Kultura

Politizacija Kur’ana i pojava islamizma u muslimanskim društvima

Politička problem bio je prisutna u egzegezi i Abduha i Ahmada Khana. Stoga bi bilo neprimjereno tvrditi da je “politički orijentirana” egzegeza započela s Abu Ala al-Maududijem (1903-1979), pakistanskim piscem, novinarom, tumačem Kur’ana, ideologom i političkim aktivistom. Međutim, zaista je al-Maududi pokretu političkog islama dao kur’ansku podlogu koju je Sayyid Qutb kopirao. On je, više nego bilo ko drugi, oblikovao i utjecao na dalji razvoj „ortodoksnog fundamentalizma“, poznatog i kao „islamizam“ (Ahmad 1967: 208-36; Tibi 2000: 42; Ramadan 1998; Slomp 2003: 239). Lideri šiitske revolucije u Iranu 1979. godine navodili su djela svoje egipatske sunitske “Braće” Hasana al-Banne i Sayyida Qutba, zajedno sa pakistanskim al-Maududijem, kao svoje glavne izvore inspiracije u oblikovanju Islamske države.

Jasno je da je u indijskom kontekstu, pod britanskom okupacijom, odnos između muslimana i hindusa počeo da se pogoršava. Al-Maududi je započeo svoju sveobuhvatnu studiju o doktrini džihada sredinom 1920-ih, kao odgovor na hinduističke optužbe da se islam širio mačem, nakon ubistva muslimana od strane nemuslimanskog vođe. Ovo djelo, koje je prvi put serijalizovano, a zatim objavljeno pod naslovom al-džihad fi-islam, predstavilo je osnovne elemente al-Maududijeve kasnije misli. 1932. godine počeo je formulirati ideologiju političkog islama, u mjesečniku Tarjuman al-Qur’an, glavnom promotoru njegovih ideja do kraja života. On je postavio sljedeće ciljeve svoje intelektualne misije:

“Namjera koju sam imao na umu bila je da prvo skinem okove koje su zapadna kultura i ideje nametnuli muslimanskoj inteligenciji, i da im usadim činjenicu da islam ima svoj vlastiti životni kodeks, sopstvenu kulturu, sopstveni politički i ekonomski sistemim i filozofiju i obrazovni sistem, a sve pobrojano je superiornije od svega što nam zapadna civilizacija može da ponudi. Htio sam da ih oslobodim pogrešnog pojma da im je potrebno da pozajmljuju od drugih po pitanju kulture i civilizacije ”(Robinson n.d.: 872ff).

Prema toj ideologiji, kada Zapad i islam stoje u dihotomiji, kompleksna ljudska društva poprimaju jednu od dvije moguće vrste: ona su ili “islamska” ili “džahilijetska”. Prema al-Maududijevom islamskom mišljenju, sve dok je univerzum ‘organizovana država’ i ‘totalitarni sistem’, u kojem su sva vlast pripada Allahu, jedinom vladaru, države islama ili Islamske država treba da predstavlja zemaljsku manifestaciju kosmosa.

Ako su i Abduhu i Ahmad Khan pokušali, na različite načine, da kontekstualiziraju Kur’an kako bi otvorili njegovo značenje putem alegorije i metafore, al-Maududi je proširio doslovno značenje Kur’ana kako bi se obratio modernom svijetu. Na primjer, ajeti poglavlja 5:42-50, koji su sada poznati kao ajeti hakimiyya (apsolutna Božija suverenost), koji se odnose na ljude koji su odbacili islam u vrijeme Poslanika ﷺ, al-Maududi je uzeo i preslikao na moderne muslimane. Njihovo značenje nije bilo samo da primjenjuju pravila propisana od Boga, već i da uspostave teokratsku državu.

U detaljnom proučavanju al-Maududijeve knjige o džihadu, Slomp s pravom primjećuje da njegova hermeneutika pretvara određene odluke donesene u određenim historijskim trenucima u vječni božanski zakon. S obzirom na njegovu važnost, citirat ću ga u cijelosti.

„Na osnovu al-Maududijevih argumenata i primjera, čitalac zaključuje da su sve izjave o džihadu u Kur’anu, hadisima i ranoj islamskoj historiji uspostavljene u stvarnim situacijama i da su formulisane na osnovu odluka koje se tiču, na primjer, robova, ratnog plijena, zatvorenika, licemjera, izdajnika, tretmana neprijatelja i manjina kao dijela historijskog procesa. Izjaviti da je rezultat tog procesa svet (nedodiriv), kao što to čini al-Maududi, otkriva da je ahilova peta islamizma njen način bavljenja historijom. Svim događajima u životu Poslanika ﷺ i njegovih ashaba daje se ista punovažnost kao objavi. Pored toga, al-Maududijevo tumačenje ove “objavljene historije” predstavljeno je kao autoritativno za islam u svim erama “(Slomp 2003: 255).

Odlomak iz djela: Nasr Abu Zayd, Reformation of Islamic Thought, str. 52-53.


S engleskog preveo: Resul Mehmedović – Dialogos.ba


Bilješke:


1) Ahmad, A. (1967) Islamic Modernism in India and Pakistan 1857-1965, London: Oxford University Press.

2) Tibi, B. (2000) The Challenge of Fundamentalism; Political Islam and the New World Disorder, Updated Edition, Berkeley.

3) Ramadan, T., (1998) Aux sources de renouveau musulman, d’l-Afghani à Hassan al-Banna; un siècle de réfomisme islamique, Paris.

4) Robinson, F.C.R. ‘Mawdûdî’, in: P.J. Bearman et al. (eds.) The Encyclopaedia of Islam, vol. 4., Leiden: Brill.

5) Slomp, J. (2003) ‘The ‘Political Equation’ in Al-Jihâd Fî Al-Islâm of Abul A`la Mawdudi’ in: David Thomas and Clare Amos (eds.) A Faithful Presence: Essays for Kenneth Cragg, London: Melisende.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close