19.12.1991 – Republika Srpska Krajina proglasila je Knin za glavni grad, a Milan Babić, dotadašnji predsednik vlade, preuzeo je funkciju predsednika Republike. Time su ujedinjene dve teritorijalno nepovezane jedinice u Hrvatskoj pod kontrolom Srba – Krajina i Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. RSK je prestala da postoji u avgustu 1995, kada su hrvatske snage zauzele te teritorije, a oko 250.000 Srba izbeglo je u Bosnu i SR Jugoslaviju.
b92.net
____________
Republika Srpska Krajina (RSK) bila je međunarodno nepriznata marionetska[1][2] srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranjaVelike Srbije. Formirana je tijekom 1991. okupacijom dijelova Hrvatske: nakon što je 30. rujna 1990. god. “Srpsko nacionalno vijeće” proglasilo “autonomiju srpskog naroda” u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a 21. rujna 1990. god. je to područje prozvalo “Srpska autonomna oblast Krajina”, 31. svibnja 1991. godine skupština te tvorevine donosi “zakon” kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i Milanom Babićem kao prvim predsjednikom.[3]
Većinu teritorija oružane su snage Republike Hrvatske oslobodile tijekom1995., dok je ostatak područja u hrvatskom Podunavlju mirno reintegriranu hrvatski pravni sustav 1998.
Od samih početaka se radilo na ujedinjenju Republike Srpske Krajine s područjima pod kontrolom Srba u BiH (“Republika Srpska“, RS) u “Ujedinjenu Republiku Srpsku“. Makar su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od Srbije (bez koje ne bi dugo opstale)[4], zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo. Velika prepreka planiranom ujedinjenju proizlazila je iz činjenica da je između područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj postojalo oveće područje oko Bihaća, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH: nastojanje srpskih snaga da eliminiraju tu enklavu i teritorijalno zaokruže svoje područje spriječeno je akcijama Hrvatske vojske i snaga HVO tijekom 1994. i 1995. godine, koje su okrunjene operacijom Oluja.
Republika Srpska Krajina je odbijala gospodarsku suradnju s Hrvatskom, koja bi očito bila uvjetovana provođenjem odluka Ujedinjenih naroda da se omogući povratak prognanicima na njihova ognjišta u “Krajini” i formiranjem lokalne vlasti uz poštivanje prijeratnih odnosa u stanovništvu. Tako je elektroenergetski sustav na tom području bio odsječen od onoga u preostalom dijelu Hrvatske: to je uzrokovalo poteškoće u opskrbi Dalmacije električnom energijom, ali ni približno kao poteškoća u opskrbi električnom energijom same “RSK” koja je bila vrlo oskudna uz stalna isključivanja napona. Vlasti RSK nisu dopuštale promet hrvatskim civilnim vozilima preko “svojeg” teritorija. Trgovina s hrvatskim gospodarstvom je bila rijetka i na razini šverca (često uz sudjelovanje pripadnika UNPROFORA): bez stalne potpore iz Srbije – koje je zapravo imalo malobrojno stanovništvo i koje je u gospodarskom smislu bio posve orijentirano na obližnje veće urbane centre u Hrvatskoj – gospodarski život bi posve stao. Vlasti RSK nisu svojim “građanima” (koji su svi bili građani Republike Hrvatske) dopuštali da pribave hrvatske putne isprave, niti da preko “granice” putuju do obližnjih gradova u Hrvatskoj – jednako kao što nisu prognanicima iz gradova i sela u “Krajini” dopuštali da iz tih hrvatskih gradova dođu obići svoj zavičaj i imovinu s koje su otjerani. Srbija je opstanku te paradržave “pomagala” tako što ni sama nije izdavala putne isprave stanovnicima RSK i što je hvatala na svojem području vojno sposobne “dezertere” s tog područja i vraćala ih na područje RSK.
