PRIJATELJI STARI GDJE STE
Ležaj za noć
Čujem da u Njujorku
na uglu 26. Ulice i Brodveja,
za zimskih mjeseci,
svako veče stoji neki čovjek
I beskućnicima što se tu okupljaju,
pribavlja ležaj za noć obraćajući se
sa molbom prolaznicima.
Svijet zbog toga neće postati drugačiji.
Ali nekolicina ljudi ima ležaj za noć,
cijelu jednu noć neće biti na vjetru.
Snijeg njima namjenjen padat će na ulicu.
B. Breht
Za sreću treba malo: duboko udahnuti i onda zaroniti – pozdrav iz Patagonije
PUTOVANJA, PUTOVANJA
Vozimo trocikle po geografskoj karti
– veselo bježeći od Krokodila.
Cesta je pusta,
a iznad nje su putokazi.
Bezbrižno šveramo,
jer čitav je svijet
savršen.
Sve mape imamo u glavi.
U svakome trenu
znamo
kuda ćemo ići dalje
– zato smo tako bezbrižni.
Nebo je vedro,
a sa drveća opadaju
znakovi .
Na površini rijeka,
u koje
pišamo sa mostova,
plutaju
i obrću se
kocke, prizme i kvadrati,
a iz cvijećnjaka čupamo azbuku i abecedu.
Od njih pravimo
šarene vijence
i nosamo ih kao krune.
Vozimo trocikle po geografskoj karti
– veselo bježeći od Krokodila.
Cesta je vrela,
jer je
kao topovska cijev
uperena u sunce.
Čitav se
dan
nevidljivo
okretala
zato što smo tada
živjeli
u ptolomejskom
dobu.
Ljetni i zimski solsticij
se prelomio
preko jesenje i proljetne ravnodnevnice.
Vjetrokazi se okreću kao vodenice,
a iz poštanskih sandučića
glave pomaljaju
pijevci.
U barama na cesti
sječemo
čitavu mapu
sjevernog
neba
– Kočijaše, Jednoroge i Male pse.
A kroz kosu nam duva
Golfska i Ekvatorska
struja.
* * *
Na kraju dana, stižemo u naš kameni Zamak.
Otključavamo kapiju na visokoj ogradi ,
a zatim otključavamo
podrum
da bismo ostavili naše trocikle.
U Zamku se sva vrata
uvijek moraju otključavati i zaključavati
– stoga svako
od nas
ima čitav svežanj ključeva.
Za stolom na sredini dvorane
sjede
dva Krokodila
– na svjetlosti dvije svijeće
vidimo
njihove izdužene lobanje.
Nastojimo
se
do naše sobe
provući neopaženo.
* * *
Rođeni smo
u jamastom gnijezdu
Skupa sa 50 drugih braće i sestara.
Kad su njihove ljuske
popucale,
njih je naša majka
u čeljustima
odnijela do obližnje bare
– kako bi tu otpočeli život.
A mi smo
ostali u svojim ljuskama
– u jamastom gnijezdu
– zato što nisu
na vrijeme
pukle.
Tada nas je majka Krokodil
uzela u čeljusti,
i pažljivo je
zubima
pritiskala ljusku
u kojoj smo se nalazili,
jer je
željela
i nas da spasi.
Ljuske su popucale,
ali nas
je
pri tome
prignječila
svojim čeljustima.
Od tada
se mi
razlikujemo
od druge braće i sestara.
Ali smo,
ipak,
počeli da rastemo
– a Krokodili rastu cijeloga života.
* * *
Razmotavamo duž zida geografsku kartu
od Zapada prema Istoku.
Vidimo najprije
kontinente i okeane
– raspoznajemo ih
prema
njihovim konturama.
Zatim dolazimo do ugla zida,
odakle
nastavljamo razmotavati kartu
u drugome pravcu.
Ponovo
se
ukazuju
iste konture
kontinenata i okeana –
kao da ih posmatramo
na
zarotiranom
globusu.
U narednom uglu sobe
zapažamo prolaz
– koji se ranije
nije
nalazio na tom mjestu.
Nastavljamo odmotavati
kartu
duž tog prolaza.
Sada su
konture kontinenata i okeana
deformisane.
One postaju nalik
crtežima
na egipatskim građevinama.
Neke
uspijevamo prepoznati,
prije nego što se potpuno promijene
– baš kao da se na toj karti
Geografija preobražava u Povijest.
Odmotavali smo tako kartu, sve dok u tome prolazu
nismo zapazili golog mladića.
Stajao je na leđima Krokodila, a u ruci je držao crvenu ružu.
Bio je to Harpokrat
– Bog Šutnje.
Autor: Marko Raguž
Tamo gdje smo složni napreduju radovi
Obnova Sabornog hrama u Mostaru je pri kraju, zahvaljujući pomoći svih Mostaraca.
