Ponavljamo “Uredničku kolumnu”
Polusvijet jaše na našim leđima bez pardona
Oscar Wilde – “Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikada izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman”.
Današnje društvo izgubilo je senzibilitet prema spoznaji ISTINE. Društvo je doživjelo postupno prihvatanje primordijalnog interesa u sferi društvenog života. Sedimentacija društva i pojedinca na formu, a ne sadržaj – razvijanje svih mogućih kombinatorika, a da pri tome elementarne kompetitivne i kvalifikacijske faktore zanemarujemo; doveli su nas u fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti.
Komercijalizacija personaliteta kao političkog repromaterijala – sirovine za već profilirane političke forme; definitivno je ugrozila trend pozitivnih društvenih tokova.
Danas čovječanstvo ide unazad, po svim elementarnim pokazateljima. Oblikovanje identiteta prepušteno je globalnim trendovima, a da ni sami nismo sigurni da znamo čega smo to danas baštinici. O kojoj tradiciji i baštini, o kojem identitetu govorimo danas u BiH, pa budimo još precizniji u Visokom. Koje je to društveno, kulturno i nadasve političko dobro koje imamo artikulisano kroz politički život ovog grada.
Egzistencijalizam je sebstvo, nauka tako kaže, a kod nas je to temeljno političko polazište sa kojega se nismo još pomakli. Nauka bi, naše stanje, definirala riječima “egsitencionalizam kao sekularni humanizam”, a da sekularni humanizam nije implikacija egzistencijalizma.
David Harvey, istaknuti profesor antropologije na Diplomskom centru Gradskog sveučilišta u New Yorku (CUNtY), kaže za neoliberalizam da je “maskiran velikom količinom retorike o individualnoj slobodi”, da “legitimira drakonske politike koje su stvorene da bi obnovile i konsolidirale kapitalistički klasnu moć.”
“Budala ga vidi na kraju, pametniji u sredini, a samo mudrac vidi cilj već na prvom koraku.” – Friedrich Rückert
Jedno društvo uređenim i društveno referentnim može se profilirati samo iz onog miljea koji u osnovi generira „GRAĐANINA“: društveno odgovorno biće koje u kontekstu egzistencionalne vlastitosti svoje potrebe ostvaruje uz pretpostavku da je svjesno i da manifestira koegzistentno ono što se zove ODGOVORNOST. Pozivanje na bilo kakvu vrstu PRAVA, a ignorišući da ista podrazumjevaju i OBAVEZU kao i ODGOVORNOST, samo je „titromudanje“ nekome i nečemu.
Od kada je “snalažljivost” jedna od najpoželjnijih osobina za uspješno obavljanje radnih zadataka i postizanje poslovnog uspjeha, a tako smatra svaki drugi GRAĐANIN u jednom širem istraživanju – iluzorno je govoriti o društvenoj odgovornosti.
Svakovrsni analitičari, stratezi i mudroseri združeno lažu, i dezinformišu javnost svako iz svoje perspektive, i svako zbog svog interesa. Više nego evidentno je da se od svih govornika čuje „vlastito mišljenje i vlastito htjenje“, da se vide okolnosti onakvim kakve potvrđuju govornikovu referentnost-samodopadnost ili ambiciju.
Legalizirajući političku i društvenu samovolju na uštrb zakona, aktuelni politički akteri nam dokazuju koliko ozbiljno doživljavju državu ali, isto tako, i koliko politički zrelim smatraju GRAĐANINA.
Svakodnevno nam se nudi jeftini manifestacionizam populističe sadržajnosti – ubismo se dajući smisao besmislu, a temeljna i životna pitanja se marginaliziraju.
Stvarnost nam se LAŽNO uljepšava, a ISTNA vješto izbjegava.
Egocentrizam aktera društvene zbilje prevršio je svaku snošljivu mjeru. Mentalna higijena nam je postala kao septička jama – zapoganili su svaki društveni kutak i obesmislili sve društvene vrijednosti. Normativni kriteriji vrednovanja svedeni su na lojalnost egocentričnim likovima koji u vlastitom liku i djelu vide “jedinog spasioca čovječanstva”.
GAĐENJE je najsveobuhvatniji pojam koji najbolje oslikava emotivno stanje ČOVJEKA u ovdašnjim okolnostima.
Sistemska proizvodnja plitkog pamćenja i pojeftinjavanja građanskog dostojanstva zbog egzistencionalnog osiguravanja elementarnih uslova za preživljavanje – jedan i jedini je smisleni cilje političkih aktera u BiH, samim tim i u Visokom. Samo se sa bespomoćnim i beznadežnim ljudima može manipulirati “koricom hljeba” ili minumuom dostojanstva – da ne ispruži ruku na cesti. Samo u takvim okolnostima ČOVJEK prestaje biti razumno biće i postaje “mahluk” pogodan za dresiranje.
Dok politički i društveni akteri “prodaju maglu”, nadu i isprazna obećanja u isto vrijeme žive sve bolje i bolje uzimajući upravo TO što pripada GRAĐANIMA – poreske novce i društvena dobra.
Za takve okolnosti, a kao mehanizam funkcionisanja poslužila im je društveno formirana kategorija građana pod zajedničkim imeniteljem – UBLEHAŠI (šupci, diletanti, poltroni i mediokriteti).
Mediokriteti i polusvijet su nas doveli do ivice propasti i stradanja. Upravo su oni ti koji veličaju demokratiju i stavljaju paralelu između nje i potrošačkog društva. To im jeste cilj – da čovjek prestane razmišljati, da prestane biti stvaralac, da postane surovi potrošač, koji više ne zna zašto živi i ne zna da li uopšte i živi. Upravo tako postali smo stjecište polusvijeta demokratije, polusvijeta ljudskih prava, polusvijeta nacionalizma, nekulture, prostakluka i degradacije.
Fridrich Nietzsche je precizno definirao ljudska stvorenje, a fašisti i moderni globalisti su ga bukvalno zloupotrijebili – pokrali: „Uzmimo da čovječanstvo čini 100 ljudi oba roda. Njih 70 posto su oni dobri, ali ubogi radnici, seljaci i poštena inteligencija ‘koji bi (duga je priča) imali ponosa da nemaju trbuha’. Oni prate svakoga ko je nalik na vođu u nešto bolji život. Sljedećih 20 posto čini najgora sorta mediokriteta, onih formalno obrazovanih hulja i spretnih medolino-uvlakača koja je primarno odgovorna za promicanje pogrešnih lidera i vlasti koje obavezno vode u izdaju, nazadak i propast. Treću, najmalobrojniju grupu, ostatak od 10 posto čini istinska elita. Ova treća, oduvijek stanuje i prepoznaje se u pametnim, prosperitetnim društvima znanja, koja po definiciji ulažu u nauku, podupiru umjetnost i kao zjenicu oka čuvaju vladavinu prava“.
“Svojom svakodnevnom aktivnošću „moderni ljudi“, isto kao i pripadnici nekog plemena ili robovi, reprodukuju stanovništvo, društvene odnose i ideje svog društva; oni neprestano reprodukuju društveni oblik svog svakodnevnog života. Isto kao i pleme ili robovlasnički sistem, kapitalistički sistem nije ni prirodni, niti krajnji oblik ljudskog društva; kao i prethodne društvene formacije, kapitalizam je samo poseban odgovor na konkretne materijalne i istorijske okolnosti.”- Fredy Perlman
magazinplus.eu
