanskohercegovački Hrvati su 1990-ih i kasnije dolazili u Hrvatsku, pružena im je pomoć, mogućnost da studiraju i rade, ali kad se radi o javnom, političkom odnosu prema njima, koji vuče korijene iz 1990-ih i hrvatske politike tzv. matične domovine, on nikako nije dobar. S druge strane, sami Hrvati iz BiH stalno su zagledani u Hrvatsku koja ih ignorira. Kada u određenoj društvenoj zajednici kao što je BiH nemate zajednički nazivnik jer su politike državu i društvenu zajednicu rastrgale na tri strane, kad se ne možete složiti oko toga što je ono što vam je zajedničko u prošlosti i što bi vas moglo povezivati u sadašnjosti i budućnosti, onda se ta ljubav prema ‘rezervnim domovinama’ još više pojačava. Slično je stanje u odnosu prema vlastitoj domovini i kod većine bosanskih Srba, a to se preslikava i na političku budućnost BiH zato što tri strane imaju posve različite stavove oko toga kako bi njihova domovina trebala izgledati i u kojem smjeru BiH kao država treba ići. Primjerice, hrvatska strana zainteresirana je za europske i atlantske integracije, kao i bošnjačka, ali to već nije slučaj sa srpskom stranom.

Drago Bojić
Drago BojićIzvor: Cropix / Autor: Neja Markicevic / CROPIX

U BiH su održani izbori u listopadu 2018., a još nema vlasti na državnoj i federalnoj razini. Kako to komentirate?

Političarima nije stalo do dogovora jer im politički kaos više odgovara. Pritom je i međunarodna zajednica posljednjih godina prilično nezainteresirana za posredovanje. Godine prolaze, ljudi su umorni od politike, od lažnih obećanja i sumorne svakodnevnice. Zato masovno odlaze, a brojke o kojima se govori nisu točne. Daleko je veći broj ljudi otišao iz BiH, mi to znamo po Hrvatima i katolicima preko naših crkvenih statistika. Broj ljudi koji je otišao i još odlazi zabrinjavajući je i zbog socijalne i ekonomske budućnosti ove zemlje. Najveći razlog tih odlazaka jest egzistencijalna ugroženost, ali ona je izravna posljedica politika i stalno prisutne nesigurnosti u kojoj se u javnom prostoru sa svih strana vrlo neodgovorno izgovaraju opasne riječi, poput rata i naoružavanja. Morate se u takvoj situaciji staviti u perspektivu građanina, koji je i inače sklon predrasudama i teorijama zavjera, koji je osjetio strahote rata devedesetih i koji u svojoj nemoći počinje osjećati strah od budućnosti, od onoga što će sve događati na ovim prostorima. Na to stanje jako loše utječu i politike iz susjedstva, Hrvatske i Srbije, koje rade na razdvajanju ljudi u BiH i koje su i u prošlosti i danas bile destruktivne prema BiH. Proći će vrijeme aktualnih političara, bez obzira što se nama čini da ono predugo traje. Malo tko će se i sjećati tih ljudi, ali ostat će strašne posljedice. Ono što su ti političari radili ili propustili uraditi u pet ili deset godina svojih mandata osjećat će se idućih 20 ili 30 godina. Takva iskustva već imamo.

Što mislite o javnom obrazovanju u BiH, u kojemu se inzistira na nacionalnim, etničkim i vjerskim pravima. Treba li vjeronauk biti u školama?

U bivšem sistemu religija je iz javnosti bila brutalno protjerana i marginalizirana, pogotovo prvih godina nakon Drugog svjetskog rata. To je bila strašna pogreška tog sistema, koji je u želji da se osveti i ideološki učvrsti brutalno kršio ljudska i vjerska prava. Isto tako, velika je pogreška bilo uvođenje vjeronauka u obrazovni sustav 1990-ih. On je mogao i dalje ostati vezan uz crkve, vjerske objekte. Danas više ne znam ni je li moguće i kako se riješiti konfesionalnog tipa vjeronauka u školama jer je to postalo vrlo osjetljivo vjersko i političko pitanje, ali i socijalno jer se veže uz sudbine svih tih ljudi koji predaju vjeronauk. Što s njima ako se izbaci? No glavno pitanje vezano uz vjeronauk u školama je problem teške diskriminacije djece čiji roditelji ne žele vjeronauk. On je stavljen kao izbor, ali je sada društveno poželjan i nemoguće ga je izbjeći jer ste automatski obilježeni. Diskriminiranjem djece koja ga ipak ne žele ugrožava se i dio neutralnosti sekularne države. Takav tip vjeronauka ne bio trebao biti dio obrazovnog sustava.

Što bi onda moglo biti rješenje za tu situaciju?

Umjesto vjeronauka može se uvesti predmet o religiji unutar kojeg bi se analiziralo kako je to išlo s religijama kroz povijest, kroz sve civilizacije i kulture. To je svakako važno zbog izobrazbe ljudi jer živimo u vremenu koje je izrazito religijsko. Činjenica je da u Europi opada broj pripadnika tzv. velikih, tradicionalnih crkava, ali s druge strane rastu manji pokreti i disperzivne religioznosti, privatna duhovnost postaje jedan od velikih trendova našeg vremena. Ljudi istupaju, primjerice, iz Katoličke crkve, ali ne postaju svi nereligiozni ili areligiozni, nego usvajaju drugu vrstu duhovnosti. Kaže se da će ovo stoljeće biti stoljeće religija, a vjerojatno i stoljeće novih ateizama. U takvom svijetu, u kojem se susreću religiozni i oni koji to nisu, u izmiješanom društvu, sekularna država mora na sebe preuzeti zadaću uređenja odnosa u društvenoj zajednici. U njoj nitko ne bio smio biti privilegiran, što je sad slučaj s konfesionalnim vjeronaukom, ali bi svima trebalo biti omogućeno ispovijedati svoju vjeru, bez straha da će biti ugroženi ili društveno manje vrijedni. Nekad se smatralo da su oni koji vjeruju automatski idioti, mediokriteti, zatucani, a danas se zastrašujuće vrijeđa one koji nisu religiozni. Ateistima se tako često lijepi etiketa da su nemoralni. Sekularna država mora tražiti rješenje za razlike koje postoje u društvu. Neke su zemlje, kad je riječ o vjeronauku, posljednjih godina počele testirati projekte zajedničkih interreligijskih ili multireligijskih koncepata vjeronauka, a predlažu se i neki obrazovni tipovi religijske nastave. Mislim da bi to moglo biti rješenje za naše zemlje u kojemu će se postojeći kadar koji predaje vjeronauke po školama dodatno educirati, da može predavati i o drugim religijama. Oni koji tek dolaze pripremili bi se da mogu govoriti o povijesti religija, o budizmu, hinduizmu, kršćanstvu, islamu, židovstvu, o novim pokretima i o svemu što se u kontekstu religije i duhovnosti događa u svijetu u kojem živimo.


Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh