-TopSLIDEUrednički kutak

“Priča o samoubilačkom liberalizmu i o blesavoj demokratiji”

Ponavljamo objavu iz 2016. godine

Imre Kertes, mađarski nobelovac iz devedesetih godina prošlog vijeka, aktuelizirao je dilemu “da je priča o samoubilačkom liberalizmu i o blesavoj demokratiji” došla do te mjere – društvene relativizacije da li treba dati “demokratiju i pravo glasa čimpanzama”.

Naravno, ovom prilikom nećemo o kontekstu u kojem je autor promišljao ovu misao – kontekstualizacija ovakve misli primjerena je za brzbroj društvenih prilika.

Imre Kertes, na pitanje “da li vidi nekakvu razliku između fašizma i komunizma” – dao je vrlo kratak odgovor: komunizam je utopija, a fašizam je praksa.

Klaudio Magris u svojoj knjizi “Al´ povijesti nije kraj” piše: “Od komunista gori je samo jedan soj ljudi: to su antikomunisti”.

Balkanska je praksa, a vrijeme je pokazalo da su od komunista i antikomunista gori politički “suncokreti”, politički diletanti koji igrom slučaja postaju politički akteri.

“Ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u susret katastrofi” – “Na Drini ćuprija”, Ivo Andrić

Ovdašnje svođenje politike na nivo deklarativne i plebiscitarne podrške “jednom”, a na štetu “drugog” je svo političko umijeće.

Politika podrazumjeva kompromis, lišen svake lične emocije. Ideološka mantra o demokratiji kao ideološkoj formuli za sve društvene prilike je priča za malu djecu.
Svijet se danas lomi na toj ideološkoj frazi, dok ljudi od znanja i pameti to ovako definiraju: “Demokratija je socijalizam na mala vrata. Osnovna ideja demokratije jeste da je poželjno i ispravno da sve važne odluke o fizičkoj, društvenoj i privrednoj organizaciji društva donosi kolektiv – narod, a narod ovlašćuje svoje predstavnike u parlamentu – drugim rječima, državu – da donosi ove odluke umjesto njih. To znači da je u demokratiji cjelo društvo usmjereno na državu. Očigledno da je netačno tvrđenje kako je demokratija neizbježni vrhunac političke evolucije čovječanstva. To je samo propaganda čiji je cilj da sakrije činjenicu da nacionalna parlamentarna demokratija ima sasvim određeno političko usmjerenje – kolektivizam. Međutim, to sigurno nije jedini izbor.” – Karel Bekman*

Politički akteru su obznanili sve svoje političke adute sa kojima će u izbornu utrku, do sada viđeno ukazuje da politički akteri podcjenjuju zdravorazmnost biračkog tijela – GRAĐANA.

Politički i ideološki konvertiti će biti jedan od ključnih faktora ovih izbora. Ta činjenica dovoljno kazuje u kojoj smo fazi mentalne krize – samoskrivljene građanske nezrelosti ako prihvatamo društveno poželjnim političke aktere koji su vlastiti politički diskurs sami birali, eventualno spoznali pogrešku, pa pokazali samoljublje i derogirali osnovne demokratske postulate i samovoljno devalvirali političke subjekte koji su ima dali politički legitimitet – afirmišući vlastito sebstvo kao prioritetan politički cilj i program. To nije ništa drugo no politička nepismenost, pojednostavljeno kazano GLUPOST.

Političke “lašvanke” se ovih dana pazaruju, a kako će profitirati zavisi od volje bračkog tijela.
Ako se ova politička praksa pokaže učinkovitom, a ne sumnjam da hoće, iluzorno je govoriti o boljitku društvenih prilika. Plitko pamćenje ne dozvoljava nam da sagledam štetnost takvih, koji bi trebali da nam kažu, pokažu i argumentirano podastru šta je to što su uradili u svojoj dosadašnjoj političkoj praksi.

Njihov je problem što u startu nisu htjeli, znali ili iz bilo kog drugog njima znanog razloga – nisu svjesni bili da su samo politički “kurton”, što im ne daje za pravo da vlastiti politički diletantizam testiraju poreskim novcima, voljom građana ili na bilo koji treći način.

Političke partije širom svijeta, samim tim i u BiH politički aktivizam zasnivaju na partikularnim interesima. Opštedruštveni interes je parolaška šuplja – indirektna refleksija postignuća unutar politički aktikulisanih interesa.

Samo budala i ideološki zanesenjaci će vam pričati kako bi vlastitu poziciju, društvenu moć ili benefite ustupili nekome drugom s uvjerenjem da taj drugi više to zaslužuje.

Sve dok ovdašnje političke prilike budemo doživljavali kao pitanje personalnih rješenja, a ne zakonom – sistemski definiranim modelima djelovanja, male su šanse za prosperitet.

Kada nas politički akteru budu obasipali zakonskim rješenjima, amandmanima na iste, odlukama i prijedlozima uređenja životnog ambijenta, bez da se i jedan član društvene zejednice u istom može ponašati povlašteno – tada možemo govoriti o ozbiljnoj politici.

Kada politika postane servis građana, a ne obrnuto kao što je sada, i kada preduslov za politički angažman budu kompetencije, kvalificiranost i iskustvene reference – možemo se nadati boljitku.

A sve dok se politički akteri “nafatavaju obećanjima” par mjeseci pred izbore, a mandat koriste za vlastite potrebe, ne iz zle namjere već što ni sami ne znaju djelovati na političkim pozicijama na kojima se nađu; ovdašnje političke okolnosti će biti iste, po onoj narodnoj “sješi Kurta da uzjaši Murta”.

Političke partije koje nas ponižavaju fabrikovanjem lojalista, suncokreta i mehaničkog zbira ručica, a da nam ne nude političke programe i programske platforme; pitanje je koliko zavređuju da ih se tretira političkim subjektima.

Teško se oteti dojmu da su ovdašnji politički subjekti pošli nalikovati NVO sektoru. Politički transferi kojima svjedočimo svakodnevno, ogavno su licemjerstvo kojim opoganjujemo ne samo politički ambijent, već cjelokupnu društvenu zbilju.

Politička praksa koju nam nameću politički solisti – egocentrici, glorifikujući vlastitu političku nebitnost u predizborne političke platforme, nije njihova sramota. Oni su ogledalo građanske svijesti i odgovornosti.
Rijaliti šou je to što nam se nudi. Licitiranje između podjednako loših kadrovskih rješenja, samo i jedino na bazi sentimentalnih osjećanja, a ovdje bi se moglo dodati i interesnih, jaranski, rodbinskih i inih.
Podjednako nesposobni će Vas uvjeravati kako su oni manja šteta ili zlo od onih drugih.
Sve dok se ovdašnja politička praksa svodi na to: ko i kako će gazdovati društvenim dobrima i krčmiti poreske novce koji sistemskim putevima se slivaju na račun vlasti – daleko smo od politički uređenog društva.

Čast izuzetcima ali demokratsko načelo kazuje da se svaka društvena zbilja valorizira kroz nadpolovičnu većinu.

Kjell A. Nordström i Jonas Ridderstråle dvojica su svjetski slavnih ekonomista koji su u ekonomsku, može se reči društvenu, a zašto ne kazati i političku misao integrisali “Vjerodostojni hendikep” kao recept za uspjeh.

Pojednostavljeno kazano – oni zagovaraju tezu da se od svih zatečenih okolnosti u kojima se čovjek može analizirati, mogu pronači afirmativni mehanizmi da se ciljevi, s predznakom uspjeha, postignu.

Za ovdašnje prilike, ova teorija zvuči prihvatljivom u svim društvenim prilikama, a zbog činjenice da u svim segmentima imamo više hendikepiranog nego “zdravog” osnova.

Sa ovakvim političkim akterima pobjednika nema. Već sada se može ustvrditi da će Izbori biti samo još jedno “već viđeno”.
Građani će u svakom slućaju biti na gubitku.

M.H.
magazinplus.eu

______________________

*Karel Bekman (Karel Beckman) je pisac, novinar i glavni urednik onlajn časopisa European Energy Review. Frenk Karsten (Frank Karsten) je osnivač danske libertarijanske organizacije Stichting Meer (Fondacija za više slobode). Tekst koji je pred vama predstavlja uvodni dio knjige Beyond Democracy (2012).

Prevod: Andrej Stanimirović

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close