logo
bios

Politika IDIOTA

Objavljeno prije 3 mjeseca . u sub, feb 23rd, 2019

Politika IDIOTA


Vjerodostojnost ljudi koji obnašaju „VLAST“, odavno se ogleda u laganju – prikrivanju istine. „ONI“ sami nemaju odgovor na pitanje; Zašto su oni na vlasti?

Demokracija nije vladavina većine, već vladavina boljih. 

“Imate grčku izreku. Oni koji se bave politikom za opće dobro su političari, a oni koji se bave općim dobrom zbog vlastitih i stranačkih interesa su idioti! Oni mogu biti pametni, ali su po ovoj definiciji idioti. Nama su idioti na vlasti” – dr. sc. don Ivan Grubišić

Odavno je ovdje zabrinjavajuća činjenica da umjesto politike imamo politikanstvo, odnosno idiotizam.
Nesposobni, nekompetentni, nepošteni – samo i jedino lojalni partiji ili oligarhijskim skupinama, uzurpirali su vlast, institucije države i devastirali sve moralne i pravne standarde. S vremenom su „politički idioti“ se društveno pozicionirali i postali društveno prihvatljivi, bahati i nema načina da im se dokazuje da „ne znaju“.

Odavno ideje pravednosti, jednakosti identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda, nemaju pretpostavke minimalne demokratske vladavine.

Pravi problem današnjih društava je u odnosu kapitalizma i demokratije – sukob na relaciji temeljnih ideja slobode i demokratskog poredka.

„Kada čovek više ne bude okupiran smislom, kada mu postane nebitno za koga radi i šta se od njega traži, sve dok dobija novac da PREŽIVLJAVA u nekom utopijskom komforu… Onda će doći druga era robovlasništva i ono će biti SVOJEVOLJNO“ – Erih From

Znam da ništa ne znam – rekao je mudri Sokrat prije skoro 2000 godine. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni da se poistovjete sa ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo – svjesni su koliko toga još ne znaju.

Nasuprot njima – a u psihologiji je to odnedavno i naučno dokazano – postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici, a osim što nisu u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni da prepoznaju tu kompetentnost kod drugih. Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, s posla ili s malih ekrana – prvi put je zvanično definisan i istražen 1999. godine kada su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kruger sa Kornel univerziteta u Americi objavili rad o tome u Žurnalu psihologije ličnosti i društva, te je po njima dobio naziv Daning-Krugerov efekat.

Daning-Krugerova hipoteza počiva na sljedećim premisama:

– nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine
– nekompetentne individue ne umiju da prepoznaju vještinu u nekom drugom
– nekompetentne individue ne uspijevaju da primjete ekstremnost svoje neadekvatnosti
– ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu da   prepoznaju i priznaju svoj prethodni nedostatak vještine.

Još je britanski filozof Bertran Rasel pisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.”

“Suvremeni kapitalizam karakterizira sve moderne zapadne civilizacije, ali ne gleda u budućnost, nego se brine samo za trenutnu ekspanziju, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije”, kaže stručnjakinja – analitičarka i sama poduzetnica iz Rusije, Tatjana Vojvodina.

Prema analitičarki i poduzetnici, “mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno tržište ne može postojati”.

Kako se kreira korporativna politika?

Evo jedne zanimljive šaljive metafore o tome kako se kreira korporativna politika i kultura.
– Počnite sa kavezom u kome se nalazi pet majmuna.

– Unutar kaveza na kanap okačite bananu i postavite stepenice ispod nje.
Ubrzo će jedan od majmuna početi da se penje ka banani.

– Čim priđe stepenicama, poprskajte sve majmune hladnom vodom.

Poslije nekog vremena i drugi majmun će pokušati da dohvati bananu.

– Čim priđe stepenicama, poprskajte sve majmune hladnom vodom.

Ubrzo će, kada jedan od majmuna pokuša da dohvati bananu, svi ostali pokušati da ga spriječe.

– Tada možete da ukinete hladnu vodu.

– Izbacite jednog majmuna iz kaveza i dovedite novog.

Kada dođe novi majmun i vidi bananu, pokušaće da je dohvati.
Na njegovo iznenadenje, svi ostali majmuni počeće da ga napadaju.
Poslije još jednog pokušaja i napada, majmun zna da će biti napadnut ako proba da se popne uz stepanice.

– Zamjenite još jednog od starih majmuna novim.
Čim novi majmun počne da se penje uz stepenice – biće napadnut.
Prethodni novajlija sa entuzijazmom pristupa ovom kažnjavanju!

– Na isti način postepeno zamjenite sve stare majmune novim.

Svaki novi majmun će biti napadnut čim pokuša da se popne uz stepenice.

Većina majmuna koji ga tuku nemaju pojma zašto nije dozvoljeno penjanje uz stepenice, a ni zašto učestvuju u tuči novajlije.

Pošto ste zamjenili cijelu početnu postavu majmuna, ni jedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom..
Ipak, ni jedan majmun ne pokušava da se popne uz stepenice do banane.
Zašto? Zato jer koliko oni znaju – tako se tu oduvek radi.

I tako nastaje korporativna politika…

Kurčeva davorija je politička mantra o demokratiji na mentalnoj svijesti GRAĐANA koji filozofiju života zasnivaju na defetizmu, mentalnoj ljenosti i parolama o snalažljivosti.

Odavno se stvarnost ne dešava kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju proizvode tehnoznanosti. U takvom odnosu stvari tehnoznanost preuzima totalnu moć vladanja, afirmišući se kao kapital u formi nematerijalnog rada.

To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira na to je li riječ o prodavanju magle ili prodaji nematerijelnog rada.

Postdemokratska elitna vladavina je isključila “stručnjake”, a legitimizirala i legalizirala konformiste i mentalne lijenčine.

Svi društveni akteri su vlastitu društvenu odgovornost “naštimali” po mjeri vlastite pameti, a to znači vlastitim interesima i potrebama. Desetljećima traje fabrikovanje kadrova koji su danas na društveno odgovornim pozicijama, a njihova jedina kvalifikacijska referenca bila je lojalnost političkim oligarhijama i liderima te kupljena stručna sprema po instant fakultetima.

Manjak kvalifikacijskog i komeptencijskog znanja manifestiraju viškom smisla za autokratiju i despotizam. Njihova moć se ogleda u činjenici da im je NEZNANJE osnovni alat za funkcionisanje. U svojoj gluposti su samouvjereni do beskonačnosti. Mjera vlastite pameti im je moralni, pravni, zakonodavni – društveni okvir, mjera društvenih potreba.

GLUPOST je to što se bojim javno izreči

Budaleština je to što svi ponaosob pokušavamo se snači za vlastitu guzicu dok brod tone. Ako je perspektiva bezizlazna, šta kome znači da li potonu prvi ili posljednji. I tu dolazimo do posljednjeg uporišta što se NADOM zove.
Nadati se bez utemeljenih preduslova je iluzionizam.
Zdravorazumnost tu prestaje, a započeinje ovdašnji GRAĐANIN koji svojim pravom glasa bira političku vlast ili svojim ne izlaskom na izbore daje legitimitet izboru onih drugih koji su birali i za njega.

Ljudi od znanja, pameti i daleko više empirijskih pokazatelja na osnovu kojih donose “mišljenja”, za razliku od dnevno – tekučih potreba mediokriteta, politikanata i društvenih aktera u nastajanju: problem neoliberalizma vide u tome što se IDEOLOGIJA liberalizma podređuje uvjetima postdemokratije.

Pravednost i jednakost kao oličenje ideje moderne demokratije – sa jedne strane, te ideologija slobodnog poduzetništva kao temelj modernog kapitalizma ne nalaze zajednički cilj kada se nađu u rukama države kao instrumenta racionalnosti i razvitka.

IDEOLOGIJA – dogma s bolesnim ishodištem je pokušaj da se političko i politika oslobode od utjecaja ekonomije kao transferzalne veze djelovanja u stvarnom životu. Ne radi se tu o premještanju ishodišta, a još manje o razmještanju tržišta, već o klasičnom fabrikovanju “manipulacije sa sviješću masa”.

Edin Urjan Kukavica nedavno je napisao;
“Hoće li nas Bog ispisati iz muslimana, katolika, pravoslavaca… ako poželimo i učinimo što je u našoj moći da na vlast dođe kogod samo da učini da počnemo živjeti mirnije, smirenije, bogatije, normalnije? I, na kraju, ali nipošto kao posljednje, ima li išta od toga ikakve veze sa vjerom?

Drugim riječima, računa li se u hidžru preseljenje iz ovog našeg rahatluka u kojem: imaš sreće ako se ispravno zoveš, ako si član, ako potrefiš ispravnu od brojnih struja u tim članstvima, ako plaćaš članarinu svojoj vjerskoj zajednici da bi ti misa ili namaz i molitva ili dova bile primljene, ako uz to vjeruješ sve što ti se kaže, izvršavaš sve što ti se zapovjedi, ne postavljaš glupa pitanja tipa „odakle onome ono…“; gdje možeš slobodno uzeti haram kredit za preskupu halal dženazu… sa nikakvim izgledima da se u dogledno vrijeme bilo šta promijeni… u mrski, zloglasni, mračni ćafirluk u kojem se, doduše ne može sa predavanja, ispita i posla izići na svaki namaz ali, čini se, nekako živi bolje, mirnije, skladnije ili makar ne vlada beznađe, politička, ekonomska i socijalna nestabilnost, nezaposlenost, rad za džeparac, pesimizam i stalni strah od nekoga i nečega – novog rata, stranke, komšije, „dugog jezika“, drugačijeg mišljenja, druge vjere…

Je li to hidžra? Jer, ako jest onda je iseljavanje odavde bogougodno djelo za koje slijedi nagrada i na ovom i na Budućem svijetu… onda nam je iseljavanje odavde farz (vjerska obaveza), a ostanak, osim što se protivi zdravom razumu, predstavlja i kršenje Vjerozakona i haram je…”

Sve dok na ovdašnji napotizam i klijentelizam gledamo sa sentimentom jer su to “Naši”, a oni “Drugi” su još gori – uzaludno se nadati boljem društvenom okruženju.

Prof. dr. sc. Josip Kregar je nedavno dobro opisao društveno-političke aktere: “Cinik nema obzire. Sluša sve dok ne dobije šansu da naređuje. Cinik je poslušnik i uhljeb koji tvrdi da su svi takvi, da su ideje samo riječi, da riječi nisu djela, da nitko ništa ne misli, da se sve zaboravi, da sve ima cijenu. Svi imaju cijenu i ne vrijede ništa.
Kako nazvati tu ležernost grijeha, relativnost odgovornosti, to slavljenje neznanja, bahati osjećaj superiornosti nad drugima koji su blesavi i ne znaju uživati u životu.”

I da završimo s mišlju Prof. dr. sc. Josipa Kregara: “… još sam u dilemi: stvara li loša vlast sve gluplje ljude ili pad inteligencije stvara šanse za opstanak loše vlasti. Ima nas sve manje, ali smo zato sve gluplji.”

Pripremio: magazinplus.eu /M.H.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh