logo
bios

Reforma pravosuđa: neka penzioneri postanu porota!

Objavljeno prije 3 sedmice . u čet, sep 26th, 2019

AUTOR: JOSIP KREGAR

Odmah moram priznati da ideja nije izvorno moja. Zna se to ponekad dogoditi da na jutarnjoj kavi nastane ideja koja se onda razvuče u niz varijanti kojima se smijemo. Meni se ideja otprve svidjela, no bio sam ozbiljan i pravio se malo važan svojim znanjem iz knjiga.

Temu o reformni pravosuđa smo mnogo puta raspravljali. No bez neke dobre ideje; i Ivo i Ivan, Ranko, Željko i drugi zdvojno su govorili da se tu ne može puno učiniti, dok sam ja na društvenim mrežama dobivao poruke kako sudstvo treba lustrirati, suce zavaljati u perje i katran, bičevati na ulici i jadan se uhvatio u zamke polemike.

Pa lustracija i jest sudstvo dovela u ovu situaciju. Protjerani su komunisti (bez obzira na to što su, još u komunizmu, raspuštene njihove organizacije), protjerani su Srbi i došljaci iz nekih krajeva.

Dvije su posljedice tadašnje lustracije. Prva je što su protjerani suci postali ugledni i čuveni odvjetnici, a suci su postali mladi i ambiciozni likovi bez iskustva. Tako su odvjetnici postali zvijezde i krupni obveznici poreza. Druga je ubrzano pomlađivanje i feminizacija pravosuđa.

To nije bilo planirano i načelno je vrlo pozitivno. No mladi ljudi nisu imali uzore, nisu imali od koga učiti stvarnu tehnologiju posla, stručni sastanci su se prorijedili, a nitko nije mogao slijediti stampedo promjena zakona, pa ni onih koji su softver pravosuđa: građanski i kazneni postupak.

Profesija je gubila reputaciju gospodskog zanata. Nisu napredovale žene, već su birane kao submisivni spol. Sva sreća da su vladari prevodili kako je patrijarhat na izdisaju, kako žene ne žele slušati, već se dokazati.

No bilo kako bilo, od kajgane se ne rade jaja. Naše ozbiljne rasprave završavale su nemogućnošću ustavnih promjena. No stvar je postala tako ozbiljna da se treba malo opustiti i zafrkavati. Smijeh nije rješenje, ali je pomak nabolje. Mene zapravo brine to što se svi prave da je stanje dobro, bar zadovoljavajuće, te da treba samo strpljivo čekati da se popravi samo od sebe.

Prijedlog je ovakav: u naš sudski postupak treba uvesti pravu porotu, ne nekakve surogate porotnika, već suđenje o krivnji dati građanima koji odlučuju o krivnji. Jedanaest razumnih građana bolje će odlučiti o krivnji nego sudac koji je baš tada loše volje. Rasprave su suočavanje dokaza. Sudac samo ravna postupkom, povremeno daje neku pravnu uputu građanima koji ipak odlučuju.

Ideja se razvila. Zašto bi penzioneri šetali po rivi, pričali i kritizirali vlast i žalili se na niske penzije. Sudili bi, kontrolirali poštenje suca. Nije to velik trošak, možda bi se sve i ubrzalo. Možeš kupiti suca, ali kupiti porotu je riskantno i skupo. Mogu se starčeki zainatiti, pogriješiti: osuditi krive, a osloboditi  nevine.

Kako potkupiti suce porotnike? Njih je puno. Podmititi ih postaje skupo. Stariji ljudi dobili bi važan zadatak, bake bi mogle reći ”Ne mogu danas, imamo nekog silovatelja.” Vratilo bi se povjerenje, građani bi imali uvid u to koliko su spori vještaci, ne bi prihvaćali odvjetnike koji samo privire i kažu ”Ostajemo kod navoda iz tužbe i tražimo trošak”. Gledali bi optužene u oči i za njih oni ne bi bili prazni inicijali u novinama.

Istina, trebalo bi promijeniti sudnice. To su sada birokratske kancelarije s namještajem od iverice, sve sliči na školske klupe i standardne stolice. To je trošak, ali kako ima više stanova i poslovnih prostora nego mladih obitelji i gospodarskog poslovanja, to bi potaknulo izgradnju; zavrtimo proračunske novce.

Sudovi rijetko imaju restoran društvene prehrane (oprostite na arhaičnom jeziku). Potaknulo bi se ugostiteljstvo. Ne možeš raditi gladan. U prehranu bi se vratili fileki i plučica na kiselo te druga stara i zaboravljena jela.

Ne bi se uređivale ruševne fasade koje se, tko zna zašto, boje u žuto. Valjda se budi nostalgija prema austrougarskoj upravi. Ili se pak ostavi beton. Beton mi se čini simbolom socijalizma. Možda ćemo naći neki pravi hrvatski izraz za porotnike, pa će reforma biti dublja.

