Urednički kutakVisoko

Politika je interesno afirmisanje sebstva kao društveno prihvatljivog prioriteta …

Red moralnih normi traži zadovoljavanje egzistencionalnih potreba, a samim tim oblikovanje ljudske svijesti. Čovjek se trudi da u podrčju afektivnog iznalazi racionalne modele ponašanja i djelovanja, i da na taj način uoblići prihvatljive metode artikuslisanja zadovoljstva, boli, ravnodušnosti, sreće, entuzijazma, itd.
„Postojanje“ individue, samo po sebi inicira njeno nastojanje da se društveno afirmiše u bilo kom svojstvu, sa svim svojim osobenostima i specifičnostima – da vlastitost nametne kao društvenu prepoznatljivost. I u vremenu beznađa, kakvo danas proživljavamo, VJERA u vlastitu kompetentnost i kvalificiranost je pokretać svih naših aktivnosti. Tamo gdje nam ponestaje samouvjerenja posežemo za VJEROVANJM u kolektivne modele bitisanja, a kada ni tu ne pronalazimo sigurnost predajemo se vjerovanju u nadnaravne sile.

Naša VJEROVANJA su podložna nadmetanju, sukobljavanju, osporavanju, svim vidovima rizika i sve dok RAZLIČITOST ne prepoznamo kao vlastoto nadahnuće kojim se nadopunjavamo – prakticiramo konflikt i isključivost s drugim i drugačijim.
Strast za smislenim postojanjem, a smisao pronalazimo u svim životnim pravcima i iskušnjama, identična je sa VJEROM.
U jednom tako sljedivom nizu egzistencionalzma, svako razuman postavlja sebi pitanje „Šta je to ljudski moguće“?
Iznalaženje mogućnosti, odnosno njihovo oblikovanje u zadatostima s kojima smo okruženi, stvar je VOLJE. Volja je pokretač koji oblikovanu ambiciju vodi u realizaciju. I tu dolazimo na raskrnicu koja ima dva pravca: IDEALIZAM ili REALIZAM.

Ljudski EGO, uvjek i vazda, prilikom izbora će voditi prema vlastitim psihološkim zakonitostima pojedinca – uvjek je to nastojanje da se okolnosti i prilike „uklope“ u unaprijed formirano ishodište, bez da se dozvoljava da su ostali akteri tog interesnog spektra također ljudi koji imaju iste interesne preduslove. Nedostatak kreativne imaginacije sputava ljude da ostvare moguće. Kada unaprijed zacrtani ciljevi zanemaruju smislenost istih iz perspektive drugoga, dolazi se do metaforičke istine koja balansira između onoga što JESTE i onoga što želi BITI. U takvoj konstalaciji stvari dolazi se do dviju krajnosti podjednako naglašenih uvjerenja da nešto JESTE, s jedne strane i druge koja sve to relativizira i kaže da to može i drugačije ili da i ne mora biti tako.

Spinoza je smatrao prirodnim napor svakog bića da se održi i očuva kao biće. Razapeti između morala i etike smješteni smo u carstvo normi, a na svaki način pokušavamo dosegnuti carstvo želja.

Ovak kratki uvod nas dovodi do POLITIKE kao mehanizma djelovanja u svakodnevnom životu. „Politika“ je svako nastojanje da se vlastito viđenje stvari afirmiše kao kompromisno rješenje u odnosu sa drugima i drugačijima. Politika je interesno afirmisanje sebstva kao društveno prihvatljivog prioriteta u datom trenutku. Ako nam takav slijed nastojanja ne donosi željeni cilj onda posežemo za KOMPROMISOM, koji je uvjek i vazda „nužno zlo“. Kompromis je uvjek kompenzacioni mehanizam – bolje išta nego ništa.

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close