Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.
Urbani dio današnje Zenice formirao se kroz nekoliko specifičnih faza koje hronološki zahvataju vrijeme neolitske zajednice, ilirske gradine, rimskog municipija Bistua Nuova, najznačajnijeg nalaza (II-IV vijek) u kojem dominira monumentalna anokršćanska dvostruka bazilika, pored koje je u Evropi identifikovana samo još jedna. Na Bilimišću su pronađeni tragovi antičkog naselja. U Putovićima i Tišini, gdje dominira villa rustica, terma, hram kao i niz drugih pratećih objekata.
Historija o srednjovjekovnoj Zenici 13. i 14. vijeka vrlo je nedostatna. Postoji tek jedna mala vijest iz 1244. godine vezana za povelju hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.
Padom Bosne 1463. godine pod osmansku upravu, Zenica gubi značaj jer je ostala izvan glavnih komunikacija, mada je prema jednom podatku s kraja XVII stoljeća tada imala oko 330 kuća, što ju je stavljalo u red bosanskih gradova srednje veličine. Osmanlije u Zenici formiraju nahiju Brod, a kasnije i Vrandučku kapetaniju, podižu se vjerski i privredni objekti, pa je u XVII stoljeću Zenica potpuno formirana kasaba. Međutim, 1697. godine u pohodu habsburškog princa Eugena Savojskog Zenica je potpuno spaljena (po predanju preživjele su samo tri kuće), veliki broj uglednih Zeničana je ubijen, a katoličko stanovništvo Zenice je napustilo grad zajedno sa princom. Od ovog udarca Zenica će se dugo oporavljati. U XVIII stoljeću u Zenicu se počinju doseljavati i Hrvati iz Dalmacije, ali i Jevreji – sefardi.
U vrijeme vladavine Austrougarske, grade se kapitalni objekti šireg drustveno-ekonomskog značaja, koji će biti život ali i sudbina Zenice. To su željeznička pruga od Bosanskog Broda do Zenice (1879.), Rudnik uglja (1880.), Fabrika papira (1885.), Željezara (1892.), Kazneni zavod (1886.), što će pored ostalog izazvati niz promjena i kvalitetnih i kvantitenih pomaka u razvoju grada.
Stvaranjem socijalističke Jugoslavije počinje jedan zaista buran period u historiji Zenice, tokom kojeg će Zenica značajno uvećati svoju površinu, broj stanovnika, urbanu fizionomiju grada, steći uslove za veliki kulturni, prosvjetni, sportski i društveni razvoj. Zenica je po popisu iz 1948. imala 15,550 stanovnika (srez 35,390), a 1991. opština Zenica je imala 145,577 stanovnika.
Željezara Zenica je i dalje bila glavni simbol grada, a u ovom periodu usljed brojnih proširenja postala je i jedna od najvećih u Evropi. I ostala preduzeća su napredovala a otvarana su i brojna druga, od kojih su neka imala veliki ugled i van Jugoslavije. Privredni uspjeh je doveo i do ogromnog porasta broja stanovnika, što je zahtijevalo nova ulaganja u gradsku infrastrukturu, izgradnju velikih stambenih blokova, proširenje i unapređenje komunalnog sistema, razvoj saobračaja itd., što je pogodovalo stvaranju slike Zenice kao sivog radničkog grada.
U teškim vremenima za Bosnu i Hercegovinu, kakvi su bili od 1992. do 1995. u vrijeme agresije,veliki dio Zenice je oštećen ili u potpunosti srušen.
Poslije rata Zenica napreduje i postepeno se rješava etikete sivog, radničkog grada.
Historija.ba
***
ZENICA
Zenica je grad u središnjoj Bosni. Smještena na 44°12´ geografske širine i 17°56´geografske dužine, nadmorske visine 314 m/m. Grad se prostire kotlinom, koja je oivičena visokim planinama. Kotlina je na jugu “zatvorena” Lašvanskom, a na sjeveru Vrandučkom klisurom.
Zenica se nalazi u župi Brod, koja se spominje 1244. godine. Prije toga 8. aprila 1203. godine, spominje se Bilino Polje, kao mjesto gdje se bosanski ban Kulin odriče nevjerstva i prihvata katolički kršćanski nauk, kao jedini ispravan.
Postoje brojna tumačenja imena Zenica, ali su sva zasnovana na legendama. U prvim turskim popisima stanovništva 1465. i 1468/9. spominju se imena Ibzenica i B(a)zenica, što navodi na mjesto gdje ima bazge (zove).
Po narodnoj legendi kraljica Mara (Jelena Branković) sa suprugom, posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem je bježala preko Zenice. Sjeli su Stjepan i Mara na jedan megalit (veliki kamen) i po posljednji puta osvrnuli na zeničku kotlinu, te je predanju kraljica Mara kazala: „osta moja zjenica“.
Narodne predaje spominju kraljicu majku Katarinu umjesto Mare, ali istorijske činjenice govore, da kraljica majka Katarina tada nije prošla kroz Zenicu, nego Fojnicu, pa dalje na jug, a kralj Stjepan Tomašević sa suprugom Marom, je peko Mošćanice i Zenice bježao za Jajce i potom za Ključ.
Današnje ime Zenica u obliku Senize, javlja se 20.3.1436. godine u jednoj vijesti sačuvanoj u dubrovačkom arhivu a vezana je za provalu turskog vojvode Baraka Ishakovića u područje oko Podvisokog i Zenice. Dubrovčani u pismu pojašnjavaju svom poslaniku (poklisaru) da potraži turskog vojvodu Baraka na području od Zenice do Visokog.
Barak Ishaković, koji je uz Dubrovčane zaslužan za prvo pismeno spominjanje Zenice, je bio vojvoda Zapadnih strana, sin skopskog sandžak-bega Ishak bega, brat Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva. Prvi put se pominje 21.04.1427. godine, a drugi put 04.11.1435. godine, kada je na poziv Stjepana Vukčića Kosače, sa 1.500 Turaka provalio u Bosnu i opljačkao zemlje Radoslava Pavlovića.
Vojvoda Barak je u Bosni ostao do 1439. godine, kada ga je naslijedio njegov brat Isa-beg.
Zenica se kasnije češće susreće kao ime u dokumentima dubrovačkog arhiva iz 1447. i 1448. godine.
Turska vojska je u Zenicu ušla 20. maja 1463. godine, dan prije pada Bobovca.
Istog dana su Turci zauzeli i tvrđavu Vranduk zahvaljujući izdaji protukralja Radivoja Ostojića zvanog Radivoj Vrandučki. Bio je brat bosanskog kralja Stjepana Tomaša i nepriznati kralj Bosne kao osmanlijski pretendent na bosansko prijestolje.