Time bi se povećalo povjerenje u sud. Teško bi bilo reći da se odluke protive zdravom razumu. U poroti sjede razumni ljudi. Razgovor na cesti između ljudi prognanih u penziju započinjao bi razmjenom iskustava iz sudnice. Dosta trivijalnih razgovora o vremenu, o bolestima i liječnicima, nogometu i receptima. Razgovaralo bi se o stvarnom životu, krađama, drogama i utaji poreza.

Razmišljam i o tome da se uvedu kvote za mlade. Ionako bježe iz škole, pa bi ispričnica za test iz informatike bila – sudio sam ubojici. Uostalom tko je nešto stvarno korisno naučio u školi? Zar se u školi uči o građanskom odgoju? Treba učiti o stvarnosti, a tu je porotnička klupa bez premca. Zar to nije škola za život?

Koliko bi se proširio krug ljudi na koji bi stranke postavljale svoje uhljebe! U nekim krajevima izbor stranačkih aktivista bio bi proširen. Mogu birati ići u kriminal ili politiku (često jedno i drugo) ili otići u ranu mirovinu, pa vrijeme popuniti zaradom od neke naknade uz besplatni ručak ili karijeru popuniti građanskom obavezom.

Naknade bi vremenom rasle, a ideja bi se proširila i na liječničke komisije za invalidnost, ispite na fakultetima, a zašto ne, na arbitraže i mirenja. Sve je to isto. To bi bila dobrodošla promjena.

Uostalom, već danas Crkva, dragovoljci i domoljubna inteligencija uređuju TV program i TV kalendar. Pobjednici određuju što je povijest i istina. Pomodno je biti revizionist. Princip je isti – treba vrebati trenutak za novu raspodjelu

Malo mislim i na sebe. Na brzinu bi se organizirale i radionice i seminari sa stotinama polaznika. Valjda bi se nešto našlo i u europskim fondovima za obrazovanje sudaca, a ja bih se gurao za predavača. Ne očekujem puno, jer to je dopunska djelatnost sucima. Valjda bi potpredsjednica zadužena za demokratizaciju našla neka europska sredstva.

Malo mislim i na Lenjina. Imao je on i dobrih ideja – recimo o ukidanju države. To je praktični dio stavova i prijedloga današnje desnice. Sva vlast narodu bez posrednika, establišmenta, medija i stranaka. Uvođenje porote i narodnog suda bio bi početak.

Budući da tim frazama danas barata desnica, treba ih podsjetiti da je to baš ključna točka boljševizma. Desnica je naša ljevica. I obratno. Glupost je u pravilu sklona ekstremizmu i lakim rješenjima.

Slabo mi ide ironija. Zapravo na sve ovo navode me komentari nakon tekstova na internetu. Traži se lustracija (2019.?), izbacivanje nenarodnih sudaca. Pa, ponavljam, lustracija je provedena prije četvrt stoljeća, u pet godina domoljubne vlasti. Došli su pouzdani, mladi i provjereni. Smijenjeni dobri suci i tužitelji danas su sjajni odvjetnici, brane ratne zločince i profitere. Oni su prava kazna, skupi, lukavi i nadmoćni legijama koje su ih smijenile. Danas se samo mogu radovati tome što su ih kao komuniste, udbaše ili Srbe otjerali u privatnike, smijati se svojim klijentima koji plaćaju i troše što su pokrali.

Očekujem i uštede jer bi se smanjile plaće bahatim profesorima sveznalicama, sucima i parazitskoj birokraciji. Neka vide malo što je konkurencija. Neka birokrati, političari i suci rade za prosječnu radničku nadnicu. Najprije lustracija, a onda načelo da se javni poslovi pojednostave tako da ih može obavljati i kuharica dovest će do konačnog prelaska.

Možda današnji zagovornici takvih ideja ne znaju da je to tražio Lenjin. Danas to traže predsjednički kandidati. Ipak je Hrvatska zemlja države i revolucije. Više revolucije. S državom se možemo zezati. Dok ne kuca na vrata.

Ja se šalim iz bespomoćnosti. Ne znam kako popraviti ono što se lako razbilo i olako krivo lijepilo. Nema jasnog izbora, treba se držati mjere.

Ali kako izabrati između glume da je sve u redu i ideje da sve treba rušiti i krenuti ispočetka? Kad se priklonim na jednu stranu, kad kažem da se radi o dječjim bolestima demokracije, svjestan sam da nije tako i da se ništa neće promijeniti.

Ne isplati se lakirati crvotočinu. Kad pak zamislim uklanjanje nesposobnih, potkupljenih, lijenih ili jednostavno neinteligentnih, pitam se tko bi to odredio, tko bi ostao i koliko bi to trajalo.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh