logo
bios

Probudi se nešto se dešava,…

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, sep 6th, 2018

ZAŠTO SE NAS TIČE SPORAZUM VUČIĆ-TACHI: Probudi se nešto se dešava, ili Cdo gje mund jete Rock and roll

U Bosni i Hercegovini teško da iko zna i razumije smisao, suštinu, principe i konačne namjere srpsko-albanske brakorazvodne parnice. Oni koji eventualno nešto znaju, politiičari iz RS, o tome ne iznose povjerljive detalje

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Nije prošlo ni mjesec dana otkako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio kako on rješenje za vjekovni nerazrješivi kosovski problem vidi u razgraničenja Kosova i Srbije, odnosno Albanaca i Srba, a taj je njegov, u prvih mah šokantan prijedlog, postao ozbiljna tema ne samo u unutarnjim srpskim prilikama, niti srpsko-albanskom dijalogu, nego i u značajnom i utjecajnom dijelu međunarodnog diplomatskog miljea. Dvodnevni skup u austrijskom Alpbachu u orgarnizaciji državnog vrha te zemlje zapravo je bio prestižna diplomatska i medijska platforma za promociju onoga što su predsjednici Srbije Vučić i Kosova Hashim Tachi, misleći na isto, nazivali “razgraničenjem”, odnosno “korekcijom granica” između dviju susjednih država. Austrijski predsjednik Aleksandar Belan nakon razgovora sa Vučićem i Tachijem kazao je kako je “imao osjećaj da prisustvuje istorijskom događaju”, premijer Sebeastian Kurz ozareno (samo)hvalio uspjeh ove operacije kojoj je, čini se, Austrija bila više od običnog domaćina i protokalarne podrške.

Ukoliko se pregovori Vučića i Tachija i narednih dana nastave istom, žustrom dinamikom i “visokim stepenom suglasnosti i razumijevanja”, ostanu li na principima koje su, čini su obje strane prihvatile, dakle “etničkog razgraničenja”, “odnosno “korekcije granica”, moglo bi se zaključiti kako su višegodišnji pregovori Prištine i Beograda pod pokroviteljstvom Evropske unije u Briselu, pa i Briselski sporazum kao materijalizacija kakvog-takvog dogovora i kompromisa, predstavljale samo paravan, javnu diplomatsku mimikriju za tajne, bilateralne srpsko-albanske dogovore. Na tu mogućnost je prvi ukazao istaknuti kosovsko-albanski intelektualac sa adresom u Tirani, Skellzen Malici odmah nakon Vučićevog objelodanjivanja ideje o kompromisnom razgraničenju Srbije sa Kosovom. Malici je u razgovoru za beogradski list “Danas” kazao “kako se već duže vrijeme moglo čuti da “pored briselskog dijaloga na kojem su dogovarani sporazumi o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, postoji i drugi kanal dijaloga u nekim drugim evropskim centrima, na kojem kosovski i srpski pregovarači u tajnosti razgovaraju o modalitetima konačnog, sveobuhvatnog, političkog sporazuma”.  On je primijetio i da kod dijela zapadnih političara postoje određena, kako je kazao “kolebanja” jer “oni misle da je razgraničenje po etničkom principu brže, poragmatičnije i trajnije rješenje, pošto je na njemu stalno insistirala Srbija još od devedesetih godina kada je takvu soluciju zagovarao Dobrica Ćosić”. Među stranim diplomatama kojima etničko razgraničenje kosovskog poroblema prihvatljivo, Malici je apostrofirao Wolfganga Petritcha, kojeg mi u BiH poznajemo kao Visokog predstavnika međunarodne zajednice, ali je ovaj autrijski diplomata godinama bio i ambasador u Srbiji i izaslanik EU za Kosovo, koji je rekao da “se planira minimalna razmjena, samo nekoliko sela”.

ŠOVINISTIČKI BORO I RAMIZ

Škellzen Malici je predvidjeo vrlo realnu opasnost da etničko razgraničenje, na kojem su u tajnosti radili Vučić i Tachi, obojica osvjedočeni nacionalistički “sidraši”, “po daljnim reperkusijama priziva i “konačno” razgraničenje u Bosanskoj uniji, čime bi se još jednom prekrojile njene granice u čisto etničke granice”. Zaključio je kako će najveće posljedice sporazuma o terotorijalno-etničkom razgraničenju između Vučića i Tačija, ukoliko do njega dođe, “biti u Bosni gdje će Republika Srpska iskoristiti presedan da se razgranične od (bosankohercegovačke) Unije, ili čak da proglasi, poput Krima, pripajanje Srbiji”.
Zagonetni, potpuno zamračeni pregovarački model kojem su pribjegli predsjednici Srbije i Kosova, ali i zajednički način do kojeg su, po svemu sudeći , Tachi i Vučić došli do “kompromisa” ima svoje otvorene protivnike i u Srbiji, što je manje važno s obzirom na autokratski princip donošenja odluka u njoj, kao i na Kosovu, što je i te kako važno, jer Tachi protiv ideje o razmjeni teritorija ima moćnog premijera Ramusha Haradinaja i parlamentarnu većinu koja ga je izabrala, pa ga može i opozvati, delegitimirati.  U raspravi oko rješenja srpsko-kosovskog problema vidljiva je nekoherentnost i neusklađenost stavova međunarodne zajednice. Ultimativno zalaganje za nepromjenjivost granica na zapadnom Balkanu na kojoj insistira njemačka kancelarka Angela Merkel, a čemu su se pridružile i Velika Britanijeai nešto manje eksplicitno Francuske, proteklih je dana omekšan, relativiziran stavom administracije SAD da je “svako rješenje dobro, ako se sa njim slože obje strane”. Istovremeno, vrlo je indikativno da se bivšim visokim predstvnicima u BiH (Ashdown, Carl Bildt, Schwartz Schiling...) koji su pozvali Evropsku uniju(povjerenicu Federicu Mogherini) da ne dozvoli promjenu granica, jer bi ona mogla izazvati domino-efekat ne samo na Balkanu, nego i širom Evrope, nije priključio Wolfgan Petritch, kao ni Miroslav Lajčak. To ne mora ništa značiti, ali svjedoči, ako ništa drugo, o nejedinstvu unutar evropskog diplomatskog establišmenta koji se bavi(o) Bosnom i regijom proteklih nekoliko decenija…

Austrijski analitičar, profesor Florian Bieber tokom okupljanja u Alpabachu kazao je kako ga pregovori srbijanskog i albanskog predsjednika podsjećaju na dogovor Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u proljeće 1991. godine. Ova dva događaja po njegovom mišljenju, ne povezuje samo istovjetna razina konspirativnosti i zagonetnosti, nego i njihov konačni epilog, koji bi ponovo mogao imati brutalne reperkusije po Bosnu i Hercegovinu, njenu teritorijalnu cjelovitost i mir u njoj.
U Bosni i Hercegovini teško da iko zna i razumije smisao, suštinu, principe i konačne namjere srpsko-albanske brakorazvodne parnice. Oni koji eventualno nešto znaju, politiičari iz RS, o tome ne iznose povjerljive detalje. (Neki izvori iz Srbije tvrde da Vučić svoju korespodenciju sa Tachijem, ali i međunarodnim diplomatama na tu temu krije kao zmija noge, čak i od ministra Dačića!Milorad Dodik je među prvim požurio da podrži Vučićeve pregovaračke sposobnosti, održi zdravicu razgraničenju, etničkoj separaciji kakvu je posljednjih godina prizivao u Bosni i Hercegovini. Mladen Ivanićbio je mnogo oprezniji od Dodika, izjave svog vječitog rivala nazvao je brzopletim i kontraproduktivnim. U nedavnom razgovoru za “Politiku” Ivanić je pozvao na strpljenje i taktičnost. “Kosovo je više od pedeset godina bilo autonomna pokrajina u sastavu Srbije, pa sada više nije”, podsjetio je Ivanić i kazao kako to treba biti uzor za projekat osamostaljivanja RS, tiha voda brijeg roni, njegova je politička filozofija i trgovačka logika.

BOŠNJACI UVIJEK POSLJEDNJI SAZNAJU …

Dragana Čovića i njegovo domoljubno plemensko-zavičajno, navodno-narodno vijeće ova problematika zanima mnogo manje od Sinjske alke, čak ni nakon što je premijer Hrvatske Andrej Plenković u poslije razgovora sa kancelarkom Merkel u Berlinu digao glas protiv mijenjanja granica i tako ponovo razjario Vučića i njegov stranačko-medijske kerbere.

Političko Sarajevo, odnosno, kako se to običava reći “Bošnjaci i druge patriote” o srpsko-kosovskom aranžmanu ne zbore ništa, odnosno ništa više od protokalarno-načelnih predizbornih “osuda i upozorenja”. Opravdanje za takav pasivan status ne može biti što su bošnjački lideri udaljeni, odnosno robusno odgurnuti na marginu regionalnih i evropskih političkih i diplomatskih događanja i centara odlučivanja. Kada se već u politički i diplomatski vokabular vratilo Karađorđevo, treba podsjetiti da je tadašnja probosanska politika i njeni lideri, uprkos perfidnoj, zavjereničkoj, hermetički zatvorenoj trgovini Miloševića i Tuđmana, prije njegove opercionalizacije na terenu, posjedovala relevatna, validna i prijeko potrebna saznanja i elementarnem obavještajne i druge inofrmacije o njegovim paklenim projekcijama. Nije bosanska politika i diplomacija u mjesecima uoči rata bila puki objekt komšijskog imperijalizma. Alija Izetbegović je, kako je govorio, o Karađorđevu prvi put saznao od makedonskog predsjednika, svog prijatelja i saveznika, Kire Gligorova, a on je o tome obaviješten od slovenskog dugogodišnjeg komunističkog druga Milana Kučana.

