Kad čovjek iza svojih leđa ima državu i kad to uspijeva isključivo tako što joj svakodnevno okreće leđa, ne postavlja se pitanje zašto mu nešto ili neko smeta. Tada je upitno šta dalje s tim koji/što smeta. Kako to izgleda na primjeru Budve i vodopada Kravice?
U onom dijelu vodopada Kravice gdje pretežno vlada hlad božji izrečena je zabrana obavljanja vjerskih obreda. Ispisana je talijanskim, engleskim, arapskim i hrvatskim jezikom. Divno mjesto za vjenčanje ili krštenje, šteta što tu neće biti takvih obreda, mislim. Vozić čija lokomotiva, neodvojiva od vagona, juri sa zastavom Herceg Bosne podsjeća me da ovakva zabrana nije mogla biti izrečena u ime države, entiteta, kantona. Pa čak ni u ime Hrvatske zajednice Herceg Bosne danas, uzimajući u obzir i islamofobiju koja hara Evropskom unijom. Otud nejasnoća kako vodopad Kravice može da bude nečije privatno vlasništvo. Što se zabrane tiče, tu nema nejasnoća.
Bilo bi i tada, da postoji musliman koji može da kaže da ne govori ijedan od jezika na kojima je zabrana izrečena. I da se time odbrani od fizičke sile odnosno nasilnog reagovanja na molitvu. Ako takav postoji, onda nema potrebe da se pitamo na koga drugog može da se odnosi ova zabrana. Osim u slučaju da da privatnik angažuje stručno osoblje koje će prepoznati Hrvata, Engleza ili Talijana koji moli a potom angažovati advokate koji mogu prikupiti dokaze o posljedicama koju intimni čin molitve izaziva kod drugoga. I da je pritom, razumije se, spreman da traži odštetu od optuženih.
Pod uslovom da postoji sud koji bi presudu u korist tužitelja donio tek na osnovu njegovog poštenog odgovora na pitanje zašto zabranjuje molitvu. Prepošten bi bio taj odgovor kad bi čovjek iskreno rekao da nije diskriminacija kad želi onemogućiti ono što ga ježi. Možda bi uspio argumentovati da u činu molitve neposredno pored vodopada ima nečeg neprirodnog, što takođe ne bi bio odgovor na postavljeno pitanje. Upitno je, zasad, samo ono što mu daje takvu i toliku slobodu da ograničava slobodu drugog. To što je jedan vodopad dospio u njegovo vlasništvo nije jedini ali očigledno jeste dovoljan razlog da diskriminiše.
Nije to usamljen slučaj. Da bi takvo omalovažavanje sopstva bilo moguće potrebno je da država bude iza leđa onog ko izriče takvu zabranu. Ako mu je država okrenula leđa i ako je on okrenuo leđa državi, gotovo je nemoguće da ostvari svoj naum. Na to ukazuje Milorad Dodik, izjavom koja je zbog transmisije (nadam se kratkoročne) još uvijek dostupna na webu. S obzirom da tada nije bio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i nije morao da boravi u Sarajevu, pravo je čudo kako je i kada tokom radnog vremena uspio da čuje ezan, nekoliko metara od Hrama Hrista Spasitelja.
Kad čovjek iza svojih leđa ima državu i kad to uspijeva isključivo tako što joj svakodnevno okreće leđa, ne postavlja se pitanje zašto mu nešto ili neko smeta. Tada je upitno šta dalje s tim koji/što smeta. Na to je podsjetila Budva. Tamošnje vlasti prošlog mjeseca najavile su prohibiciju golotinji predlaganjem kazne u iznosu do 700 eura za nenošenje majice u javnom prostoru. Golema je to svota, s obzirom da pristojnu majicu čovjek danas može kupiti za manje od petine eura. Kad bi problem bio u 20 centi, a ne u posmatračima koje vrijeđa ono što ih doslovno ne dodiruje.
Kako im smeta ono za što se ne pretpostavlja da će doprijeti do njih ako ne obrate pažnju? Da u tom nema nečeg tako starog i poznatog a istovjetno neistraženog i nepredstavljivog, bilo bi sasvim ispitano i dokazano po kom osnovu se ovom ponašanju odriče oznaka diskriminatorskog i ugnjetavačkog. Čak ni tada ovakvi postupci ne bi bili sankcionisani. Država koja bi čak bila i dužna da to sankcioniše dovedena je u nezavidan položaj: ako to uradi, odreći će se moći koju daju manipulacije politikama simbola. Naposljetku će pravo na kreiranje identiteta ustupiti građanima i građankama, slobodnim uživaocima svog datog suvereniteta.
Gdje je prispjela ta država čiji građani i građani ne osuđuju izgled ili opredjeljenje drugog i drugačijeg – raznolikost uopšteno? Tačno tu gdje sada jeste, u degažman Evropske unije i NATO pakta, na pragu ruskoturskog zajedništva u Evroaziji. Neko će reći da su ovakvi kaprici tek posljedica težnji Balkana ka poziciji presvrstanih, no teško da će navesti društvo koje se osamilo na periferiji baš zbog pitanja ponosa i sramote. Zar država može da ne bude ponosna na zabrane koje izriče, kad čak i pojedinci u njeno ime izriču zabrane kojima se društvo ponosi? Postoji li društvo koje nije sramota dozvoljenog?
Teško da će iko dokazati da postoji država čije se društvo srami onog što je dozvoljeno a da se pritom ne ponosi, barem povremeno, zabranama koje su izrečene u njegovo ime. Uostalom, koje se društvo srami onog čega se država ponosi? Čak i ako u tom uspije, moraće priznati da se njegov zaključak bazira na pretpostavci da je sinkretičnost ponosa i sramote moguća i bez podsticajnosti i prohibicije, u ambivalenciji sopstva. To praktično znači da će oni koji u hladu prepoznaju mjesto za molitvu i nemaju naviku da gradom hodaju bez majice za ljetovanje izabrati prije Budvu nego vodopad Kravice.
U tom nema ničeg spornog, no mora biti jasno da je Budva – s takvom prohibicijom golotinje – postala primamljivija za one turiste kojima je 700 eura tako smiješan iznos da čak zvuči kao višak. Imajući to u vidu, onom koji polaže pravo da izriče zabrane na vodopadu Kravice mogu se postaviti ista pitanja koje se mogu postaviti i Miloradu Dodiku kad se žali na glasnoću ezana u Banjaluci: u šta gleda i šta vidi, od čega strepi i čemu se nada? Uzevši u obzir ovu situaciju, pitanje je šta može da uslijedi nakon ovakvih zabrana. Kuda to vodi i dokle tako?
Ako bi taj isti pojedinac odlučio pored obavljanja vjerskih obreda muslimanima da zabrani još i boravak bez majice ujavnom prostoru, mogao bi istovremeno vratiti vodopad Kravice u javno vlasništvo. Bez marke, kune i dinara, razumije se, sačekati stečaj a potom, bez ikakve strepnje, zatražiti i naplatu odštete za sve što je dosad uložio. Prvenstveno zato što malo ko sa sigurnošću može reći da li bi država ove zabrane proglasila ništavnim sve i da je vodopad Kravice u potpunosti u javnom vlasništvu. Ko još može to da očekuje od države čijem predsjedniku ezan smeta bez obzira što mu se pričinjava?
Ko ne može objasniti potrebu ljudi da mole, hodaju u povorkama u slavu ljubavi, različitosti i raznolikosti koju ona može da obuhvati, ko ne prepoznaje progresivnost i podsticajnost tolerancije, tom ne smetaju ni povorke sa oružjem, manifestacije nacionalne i religijske čistote, medijske agende prosijavanja, poticanja jedinstvenosti u onome od čega koristi nema svaki nego tek neki pojedinac. Apstraktni ideal kolektiva omogućuje jedinstvenost u nepoštovanju individue, provođenje volje predvodnika ideje kolektiva. Takva politika dehumanizacije ne rezultira tek nemogućnošću čovjeka da bude opredmećen svojim privatnim vlasništvom, nego i mogućnošću da pojedinac u kolektivu postane ponosni vlasnik serijskog broja koji zapravo nije njegov.
Kada čovjek postaje jedinka čije je sopstvo iščezlo do te mjere da uopšte nisu bitni njegovi osjećaji, tada ne vodi računa ni o osjetima ni o onom što ga podražuje. To ne vodi samo iščešenju ili iščišćavanju sopstava, nego i hiperprodukciji objekata koji ne opredmećuju nego tek poistovjećuju čovjeka s masom. Kada djelatnost kojom manifestuje želje i potrebe čovjek zamijeni gibanjem tijela u skladu sa silom koja zabranom ovog ili dozvoljavanjem onog upravlja nagonima i porivima, tada počinje djelovati pod instrukcijom onih koji mu gnušanje drugačijim podmeću umjesto samorefleksije. Zar čovjeka koji je svjestan sebe može provocirati sopstvo drugog?
Autor: Ljupko Mišeljić, Prometej.ba
Izvor fotografije: Prometej.ba
