logo
bios

Poruka islama

Objavljeno prije 1 mjesec . u sri, avg 14th, 2019

Piše: Ismail Raji Al-Faruqi

Kao ljudska bića, svi ljudi su Božiji namjesnici na Zemlji. Svi ljudi su apsolutno jednaki u svojoj obavezi da ispune Božiju volju i svima je suđeno na skali pravednosti koja je apsolutna za sve i svakoga. Božija transcendentnost ne dopušta diskriminaciju nad bićima kao takvim. Zato Bog nije dao nikakav poseban status pojedincu osobi ili grupi ljudi. Njegova ljubav, opskrba, briga i presuda svim ljudima mora biti jedna ukoliko se Njegova transcendencija ne želi dovesti u pitanje.

A. Suština islama

Islamski stav prema drugim vjerama potječe iz suštine njegovog religijskog iskustva. Ta suština je znatno prepoznatljiva. Ona nije predmet “paradoksa“ niti “kontinuirane objave“, niti je predmet konstrukcije ili rekonstrukcije od strane muslimana. Razumljiva je u istoj mjeri i današnjem čovjeku kao i onome u Arabiji u vrijeme Poslanika (570–632) jer se kategorije gramatike, leksikografije, sintakse i organizacije kur’anskoga teksta, kao i kategorije arabljanske svijesti koje su u srži arapskoga jezika, nisu promijenile kroz sva ta stoljeća. Ovaj fenomen je uistinu jedinstven ‒ jer je arapski jedini jezik koji je ostao nepromijenjen skoro dva milenija, a posljednjih četrnaest stoljeća je takav zbog Kur’ana. Niko ne poriče da islam ima prepoznatljivu suštinu koja se može naći u Kur’anu114. Za muslimane, ova suština je stalno na njihovom jeziku i umu, svakog trenutka svakoga dana.

Suština islama je tevhid ili la ilahe illallah, svjedočenje da nema drugog Boga osim Boga (Slavljenog i Uzvišenog). Ovako koncizno, svjedočenje se prožima kroz četiri principa koji čine cijelu suštinu i temelj ove religije.

Prvo, to da nema drugog Boga osim Boga (Allaha, dž.š.) znači da je realnost dualna, da se sastoji od prirodne oblasti, oblasti stvorenoga, i transcendentalne oblasti, oblasti Stvoritelja. Ovaj princip razlikuje islam od starog Egipta i Grčke, gdje se smatralo da je realnost monofizitska, sačinjena od jedne oblasti, prirode ili stvorenoga, čiji su neki ili svi dijelovi bili apoteozirani. Grčki i egipatski bogovi bili su projekcije raznih elemenata prirode, idealiziranih izvan granica njihove stvorene empirijske prirodnosti bića. Tevhid razlikuje islam od indijskih religija u kojima je realnost također monofizitska, ali se prirodna oblast smatra i transcendentalnom oblašću samo u obliku prolazne objektivizacije ili individuacije. Na kraju, tevhid razlikuje islam od kršćanskog trojstva, u kojem dualizam Stvoritelja i stvorenoga ostaje nepromijenjen ali se kombinira sa Božanskim imanentizmom u ljudskoj prirodi s ciljem racionaliziranja inkarnacije. Jer, tevhid zabranjuje obožavanje prirode kao i objektivizaciju transcendentalnog Boga, time ontološki razdvajajući te dvije realnosti.

Drugo, to da postoji jedan jedini Bog Bog znači da je On povezan s onim što On nije, tj. kao njegov Stvoritelj ili konačni uzrok, njegov vladar ili konačni kraj. Stvoritelj i stvorenje su stoga, prema tevhidu, međusobno povezani bez obzira na njihovu ontološku različitost, koja se ne mijenja njihovim odnosom. Stvoritelj Koji je, kao uzrok i konačni cilj prirodnog stvorenja, vrhovni je Vladar Čija je volja religijski i moralni imperativ. Božija volja je zapovijed i zakon, obaveza svega postojećeg, umno dokučiva putem Objave ili indirektnim putevima racionalne i/ili empirijske analize svega što postoji. Bez jasnog sadržaja, Božija volja ne bi bila norma niti imperativ, i stoga ne bi bila konačni cilj za stvorenje; jer ako transcendentalni Stvoritelj nije konačni cilj Njegovog vlastitog stvorenja, stvaranje ne bi moralo biti hotimično djelovanje usaglašeno sa Božijom prirodom, već besmisleno djelovanje zarad Njega, prijetnja za Njegovu vlastitu konačnost i transcendentnost.

Treće, tevhid, odnosno, kao što smo vidjeli, činjenica da je Bog konačni cilj bića, znači da je čovjek sposoban da djeluje, da je stvaranje promjenljivo, odnosno podložno čovjekovom djelovanju, a da je ljudsko djelovanje na promjenljivu prirodu, koje rezultira transformacijom stvorenoga, moralni cilj religije. Suprotno tvrdnjama drugih religija, priroda nije grješna, zla, neka vrsta Unterganga apsolutnoga; niti je apsolutno njena apoteoza. Oboje je realno i oboje je dobro ‒ jer je ovdje Stvoritelj summum bonum ili vrhovno dobro, a stvorenje je suštinski dobro i ima potencijal da postane bolje transformacijom, putem svojih postupaka, u uzorak koji je Stvoritelj odredio za njega. Već smo vidjeli da čovjek može spoznati Božiju volju; i putem Objave i nauke takvo znanje je stvarno. Stoga, preduvjeti za transformaciju bića u nešto slično Božijem uzorku su, osim čovjekove odluke i izvršenja, ispunjeni i potpuni.

Četvrto, tevhid znači da je čovjeku, jedinom od svih bića, data sposobnost djelovanja i sloboda da djeluje ili da ne djeluje. Ovom slobodom on dobija posebnu odliku – odgovornost. Njegovim djelima sloboda daje moralni karakter; jer je moralno samo ono djelo koje je slobodno počinjeno, tj. počinjeno od strane onoga koji je u mogućnosti da bira da li će to uraditi ili ne. Ova vrsta djela, moralnoga djela, veći je dio Božije volje. Sama činjenica da on to može uraditi govori da je čovjek više biće, obdareno kosmičkom važnošću i sposobnošću, jedinim putem kojim se Božija volja može ostvariti u prostoru i vremenu. Čovjekov život na Zemlji je stoga posebno važan i kosmički značajan. Allah, dž.š, kaže u Kur’anu da je čovjek Božiji halifa, predstavnik ili namjesnik na Zemlji (Kur’an 2: 30; 6: 165; 10: 14, 73; 35: 39; 7: 68, 73; 27: 62). Zbog prirode moralnog djelovanja, ispunjenje nije isto što i neispunjenje, niti je svako čovjekovo korištenje njegove slobode u provođenju Božijih naređenja isto. Stoga je neophodan još jedan princip kako bi uspješno moralno djelovanje rezultiralo stanjem radosti i, suprotnome tome, stanjem tuge. U suprotnom, sve bi se svelo na to da li čovjek djeluje ili ne djeluje moralno. Zaista, taj rezultat je ono što rasuđivanje čini neophodnim, u kojem se ocjenjuje cjelokupni utjecaj čovjekovog životnog djelovanja, u kojem se potvrđuje njegov doprinos sveukupnoj vrijednosti kosmosa, ispravlja se neuravnoteženost života pojedinca te se njegovi uspjesi izdvajaju od neuspjeha drugih. To je ono što u religijskom jeziku označavaju termini “Sudnji dan“ te “Raj i Pakao“.

B. Implikacije za druge vjere

Tevhid, suština religijskog iskustva u islamu, u sebi nosi niz implikacija za teoriju o Bogu, teoriju o Objavi, teoriju o čovjeku te teoriju o društvu. Svaka od njih zatim nosi implikacije za položaj koje druge vjere imaju u islamskom svjetonazoru.

1. Teorija o Bogu ‒ Insistiranje islama na apsolutnoj jedinosti i transcendenciji Boga jeste afirmacija Božijeg gospodarenja nad svim ljudima. Smatrati Boga Stvoriteljem znači da su svi ljudi Njegova stvorenja. Mjera Njegove apsolutnosti kao Stvoritelja je uvijek mjera u kojoj stvorenja imaju svojstva stvorenja. U pogledu tog svojstva, sva stvorenja su jednaka bez obzira na to što se ona međusobno mogu razlikovati. U odnosu na Boga, sva stvorenja su jednaka i čine jednu cjelinu.

Stoga, kao ljudska bića, svi ljudi su Božiji namjesnici na Zemlji. Svi ljudi su apsolutno jednaki u svojoj obavezi da ispune Božiju volju i svima je suđeno na skali pravednosti koja je apsolutna za sve i svakoga. Božija transcendentnost ne dopušta diskriminaciju nad bićima kao takvim. Zato Bog nije dao nikakav poseban status pojedincu osobi ili grupi ljudi. Njegova ljubav, opskrba, briga i presuda svim ljudima mora biti jedna ukoliko se Njegova transcendencija ne želi dovesti u pitanje. Sigurno je da ljudi dobivaju različitu presudu zbog njihovih vlastitih vrlina ili nedostataka, koje su, opet, različite jer su njihova pregnuća, kapaciteti i postignuća različiti. No, Bog neće nijednom ljudskom biću dati pravo na odnos na kakav i svi ostali nemaju pravo. Stoga islam ne priznaje teoriju o ekskluzivitetu, čak ni muslimana, kakvu judaizam propagira za Jevreje, prema kojoj je Jevrej Božiji izabranik čak i ako skrene s Pravoga Puta, pa čak i ako se odmetne od vjere (Deuteronomij 6: 6-8; 9: 5‒6; Hošea 1 i 2). U islamu, svi ljudi, muslimani i nemuslimani, jednaki su u odnosu na Boga, tj. imaju ista naređenja i sudi im se nediskriminatorno po istom zakonu (Kur’an 2: 285; 99: 6‒8; 101: 6‒11; 103: 1‒3). Božiji savez je isti za sve ljude. On nije “Obećanje“ već dvosmjerni ugovor u kojem se čovjek pokorava pa Bog nagrađuje, odnosno čovjek se ne pokorava zbog čega Bog kažnjava. Zbog toga što je Allah Jedan i Transcendentan, nemusliman nije ni u kojem smislu “nevjernik“, “goy“, “otuđen“ ili “niži“ od drugih, već je on, u istoj mjeri kao i musliman, predmet Božijeg razmatranja te je mukellef, to jest predmet moralne odgovornosti, kao i svaki musliman.

2. Teorija o Objavi ‒ U islamu, Božija volja, svrha ili sadržaj religijskog i moralnog imperativa može se spoznati direktno, putem Objave, ili indirektno, putem nauke. Objava nije privilegija data samo muslimanima, već blagodat data cijelom čovječanstvu, što ne znači da je sadržina poslanstva namijenjena čovječanstvu, pogotovo u slučaju Muhammeda (mir i blagoslovi njemu), već da je fenomen poslanstva zajednički i prisutan među svim narodima i nacijama. Allah je rekao: “A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao“ (Kur’an 35: 24; 16: 84, 89) i “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ (16: 36) Stoga, Objava je zajednički prerogativ čovječanstvu; kao i njen sadržaj, Božija volja, svrha religijskog i moralnog imperativa; međutim, ovo ne isključuje Allahovu objavu poruka koje su se odnosile samo na neke narode, na njihovom jeziku i samo za njihovo dobro. 

Nemusliman tako nije neprilvilegiran u poređenju s muslimanom u ovom slučaju. On je i objekat i predmet Objave kao i musliman, iako je on, možda, za razliku od muslimana, zanemario, izgubio, izmijenio ili pobrkao ono što mu je objavljeno. Univerzalnost poslanstva potječe iz Božije transcendentnosti. S obzirom na to da je Objava čin milosti, neophodna za određeno znanje o Božijoj volji, ne bi bilo u skladu s Božijom transcendencijom ako bi nekima bila data a nekima uskraćena. Umjesto da je odbačen i da se okorištava nečim što je dato drugima, nemusliman je ponosni partner koji ima jednake blagodati od ovog Božijeg dara kao i musliman.

Što se tiče nauke, posrednog načina spoznaje Božije volje, njeni preduvjeti su čula, intelektualna radoznalost i volja za istraživanjem i otkrivanjem, raspoloživost informacija i komunikabilnost iskustva, memorija i očuvanje znanja, um i razumijevanje, odnosno kapacitet umnog dokučivanja, povezivanja i razvijanja znanja. Svi ovi preduvjeti su podjednako dati cijelom čovječanstvu. Ne postoji narod ili grupa koja ima ekskluzivno pravo na njih. Veliki u Božijim očima su oni koji traže, promoviraju, čuvaju i dijele znanje o Istini. Obrazovanje je jedna od najvećih islamskih dužnosti, a znanje o Istini je jedna od najvećih vrlina. Svaki musliman dužan je razviti svoje i sposobnosti čovječanstva da prikupi svekoliko postojeće znanje bez obzira na izvore, i da to znanje proširi cijelim čovječanstvom. Svaki dio znanja koji se dostigne i dokaže postaje svojina cijelog čovječanstva; niko nema ekskluzivno pravo na njega.

Sadržaj nauke je obrazac koji je Bog implantirao u sve što je stvoreno. To je Njegova volja u mjeri u kojoj je relevantna za ta stvorenja. Božija volja u prirodi je prirodni zakon. Upravo se taj obrazac, jedinstven za svako biće, nužno realizira i time konstituira prirodni zakon. Ljudska duša, ljudska svijest i ličnost, skupina ljudi i obrazac njenih političkih, ekonomskih, društvenih i kulturalnih ponašanja na isti način su predmet ove obimne “nauke“. Tako je i moralno znanje također jasno i dokučivo putem “naučne“ (tj. racionalne) analize moralnih fenomena. Takvo znanje je mudrost. Njegovo sticanje je posebno pohvalno; njegovo širenje kao besplatno savjetovanje i sugeriranje u ime Boga djelo je kojim se stiče mjesto u Džennetu.

Ovdje, kao i u nauci o prirodi, nemusliman je potpuno jednak muslimanu. Svaki od njih je po prirodi jednako osposobljen da stiče to znanje, jednako dužan da ga poštuje i jednako ga zaslužuje ukoliko ga dijeli s ostalima. Jedine dozvoljene razlike jesu one koje se tiču ličnih sposobnosti koje mogu varirati od osobe do osobe, kako među muslimanima tako i među nemuslimanima. Pored njih, opravdane razlike jesu one u vezi s vlastitim žarom i primjenom onoga koji traga za znanjem, čistoća motiva i intencije koji stoje iza sticanja i širenja tog znanja; ali i ovdje je musliman, ponovo po prirodi stvari, jednako sposoban kao i nemusliman. Same po sebi, ove razlike nemaju nikakve veze s vjerskim opredjeljenjem za islam, iako bi takvo opredjeljenje moglo osnažiti mudrost i donijeti određenu prednost onome ko traga za njom. Univerzalni egalitarizam u čovjekovoj sposobnosti da otkriva i spoznaje Božiju volju u stvaranju rezultat je same Božije volje. Jer Božija volja, nedokučiva čovjekovom umu i razumijevanju, bila bi ili ignorisana ili prihvaćena samo od strane ljudskih marioneta. U svakom slučaju, preduvjeti za moralnost ne bi se mogli ispuniti i, posljedično, Božija volja se ne bi adekvatno ostvarila. Ustvari, njen najvažniji dio – moral – ostao bi neostvaren. Frustriran Bog ne bi bio Bog.

Neki ateist se možda zapita: Zar se dobro – bilo kao moralna norma ili prirodni zakon – ne može otkriti, sljedovati i ispunjavati zarad njega samoga, a ne zbog i radi Božije volje? Sigurno je tako, možemo odgovoriti, jer se čovjekov unutarnji kapacitet za naukom i znanjem može razviti i uspješno primijeniti bez shvatanja da su istina i dobro Božija volja. Zbog toga je Bog unutar svakog čovjeka stvorio jednu sposobnost, onu koja je posebno kreirana da bi prepoznala Boga kao transcendentnog Stvoritelja svega što postoji. To je sensus numinis‒ sposobnost čovjeka da shvati osobinu, odnosno dimenziju svetosti u realnosti. Njegovi uvidi su sirov materijal, podaci sui generis, na osnovu kojih um može izgraditi sistem ideja poznatih pod imenom vjersko znanje.To je urođena sposobnost, prirodni dar putem kojeg čovjek zna, odnosno spoznaje Boga. Kur’an tvrdi da nema bića koje na sebi jedinstven način ne prepoznaje i ne pokorava se svome Stvoritelju.

Spoznavanje Boga i svijest o Njegovom postojanju, o Njegovom transcendentalnom stvaranju je stoga prerogativ za sve ljude. To je univerzalno pravo stečeno rođenjem koje svima osigurava svjesnost o Boga. I ovdje musliman nema nikakvu prednost nad nemuslimanom. Obojica su jednako obdarena i jednako sposobna jer je sama religija ukorijenjena u njihovom urođenom kapacitetu da osjete ono što je sveto.

C. Teorija o čovjeku

(a) Čovjekova unutarnja “savršenstva“Tevhid ili suština religijskog iskustva u islamu znači da je čovjek biće koje ima dužnost da obožava Boga i da Njemu robuje, to jest da aktualizira Božiju volju. Ovo je čovjekov razlog postojanja. On nije stvoren ni za koju drugu svrhu no da robuje Bogu. Iz ovoga slijedi da bi Bog stvorio sposobnog roba kako se On ne bi frustrirao, odnosno radio uzalud. Zbog toga je Bog implantirao u čovjeku sensus numinis‒ moralnu sposobnost, i ugradio u njemu pozornicu – kosmos – koji može prihvatiti Njegovo djelovanje, koji se može preoblikovati u skladu sa Njegovim planom.

Iz ovoga slijedi da čovjek nije griješan već nevin; da ga Bog nije stvorio kao beznadežno nesposobnog da ispuni Njegovu volju i stoga traži spasenje, već ga je stvorio u najboljem obliku i obdario ga svim pogodnim prerogativima koji su prethodno spomenuti. Čovjek nije predodređen ni za šta drugo osim robovanje Bogu; a ono od njega zahtijeva pozitivna, afirmativna djela kreirana da preoblikuju njega samoga i ono što je stvoreno. Daleko od toga da ovaj život počinje u minusu; čovjek započinje svoj život na Zemlji s jasnim i značajnim plusem. Islam ne prihvata nikakav ideal griješnosti, praiskonskog grijeha ili predodređenosti iz koje se čovjek ne može ispetljati vlastitim naporom. Allah u Kur’anu kaže: “Pa kad ga oblikujem i udahnem u njega od Ruha Svoga…“(Kur’an 15: 29; 38: 72; 21: 91; 66: 12) Musliman, stoga, ne gleda na nemuslimana kao na massa peccata ‒ griješno, beznadežno biće, već savršenog čovjeka sposobnog da sam postigne najviše stepene pravednosti. On u njemu, kao nemuslimanu, ne prepoznaje nepotpuno, već savršeno biće koje posjeduje visok nivo digniteta koji mu pripada kao čovjeku.

(b) Ur-Religion ili religio naturalis ‒Zajedno s tim dignitetom postoji još jedna, veća važnost koju ima nemusliman, naime ono što islam naziva fitrom ‒ prirodnom vjerom. Ona se sastoji od nepogrješivih otkrića sensus numinis putem kojih čovjek spoznaje Boga kao Transcendentnog i Svetog, a samim time vrijednog obožavanja. To nije isto što i čovjekov prirodni kapacitet da spoznaje kroz nauku. Radi se o novom znanju, znanju o svetome, o numinoznom, o Bogu. Ova prirodna vizija Boga, fitra, može biti obogaćena čovjekovim drugim prirodnim znanjem, to jest otkrićima njegove teoretske i aksiološke svijesti. Čovjekov razum i osjećaj za vrijednost tu su da prosvijetle njegovo robovanje Bogu. Obje vrste znanja, numinozno i teoretsko-aksiološko, dio su čovjekove ljudskosti. Tako stari, akumulirani rezultati nauke i morala postaju njegove kratice do sigurne spoznaje onoga što čini Božiji imperativ. Islam ga, međutim, podsjeća da se fitra, odnosno religio naturalis, koji i muslimani i nemuslimani stiču rođenjem, uvijek treba posmatrati odvojeno od historijskih religijskih tradicija. Ta razlika mu omogućava da svoju ili bilo koju drugu religijsku tradiciju analizira kritički, ali i vjerski, i da je koristi kao neprekidni izvor reforme i kreativne dinamike za tu historijsku religiju. Ono što je Bog čovjeku usadio u njegovu prirodu – spoznaja Njegove transcendentnosti, jedinosti, svetosti i krajnje Božanstvenosti dolazi prije bilo kakve tradicije. Stoga, fitra je, precizno govoreći, Ur-Religion, odnosno izvorna vjera. Njeno postojanje u svakom čovjeku, bez obzira na religijsku tradiciju ili kulturu unutar koje je rođen ili odrastao, definira njegovu ljudskost i daje mu jedan poseban vid digniteta; ona ga obdaruje punim članstvom u religijskoj zajednici ljudi, tom univerzalnom bratstvu pod Bogom.

Ova fitra, odnosno Ur-Religion, u islamu se naziva “islam“. Ona se u potpunosti poistovjećuje s islamom, u cijelosti se podređuje njegovim principima i naredbama. S islamskog stajališta, historijske religije su izrasle iz fitre, sadržavajući unutar sebe različite količine, odnosno stepene te, izvorne vjere. Islam objašnjava njihove razlike od fitre kao akumulacije, utjelovljenja, interpretacije ili transformacije historije, to jest prostora, vremena, kulture, liderstva i drugih partikularnih okolnosti. Islam se stoga slaže s idejom da su sve religije ‒ Božije religije, koje potječu i temelje se na fitri i predstavljaju različite stepene akulturacije, odnosno harmonizacije s historijom. U trenutku prosvjetljenja, Poslanik je rekao: “Svi ljudi su rođeni kao muslimani (u smislu u kojem se islam izjednačava sa fitrom): njihovi roditelji su ti koji od njih prave kršćane ili Jevreje.“ Isto tako, Kur’an sljedbenike fitre naziva hanifama, a sve Božije poslanike naziva terminom hunefa’ (mn. od hanif), to jest primaocima Božije Objave, potvrđujući njihovu prirodnu vjeru, odnosno fitru (Kur’an2: 135; 3: 67, 95; 4: 123; 6: 79, 161; 10: 105; 16: 120, 123; 22: 31).

Pored digniteta dodijeljenog mu putem razuma, morala i sensus numinisa, svega onoga što je dato i muslimanu, nemusliman uživa poštovanje od muslimana jer je i on nosilac fitre, Božije vjere, kao i nosilac svoje vlastite religijske tradicije koja je utemeljena na fitri. Njegovo kršćanstvo ili judaizam ili hinduizam ili budizam je, stoga, za muslimana, de jure, to jest legitimna religija bez obzira na njene razlike od tradicionalnog islama. Musliman zaista smatra nemuslimana kao svoga brata po vjeri, po fitri, što je suštinsko i važnije. Musliman kao i nemusliman su stoga članovi jedne porodice, a njihove religijske razlike su nacionalne, to jest pripisive i promjenljive u okviru zajedničkog porijekla – fitre.

(c) Unutarnji svjetski ekumenizam ‒Islamsko otkriće fitre i poimanje ovog koncepta kao temelja svih historijskih religija preokret je od ogromne važnosti u interreligijskim odnosima. Po prvi put je moguće da pripadnik jedne religije kaže pripadniku druge religije: “Mi smo obojica jednaki članovi univerzalne vjerske zajednice. Obje naše tradicionalne religije su de jure, jer su obje potekle i utemeljene na zajedničkom izvoru, fitri, Božijoj vjeri koju je On jednako udahnuo u obojicu. Umjesto da pokušavamo pronaću razlike između naših religija, hajde da vidimo koliko se obje religije slažu s fitrom, izvornom i prvom religijom. Umjesto da pretpostavljamo da je svaka od naših religija, u svom sadašnjem stanju, božanska, hajdemo zajedno i gdje god je moguće pokušati ući u trag historijskom razvoju naših religija i precizno odrediti kako i kada i gdje je svaka od njih pratila i ispunila, ili nadmašila i odstupila od fitre. Pogledajmo u našu svetu Knjigu i druge religijske tekstove i pokušajmo otkriti koja im se promjena desila ili u se njima odrazila u prošlosti.“ Islamski preokret je stoga prvi poziv na učenost u religiji, na kritičko analiziranje religijskih tekstova i njihovog statusa kao Objavā. To je prvi apel za uspostavljanje “historije religije“ jer je islam prvi pretpostavio da religija uopće ima historiju, da je svaka religija imala razvoj koji čini tu historiju.

Islam stavlja najmanje važnosti na “svjedočenje o vjerovanju“ ili samoidentifikaciju s jednom religijskom tradicijom. Za razliku od anglosaksonskog i luteranskog kršćanstva koje spasenje smatraju funkcijom vjere i daju malo ili nimalo važnosti trudu i radu, islam svjedočenju o vjerovanju pripisuje vrijednost okolnosti, i samo okolnosti. Za razliku od vjerovanja u kršćanstvu, koje je lično i tajno, djela su javna. Islam ne samo da priznaje dobra djela, bilo gdje i od bilo koga učinjena, već ih smatra jedinim načinom iskupljenja pred Bogom, i upozorava da se ni zrno dobroga niti lošega neće previdjeti na Sudnjem danu. Nemuslimanu se stoga zapisuju dobra djela koja je počinio i kroz čiju prizma ga gleda jedan musliman; djela koja ga čine pobožnim i produhovljenim čovjekom. Jer, u islamu, Bog vrednuje djela bez obzira na vjersku pripadnost njihovih izvršilaca. Štaviše, spasenje je upravo u vrijednosti tih dobrih djela. Sam čin vjerovanja je djelo koje se ubraja i čije postojanje utječe na cjelinu. Ali, hanif, koji nikada nije čuo za Objavu koju je primio Muhammed, a koji je prihvatio fitru i činio dobro, jednako je spašen i polaže pravo na svoje mjesto u Raju kao i onaj koji je čuo za Objavu, vjerovao i postigao jednak broj “dobrih djela“. Na kraju, bitno je naglasiti da priroda hvalevrijednih djela u islamu nema nikakve veze sa sakramentima jer ih islam nema, ili s tajnim pobožnim djelima jer su sva islamska nastojanja javna i zajednička. Prema islamskoj etici, koja potpuno afirmira ovaj svijet, koja je pozitivna, svjetovna i uređena javnim pravom, nemusliman ima jednaku priliku da čini dobro kao i musliman. Nijedna religija ne dozvoljava svojim sljedbenicima da pripadnike drugih religija smatraju boljim vjernicima od samih sebe i da to rade na vjerskoj osnovi osim islama i možda filozofskog budizma, koji, opet, ima mali broj sljedbenika i nema religijsku zajednicu.

4. Teorija o društvu Islam je definirao Božiju volju, norme ljudskog ponašanja i ciljeve ljudskih potreba u odnosu na društvene vrijednosti. Ummet, odnosno islamsko društvo, stoga je conditio sine qua non‒ nužan i neophodan uvjet za muslimana koji želi ispuniti Božiji imperativ. Ova nužnost postojanja društva dijelom potječe iz afirmacije ovog svijeta u islamu, a dijelom iz njegovog institiranja na tome da je etika pitanje djelovanja, a ne namjere. 

Obje premise zahtijevaju od muslimana da se involvira u samo tkivo društva i odbija – negira, osuđuje – individualizam i izolacionizam. Islam osuđuje asketizam kao nesretan izum kršćana koji nije naređen od strane Boga. Islam zahtijeva da se islamski život odvija u žiži dešavanja u selu, gradu, državi i zajednici. Ummet nije mistično, već konkretno, stvarno i političko tijelo, čije se članstvo stiče samo javno i pod budnim okom javnih zakona i institucija. S obzirom na ovo, neko bi mogao pomisliti da je nemusliman “heretik“, odnosno “goy“ koji nema ni najmanjih izgleda za učlanjenje i kojem je saradnja s ummetom nemoguća.

