Priznanje Miroslava Brale otkrilo je suštinu Herceg-Bosne: Naša zlodjela su bila tako strašna

Uoči izricanja drugostepene presude nekadašnjim čelnicima takozvane Herceg-Bosne podsjetit ćemo na slučaj Miroslava Brale, pripadnika nekadašnje jedinice Joker koja je bila u sastavu Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane, a koja je djelovala u regiji Lašvanske doline u srednjoj Bosni tokom 1993. godine. Bralino priznanje monstruoznih zločina ledi krv u žilama, ali isto tako predstavlja jedini put ka pomirenju kroz suočavanje s istinom.

U trenucima glorifikacije i opravdavanja zločina koje je počinila nekadašnja HVO, treba podsjetiti na istinu, istinu koju je u Hagu ispričao bivši vojnik HVO-a Miroslav Bralo.

Miroslav Bralo je počinio niz strašnih zločina i osuđen je za ubistvo pet ljudi i pomaganje u ubistvu 14 civila bosanskih muslimana, među kojim je bilo devetero djece. Okrutno je silovao i mučio jednu bosansku muslimanku i držao je zatočenu približno dva mjeseca, tokom kojih su je po želji zlostavljali oni koji su je držali zatočenu.

Miroslav Bralo u Hag je stigao negirajući krivicu, ali je neočekivano doživio preobraćenje i priznao sve zločine, čak i one koji mu nisu stavljani na teret i za koje Haški tribunal nije ni znao. Haški sud je to cijenio pa je Bralo u konačnici osuđen na 20 godina zatvora.

Bralo se predao Haškom tribunalu u novembru 2004. godine, nakon što je skinut pečat s optužnice podignute devet godina ranije. U izmijenjenoj optužnici se navodi da je večer uoči napada na Ahmiće, Bralo pušten iz zatvora Kaonik, da se uključio u HVO jedinicu Jokeri kako bi učestvovao u napadu na Ahmiće kojem je cilj bio ubiti vojno sposobne Bošnjake, spaliti kuće i protjerati bošnjačko stanovništvo. Ujutro 16. aprila 1993. godine Bralo je s još pet vojnika došao do bošnjačke kuće u Nadiocima (selu vezanom s Ahmićima) gdje su Stipo Krišto i Josip Jukić ubili Osmana Salkića i Redžibu Salkić, a Bralo je nožem ubio njihovu kćer Mirnesu Salkić”.

Također se navodi da je Bralo zajedno s Nikicom Šafradinom u drugoj polovini aprila 1993. godine sprovodio u zatvor grupu od 14 bošnjačkih civila, među kojima žene i djecu koji su prethodno pobjegli s područja Ahmića/Nadioca. “Šafradin je ubio svih 14 zatočenika, dok je Bralo stražario da ne pobjegnu”, navodi se u optužnici.

Bralo također priznaje da je učestvovao u miniranju ahmićke džamije, paljenju kuća i protjerivanju stanovništva iz sela. On priznaje da je u idućim sedmicama ubio još tri bošnjačka zatočenika, ponavljano silovao jednu bošnjačku ženu u bazi Jokera, prisiljavao zatočenike na kopanje rovova i koristio ih kao živi štit.

Bralo je sudijama kazao da priznaje sve zločine i to bez ikakve prisile, a u svojoj pisanoj izjavi, priznanju, izvinio se svim žrtvama koje je povrijedio uz poruku da se duboko kaje.

“Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svima onima koji su morali proći kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvijek znao da je to pogrešno i da će svako znati da je pogrešno te da za svako djelovanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna (mislim i na ostale), mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješnog vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tom času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu. Tribunal mora da se bavi mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put naprijed da se kaže istina i da se prekine poricanje istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.

Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom, čineći tako skratit će agoniju mnogih porodica. Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovat će susjed i sud. Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a i više ja sam dužan”, naveo je Bralo u svom pismu.