“Ne znam šta su dogovorili Miloševič i Tuđman, ali znam šta su pjevali: pjevali su “nema te više, Alija”, tako je Kučan više puta (pa i na suđenju Miloševiću u Haagu) sažeo srpsko-hrvatski pakt iz Karađorđeva o komadanju Bosne i Hercegovine. Izetbegović mlađi, za razliku od svog oca, nema na regionalnoj, ni široj međunarodnoj sceni, osobito unutar euro-atlantskog kruga, ni prijatelja, ni drugova, ni saveznika. Mogućnost da on sa makedonskim premijerom, Zoranom Zaevom, proevropskim demokratom i što bi se reklo “nagodnim” partnerom povodom dogovora Vučić-Tachi, koji se tiče obje države napravi neki dokument tipa noga “Izetbegović.- Gligorov” spada u znanstvenu fantastiku. Pomalo je tužno i za građane ponižavajuće gledati Izetbegovića kada se nađe u društu evropskih kolega, kao nedavno u Sofiji: jasno se vidi da je Izetbegoviću to društvo neprikladno, odbojno, da se ne snalazi, da to nije milje koji mu se dopada, niti se on dopada njemu. Njegova diplomatska mreža sastavljena je od posluge iz očevog kabineta, šefova kabineta, tjelohranitelja, kurira, prevoditelja, portparola, batlera…, kao i SDA-ovskog nezajžljivog SUBNOR-a i violentih, karijerističkih SKOJ-evaca koje je sam formatirao i promovirao.

Teško da se ikakva promjena te negativne, autistične, statične, bošnjačke međunarodne i diplomatske paradigme smije očekivati ukoliko bošnjačko mjesto u Predsjednišvu BiH zauzme Šefik Džaferović. Evropske diplomate iz Brisela sa nevjericom su prepričavali jedan od sastanaka boanskohercegovačkih parlmentaraca sa izvjestiocem Evropskom parlamenta za BiH Critianom Dan Predom “Ne zna se šta je bilo šokantnije, riječi koje je Dan Preda izgovorio o bošnjačkoj politici, koketiranju sa terorizmom, urušavanju pravnog poretka…ili činjenica da potpredsjednik Parlamenta BiH Šefik Džaferović nije odgovorio ništa, nego je bespomoćno, pokunjeno, izgubljeno gledao ispred sebe”, ibretio s jedan od prisutnih. Samo koji mjesec kasnije njemačka premijerka Angela Merkel će u Berlinu kazati Bakiru Izetbegoviću da “nije nimalo pametno omogućavati turskom predsjedniku Erdoganu da se iz Sarajeva svađa sa Evropom!”

Za Fahrudina Radončića, Džaferovićevog protivkandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegovi bivši poslodavci iz Konstraobavještajne službe JNA (KOS) tvrdili su da je, radeći pod kodnim imenom “ŠĆEPO” bio najproduktivniji i najvjerodostojni “izvor” 80-ih godina prošlog vijeka kada je bio dopisnik te “firme” sa Kosova. “Dok je većina naših informanata slala jednu informaciju u sedam dana, “Šćepo” je sa Kosova znao nam je tokom jednog poslati i po sedam informacija”, pričao je u kamere nekadašnjih visoki oficir KOS-a Mustafa Čandić. Ne treba niko od Radončića danas tražiti da troši svoje financijske i ljudske resurse kao što je činio tokom suđenja njegovom strateškom partneru Naseru Keljmendiju na Kosovu, ali ima patriotsku dužnost i politički imperativ da preko svoje mreže prijatelja i suradnika na Kosovu “izburgija” i javnosti otkrije barem najavažnije detalje iz pregovora Tachija i Vučića i njihove eventualne, bolje rečeno-izvjesne posljedice po Bosnu i Hercegovinu. Neki albanski političari vole reći da se u pregovorima o statusu Kosova rukovode samo jednom maksimom: ne dozvoliti da se u rješenja o Kosovu ne ugradi ništa što bi podsjećalo na ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini: “Ne želimo novu Republiku Srpsku na svom teritoriju u obliku Zajednice srpskih općina”, jednoglasni su kosovski lideri.

Najduhovitija, ujedno i najcininčnija definicija demokratije jeste ona da je “demokratija to kada se dva vuka i ovca dogovaraju šta će jesti za ručak”. Nije prvi put od uspostave demokratije na ruševinama regionalne komunistčke lešine da se vukovima otvara apetit nad Bosnom i Hercegovinom, ali , sasvim sigurno, zle zvijeri nikada ranije nisu imali za hastalom toliko bespomoćnu, besvjesnu i pogubljenu ovcu.

Slobodna Bosna

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh