Faris Čengić za Vijesti.ba
– Šta vi hoćete? Kakav entitet, kanton, hoćete da se odcijepite. BiH treba biti građanska država k'o i svaka normalna država na svijetu.
– A vi biste unitarnu državu u kojoj mi ne bismo imali nikakva prava. Baš nam treba entitet da nas štiti od vas takvih. Pogledaj Belgiju i Švicarsku pa ćeš vidjeti. To su europska rješenja.
Prethodna razmjena predstavlja srž hiljada online rasprava po pitanju ustavnih modela zaštite grupnih prava u BiH. Jasno je ko je ko u raspravi.
Zauzete pozicije su očigledno kategorične i zaokružene. Predstavljaju svijet za sebe koji, mada se s ovim mnogi neće složiti, nikako nije nekoherentan – postoje vrlo kvalitetni argumenti kojima se može braniti i jedna i druga pozicija. U te odbrane/obrane neću ulaziti s obzirom da je mnogo toga rečeno i napisano iz raznih perspektiva i pozivajući se na različite autoritete. Htio bih da uradim nešto drugo, nešto što bi trebalo doći prije nego se uopšte počne pričati na ovu temu.
Prvo želim ponuditi jedno generalno pravilo koje se pokazalo tačnim u svim situacijama postojanja većeg broja istorijski utemeljinih grupa na nekom državotvornom području. Pravilo glasi ovako: manje etnije ili nacije u okviru država traže veću autonomiju ili nezavisnost, veće hoće unitarniju državu. Ponekad se ova uslovljenost ne vidi najbolje, zamuti se različitim događajima i vezanim za njih, razvojem neočekivane međugrupne dinamike te one između elita i masa. No, kada se stvari očiste od gomile dodatnog tereta koji mijenja njihove oblike uvijek se pokaže kako navedeno pravilo važi.
Ipak, ovo je lakše reći nego učiniti, odnosno teret dokazivanja tačnosti pravila je težak; princip nije shvatljiv sam po sebi niti je lako prepoznatljiv u različitim situacijama (plus potrebno je usvojiti nekoliko komplikovanih tehnika analize). Probat ćemo uraditi nešto drugo: Izmjestit ćemo pripadnike dvije spominjane grupe (Bošnjake i Hrvate) iz njihovih trenutnih pozicija, jedne po jedne, i prebaciti ih u drugo istorijsko vrijeme, vrijeme u kojem su se oni nalazili u koži njihovih današnjih suparnika. Tako ćemo bolje uvidjeti položaj u kojem se nalaze jedni ili drugi.
Krenut ćemo od vremena rajskih, dakle zlatno-jugoslovenskih, o kojima niko vezano za nacionalna pitanja ne priča kritički, valjda pretpostavljajući kako su u to doba živjele neke druge vrste ljudi koje su imale drukčije navike i potrebe.
U tadašnje vrijeme, kada je postojalo razumijevanje (i strah) među ljudima i kada je svaki nacionalistički ispad bivao sankcionisan, šta je trebalo bh. komunističkoj vrhuški (po današnjim mjerilima multinacionalnoj) da traži svoje mjesto pod jugoslovenskim suncem i da se bori za veću autonomiju u okviru Jugoslavije (čitaj: u odnosu na Srbiju) i ravnopravnost (čitaj: u odnosu na druge republike)? Nama danas, iz pozicije današnjeg Sarajeva, njihovo htijenje zvuči sasvim logično za ne? Ipak da to definišemo: struktura jugoslavenske države (višerepublička), politički identitet elita (bh.) i identitetska različitost (barem drukčija imena) su stvorili takvu situaciju bez obzira na postupanja saveznih faktora i onih iz drugih republika (naravno, oni su drugi dio jednačine.) I da su se savezni organi ponašali najbolje moguće, i da ih je čovjek na ranu mogao priviti, opet bi postojali zahtjevi za provjeru i reviziju njihovih postupaka i namjera (što je možda važnije) od strane partikularnih republika.
U okviru takve, pristojne i kohezivne, bh. političke komunističke elite, muslimanska komponenta (znate ono Hamdija, Džema) traži priznanje nacije i prava za tu naciju, pored ugledne i preporučljive jugoslovenske nadnacije kojoj su i sami pripadali.
Neko će reći da su oni bili vođeni zahtjevom neprosvijećenih i retrogradnih muslimanskih masa ali taj argument jednostavno nije tačan. Pravnici, pisci i ljekari su ljudi koji su u svakoj zemlji (pa i u našoj) vodili nacionalne preporode a ne neuki radnici i seljaci. Govorim o ljudima duboko uključenim (formativno i funkcionalno) u jugoslovenski main-stream. Šta je trebalo muslimanskim intelektualcima da podrže takvu identifikaciju u momentu kada su većina njih postali Jugosloveni i kada su slavenska i ina nearapska imena njihove djece počela da preuzimaju primat u svakoj iole građanskijoj kući (ako nisu nearapska, onda su se po zvučnosti odmakla od Sulejmana a primakla Borisu) ?
Iako ovaj proces Gellner naziva „drugim valom nacionalizma“ (reakcija grupe na zadnji stadij utapanja u veću grupu), ovdje se mora primijetiti i to da je muslimanska elita tražila autonomiju i priznanje svojih zahtjeva a ne zahtjeva masa (oni svakako nisu bili formulisani, formulisala ih je naknadno elita). Ko je pitao mase tada šta one žele? Zahtjevi elita su tretirani kao zahtjevi čitave nacije (baš kao da nacija postoji sama od sebe, kao da nije socijalni konstrukt) a oni se tiču pozicija i moći (za elite naravno).
Dakle šta imamo kao rezultat? Muslimanska nacija se pokušavala izboriti za veća prava (nezavisnost ako je moguće) a proces su vodile elite koje su se predstavljale kao jedini pravi reprezent nacije. Zvuči poznato? Da, to je upravo ono što danas Hrvati u BiH rade i što su stotine drugih elita i masa nacija prošle.
Onima koji kažu da Hrvati u BiH danas imaju sva prava (i više od toga), postavljam pitanje šta to Bošnjaci nisu mogli imati u Jugoslaviji iza 74.? Gospodo, mora se priznati da ovakve odluke nisu baš racionalne.
S druge strane, da uđemo u drugu ulogu, zamislite Hrvate u vrijeme kada su Srbi držali trećinu Hrvatske prije Oluje. Kako su oni gledali na mogućnost otcjepljenja ili značajnih grupnih prava svetog hrvatskog teritorija? Da li je postojala kritična masa ljudi koji su bili spremni ponuditi Srbima entitet ili kanton u kojem bi oni bili zaštićeni kao grupa u svakom smislu te riječi te da li bi se u takvim uslovima mogla nastaviti saradnja između centralne vlasti i perifernih srpskih područja? Objektivno ne postoji značajna razlika između istorijskog statusa Srba u Hrvatskoj i Hrvata u BiH, osim u relativnom broju.
Odgovori su naravno odrečni i čisto se tiču pojmova koje grupe smatraju svetim i nepromjenjivim te se nikakvi razlozi drugih ne mogu uzimati u obzir. Hrvatska main-stream politika, da se kojim slučajem naš zapadni susjed nalazi u današnjoj bh. situaciji glede teritorijalnih grupnih prava, bi vjerovatno bila radikalnija od posljeratne bošnjačko/bosanske .
Tu smo došli do druge tačke koju sam htio spomenuti a tiče se ključne karakterizacije „bitnih drugih“. Svi smo upoznati sa stereotipnim i negativnim karakterizacijama koje radikalni nacionalisti konstantno iznose: „četnici“, „ustaše“, „koljači“, „zlikovci“… sve su to oznake koje su u glavama određenog, manjeg dijela populacije fiksne i stvarne. No, kod većine ljudi ta shvatanja su promjenjiva i zavise od trenutne situacije (iako oni sami nisu toga svjesni niti bi ikada priznali i da jesu). Karakterizacija Srba kao grupe u glavama većine stanovnika Sarajeva tokom rata (pod udarima granata) sigurno nije bila pozitivna i daleko je bliža mirnodopskim nacionalističkim shvatanjima izvornog i trajnog zla u njima. Drugo rješenje je ono koje je danas popularnije – izopačene i zle vođe su poveli inače pristojne ljude u rat te ih i danas svjesno lažu i konfrontiraju drugim grupama kako bi osigurali sebi položaje i novac.
Nije slučajno da je danas, u miru, ovakva interpretacija popularnija – ona je takva upravo zbog mira, zbog nepostojanja direktne opasnosti od strane ljudi pod kapama VRS ali je ona ipak uslovljena ratom i stradanjima te kao takva, čak-šta-više, dobrim dijelom izvire iz njega.
Drugim riječima, proces formiranja stavova o „bitnim drugima“, kao stav koji je izuzetno značajan za budućnost ove zemlje, je dinamičan i nema načina da se donesu definitivni i trajni zaključci o karakteru bilo koje grupe. (Jedino što znamo je to da ni jedna balkanska grupa nema liberalni karakter.) Ono što se može uraditi je donijeti zaključak o stavovima pojedinih grupacija o drugima u datom MOMENTU. Taj momenat je ključan za realnost politike i ne može ga se izbjeći pošto je formativan.
Zašto je ovo bitno? Zbog prihvatljive strukture zaštite grupnih prava u BiH i ustavnih rješenja po tom pitanju. Loše mišljenje pripadnika jedne grupe o članovima druge grupe stvara veliki problem za rješenje problema i po pravilu takve solucije sadrže mnogo institucionalnih i teritorijalnih ograničenja. Samo postojanje izuzetno mirne situacije i razumijevanja između pripadnika različitih grupa može stvoriti uvjete za postojanje države bez ikakvih zaštita. Samo tada možemo imati situaciju jedan-čovjek-jedan-glas kakva postoji u državama izraslim iz jedne dominantne nacije – zato što takav sistem suštinski i funkcioniše u takvim državama.
Također, mora se promijeniti i shvatanje da je elita jedne ustavno priznate nacije kriminalna i namjerno nacionalistička a da su mase pristojne i prihvatljive te da samo treba smijeniti takvu elitu i sve će biti uredu. Rekao sam da je takav stav dobrim dijelom formiran ratom. Nema ništa kriminalno u zahtjevima za većom autonomijom ili rješenjem specifičnih problema koji se tiču finansijskih sredstava ili dodatnog osiguranja i utemeljenja grupnih zahtjeva.
Mase u principu vjeruju SVOJIM elitama a ne elitama neke druge grupe (čak i ako je takva elita multinacionalna a istaknuti članovi pripadaju naciji o kojoj govorimo) te ne postoji način da se to lako izmijeni. Moguće je samo da se stvore druge elite u okviru takvih nacija koje će promovirati drukčiju politiku (čak i politiku u okviru neke veće, multinacionalne stranke) ali za to je također potrebna promjena čitave slike i precepcije trenutne situacije.
Velike stranke pokušavaju pokriti cijeli dijapazon stavova svih glasača. Neki glasači ili udruge su im bitniji pa se okreću zadovoljavanju njihovih zahtjeva na uštrb drugih za koje su procijenile da su im manje bitni. Ista je stvar i sa velikim nacionalnim strankama. One moraju pokriti zahtjeve koji dolaze s radikalne desnice posebno u okolnostima kada je ta strana brojna i glasna. U protivnom mogu izgubiti kredibilitet kao stranka koja se brine za određenu naciju, što im je razlog formiranja i postojanja. Često su njihovi nacionalistički stavovi odraz takvih pokušaja ublažavanja kritike radikalnih struja te ne govore mnogo o ljudima koji vode takve stranke nego o njihovoj percepciji nužde u kojoj su se našli. U tom je smislu bitno prepoznati škripac u kojem se lideri pojedinih nacionalnih stranaka nalaze i ne nalijetati na njihove očigledno nacionalističke stavove; tako se ne može pomoći ni sebi ni njima. Tako se pomaže samo radikalnim strujama na svim stranama.
Samo relaksacija atmosfere koja se dobiva dobrim i „glatkim“ (Lijphart) funkcionisanjem sistema u kojem će bitne stranke i grupacije civilnog društva biti zadovoljne može stvoriti uslove potrebne za stabilnost i funkcionalniju državu. Ovo bi prvenstveno trebale znati višenacionalne i građanske partije pošto one nemaju nikakav luksuz koketiranja sa radikalnim desničarima. Nacionalne stranke to uvijek mogu nekako amortizirati, ako ništa, pomaknu se potpuno udesno te tako ne gube položaj ili glasove. Mogu izgubiti druge stvari ali ne i srž identiteta i glasača. Ako pak građanske stranke počnu koketirati sa radikalnim desničarima, one prestaju biti to što jesu, postaju ekskluzivni predstavnici jedne nacije.
Tada gube svoj srž identiteta i glasača. Ako u takvim okolnostima nemaju koga izgubiti iz jedne ili dvije nacije, problem je u osnovnoj strukturi ili ideji takvih stranaka.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