Situacija je, ustvari, sasvim obrnuta. Već smo vidjeli da Božija transcendentnost podrazumijeva da su svi ljudi jednaka stvorenja i da ih stoga razlikuje jedino njihovo vlastito postignuće ‒ sve dok se njihovim trudom svaki centimetar stvorenog tla ne pretvori u potpunu aktualizaciju Božijeg obrasca. Musliman je, dakle, svjetski misionar, svjetski izviđač, svjetski čuvar i radnik. On ne poziva samo ljude ka Bogu, nego ih nosi tamo ako su letargični, jer je njegova svrha postojanja dovesti ih do tog cilja. Jedino strategija određuje prioritete ovog poduhvata, gdje su oni bliži uvijek prvi na kojima on primjenjuje svoj trud; ali oni najdalji dobivaju isto toliko energije koliko i prvi. Omer ibn el-Hattab (581‒644)jednom prilikom se zabrinuo da neće imati opravdanje pred Bogom na Sudnjem danu zbog jedne nepopravljene rupe na putu u nekom udaljenom selu zbog koje je možda neka natovarena životinja pala i povrijedila se. Poznajući ljudsku prirodu, islam naglašava važnost rodbine, komšija i sugrađana, i naređuje muslimanu da ih ne napušta i da im pruži potpunu i najnježniju ljubav i pažnju (Kur’an 2: 82, 177; 8: 41; 16: 90; 17: 26; 24: 22; 30: 38; 42: 23). Štaviše, islam je ozakonio tu brigu uređujući nasljedno i alimentaciono pravo koje ima svaki legitimni član porodice tog muslimana bez obzira na njegovu prostornu ili biološku distancu, sve dok on u svojoj blizini nema izdržavatelja koji mu je bliži od tog muslimana. Realnost postojanja sila nepotizma, tribalizma, etnocentrizma i nacionalizma u ljudskim poslovima je prepoznata i stoga regulirana generalnom šemom. Time su te prakse dovedene pod kontrolu zakona i njihova dominacija je onemogućena. Njihova vrijednost je smanjenje opće vrijednosti svih ljudi i muslimanske sheme djelovanja. Uistinu je Allah osudio na vječnu patnju onoga ko prestane brinuti i raditi za dobro svojih komšija, rodbine, pripadnika svoje zajednice ili sunarodnjaka. Božija transcendentnost implicira da svi ljudi trebaju biti predmet ljubavi, brige i dobročinstva od strane muslimana (Kur’an 34: 29; 3: 110; 2: 143; 22: 78; 4: 135).

Iako je moralno da svi ljudi budu predmet preoblikovanja i transformacije od strane muslimana, moralno je nedovoljno da svi ljudi budu predmet te brige. Sigurno je da bi veliki dio ljudske populacije imao koristi da bez bilo kakvog vlastitog uključivanja u kosmičke procese bude predmet te brižne energije muslimana kao kosmičkog radnika. Međutim, čovjekov osjećaj za moral i Božija volja se nikada ne bi ispunili takvim djelovanjem. Čovjek je moralni subjekt. Kao takvome, šta god da mu se desi nema moralnu vrijednost, bez obzira na njegovu utalitarnu vrijednost, ukoliko se isto ne desi njegovom vlastitom voljom i odlukom. Dar el-islam (Kuća islama) će stoga pokušati da obuhvati svijet i od njega i ljudi napravi savršenu aktualizaciju Božijeg obrasca ili volje. No, to je moralno bezvrijedno ukoliko se cijelo čovječanstvo u to ne involvira i ne uvjeri u date moralne i upotrijebne vrijednosti; ukoliko čovječanstvo slobodno ne odluči da se to uradi i da u tome učestvuje svaki pojedinac do krajnjih granica svojih kapaciteta. Ovaj uvjet podrazumijeva nemuslimana kao aktivnog sudionika u kosmičkom radu muslimana. Prvi uvjet koji islam postavlja za takvo sudjelovanje jeste da to ne bude urađeno pod prinudom ili prisilom. Da bi bilo ono što treba da bude, to mora biti zasnovano na slobodi izbora. “Nema prisiljavanja u vjeru! Doista se jasno razlikuje Pravi Put od zablude! Pa ko zaniječe taguta (šejtana, nasilnika –op.prev.), a povjeruje u Allaha, tada se doista uhvatio za najčvršće uže, koje se ne može prekinuti…“ (Kur’an 2: 256) Odgovorna i slobodna odluka svakog nemuslimana da sudjeluje u kosmičkom radu i saradnji sa muslimanima je nezaobilazan preduvjet. Kršenje ovog principa je veliki grijeh, pored toga što je islamski bezvrijedno i što svome počiniocu donosi vječnu kaznu (Kur’an 10: 99). Nijedan, dakle, musliman nema pravo silom širiti svoju vjeru ili prisiljavati nemuslimane da se pridruže njegovoj misiji.

Poznajući lukavstvo u međuljudskim odnosima i široki dijapazon metoda ispiranja mozga, utjecanja na odnose i stavljanja pritiska na ljude, Kur’an jasno precizira načine uvjeravanja dozvoljene muslimanima. “Pozivaj putu Gospodara svog mudrošću i savjetom dobrim, i s njima raspravljaj onako kako je najbolje“ (16: 125) Ukoliko ne budu uvjereni na ovaj način, Allah naređuje muslimanu da ostavi nemuslimana na miru (Kur’an 3: 176-177; 47: 32). Naravno, musliman treba i dalje pokušavati i nikada ne odustati od ideje da Allah tog nemuslimana ili nemuslimanku može uputiti ka istini. A ako uopće promijeni svoju taktiku, onda u ime mudrosti, u ime istinoljubivosti bolji i konačni argument treba biti primjer njegovog vlastitog života, njegovo utjelovljenje istina i vrijednosti koje propovijeda. Ako ni to ne uvjeri nemuslimana, musliman treba težiti da bude bolji predstavnik islamske istine i vrijednosti u svom vlastitom životu, a ostatak treba prepustiti Bogu.

Prema Božijem uređenju i pod Njegovim odobravajućim autoritetom, na muslimanu je da uspostavi svjetski poredak putem slobodne, odgovorne i dobronamjerne razmjene ideja. Svijet treba postati globalni seminar, a najbolja ideja, najlogičniji argument i najmoralniji primjer treba osvojiti ljudska srca i umove. Ovaj novi svjetski poredak ne treba biti monolitna jedinica, čak i ako islam, kao najbolja ideja, pridobije većinu. Većina, ma koliko bila velika i dominirajuća, nema pravo prisiliti u vjeru nijednog zastranjivača. Ako taj nemusliman odlučno odbija prihvatiti stav većine, ona je, prema islamskom zakonu, obavezna poštovati njegov sud i omogućiti mu da vjeruje i praktikuje svoju vjeru, u slobodi i s dignitetom.

Koliko god muslimani željeli da čovječanstvo prihvati islam, oni znaju da će mnogi nemuslimani i dalje pružati otpor. Sve dok je taj otpor ideološke prirode, muslimani su dužni poštovati ga. U momentu kada otpor postane prepreka pozivanju, to jest kada muslimana ometu ili zaustave, onda islam nalaže da se prepreka ukloni silom. Ukoliko taj vjerski otpor posegne za mačem, onda islam nalaže odbranu istim takvim oružjem.

Naoružani otpor, naglašavam, nije samo otpor vjerskoj propoziciji na koji se treba odgovoriti pukom protupropozicijom ili, ukoliko je moguće, boljim argumentom. Ovdje naoružani otpor predstavlja silovito protivljenje ideji da se vjerske razlike trebaju rješavati razgovorom, kroz argumentaciju i diskusiju. Takav otpor je povlačenje mača kao odgovor na prijedlog “neka najbolji argument pobijedi“. On sigurno zaslužuje da se isto tako mačem zaustavi i slomi. Međutim, svrha takvog poteza ne smije biti nasilno gušenje otpora islamu (Kur’an 47: 4; 8: 62; 10: 99; 2: 256). Cilj mora biti ništa drugo do zaustavljanje nasilja od strane nemuslimana. Takva akcija se mora zaustaviti čim njihovo nasilje prestane. Pribjegavanje nasilju je opravdano samo ukoliko je cilj okončavanje nasilne opstrukcije, a ni u kojem slučaju prisiljavanje nemuslimana da uđe u islam. Nijedna sila ga ne ne smije prevesti na islam osim njega samoga (Kur’an 13: 12; 8: 54).

Islam nalaže najtolerantiniji modus operandi za muslimane i nemuslimane koji žive pod njegovim okriljem. Tamo gdje su muslimani dominantna većina ili gdje je država islamska, nemuslimani koji pristaju živjeti u miru s muslimanima čine jedan ummet, skupa s njima. Riječ “ummet“ koju je koristio poslanik Muhammed u medinskom sporazumu s jevrejskom manjinom toga grada označava društvo uređeno vlastitim zakonom, sa svojim političkim, ekonomskim, obrazovnim, pravnim, kulturnim i vjerskim institucijama. Allah, Poslanik, islamska država i cijeli svijet, ummet islama, njihovi su jemci i zaštitnici. Njihova odbrana od vanjskih napada, kao i bilo kakvih unutrašnjih zadiranja od strane muslimana, nemuslimana ili članova njihove zajednice, muslimanima je od Boga naređena dužnost. Oni trebaju plaćati džizju, porez koji je mnogo manji ekonomski i finansijski teret od zekjata obaveznog za muslimane, i trebaju živjeti skoro nezavisno od muslimana osim kada su u pitanju sigurnost i prosperitet cijelog Dar el-islama. Najvažnja je, međutim, spoznaja da ne samo da nije dozvoljeno prisilno prevoditi nemuslimane u islam, nego im se mora dati pravo da oni nastave biti nemuslimani i da prenose tu pripadnost na svoje potomke. Iz gledišta bilo koje religije ili -izma koje u sebi nema skepticizma, ovo je zaista najbolji i najoptimalniji zahtjev koji stranac može zahtijevati. A islam to predivno ispunjava.

Prevod: Džemaludin Latić

Tekst predstavlja deo knjige Islam i druge vjere. Knjigu je 2017. godine publikovao Centar za napredne studije. Tekst je objavljen uz dozvolu izdavača.

algoritam.net 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh