-TopSLIDEUrednički kutakVisoko

Politika i Daning-Krugerov efekat

Ponavljamo objavu od prije DVIJE godine

Postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici, a osim što nisu u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni da prepoznaju tu kompetentnost kod drugih. Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, s posla ili s malih ekrana – prvi put je zvanično definisan i istražen 1999. godine kada su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kruger sa Kornel univerziteta u Americi objavili rad o tome u Žurnalu psihologije ličnosti i društva, te je po njima dobio naziv Daning-Krugerov efekat.

Daning-Krugerova hipoteza počiva na sljedećim premisama:

– nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine,
– nekompetentne individue ne umiju da prepoznaju vještinu u nekom drugom,
– nekompetentne individue ne uspijevaju da primjete ekstremnost svoje neadekvatnosti,
– ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu da   prepoznaju i priznaju svoj prethodni nedostatak vještine.

Još je britanski filozof Bertran Rasel pisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.”

Gađenje je najslikovitiji izraz, a nadasve osjećaj kada pomislim na ovdašnje prilike i okolnosti, ambijent koji definišemo kao općinu Visoko.
Od prvih višestranačkih izbora, sada već dalekih devedesetih prošlog vijeka pa sve do danas u Visokom se sistemski uzgaja defetizam na osnovama elementarne gluposti.
U startu krivo shvaćena demokratija, uprošćena logika slobode proizvela je dva mentalna sklopa najporoznije kategorije GRAĐANA. Jedina zajednička osnovica im je mantalna ljenost.

Prva, i društveno afirmirana kategorija su sljedbenici kolektivističke svijesti i pameti – oni koji su iz pragmatičnih razloga “promjenili crveni dres – zelenim”, te viškom lojalnosti idealima i liderima na višim nivoima, nastavili praksu djelovanja na ideološkim osnovama, a za vlastiti interes i vlastitu računicu.

Druga kategorija građana koja je još odgovornija, a društveno beskorisnija je kategorija građana koja se smatra zrelom – društveno odgovornom, a ustvari je ključni faktor poražavajućih društvenih prilika. Građani koji svojim nečinjenjem ostavljaju prostora za djelovanje prvima jesu osnov za legitimitet i legalitet Prvih. Sve dok tu dilemu ne rješi svaki građanin sam sa sobom, ostaće vječita dilemma da li je starija kokoš il jaje.

Pod plaštom neoliberalizma, a novcima američkih poreskih obveznika, svijetom se širi ideologija legitimnog prava na “MIŠLJENJE”.
Bilo koji, i bilo kakav društveni odnos, djelovanje – podršutvaljavanje, prije svega podrazumjeva kvalificiranost i kompetencije, iskutveni momentum (sve to jesu obaveze), pa tek onda na prethodno osnovanoj sljedivosti obaveza određena prava.
Priča o PRAVU bez obaveze je ideološka dogma, podjednako poražavajuće kao i sve ideologije koje se pamte u civiliziranoj historigrafiji.

Kurčeva davorija je politička mantra o demokratiji na mentalnoj svijesti GRAĐANA koji filozofiju života zasnivaju na defetizmu, mentalnoj ljenosti i parolama o snalažljivosti.

GLUPOST je to što se bojim javno izreči

Budaleština je to što svi ponaosob pokušavamo se snači za vlastitu guzicu dok brod tone. Ako je perspektiva bezizlazna, šta kome znači da li potonu prvi ili posljednji. I tu dolazimo do posljednjeg uporišta što se NADOM zove.
Nadati se bez utemeljenih preduslova je iluzionizam.
Zdravorazumnost tu prestaje, a započeinje ovdašnji GRAĐANIN koji svojim pravom glasa bira političku vlast ili svojim ne izlaskom na izbore daje legitimitet izboru onih drugih koji su birali i za njega.

Ljudi od znanja, pameti i daleko više empirijskih pokazatelja na osnovu kojih donose “mišljenja”, za razliku od dnevno – tekučih potreba mediokriteta, politikanata i društvenih aktera u nastajanju: problem neoliberalizma vide u tome što se IDEOLOGIJA liberalizma podređuje uvjetima postdemokratije.

Pravednost i jednakost kao oličenje ideje moderne demokratije – sa jedne strane, te ideologija slobodnog poduzetništva kao temelj modernog kapitalizma ne nalaze zajednički cilj kada se nađu u rukama države kao instrumenta racionalnosti i razvitka.

IDEOLOGIJA – dogma s bolesnim ishodištem je pokušaj da se političko i politika oslobode od utjecaja ekonomije kao transferzalne veze djelovanja u stvarnom životu. Ne radi se tu o premještanju ishodišta, a još manje o razmještanju tržišta, već o klasičnom fabrikovanju “manipulacije sa sviješću masa”.

Odavno se stvarnost ne dešava kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju proizvode tehnoznanosti. U takvom odnosu stvari tehnoznanost preuzima totalnu moć vladanja, afirmišući se kao kapital u formi nematerijalnog rada.

To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira na to je li riječ o prodavanju magle ili prodaji nematerijelnog rada.

Postdemokratska elitna vladavina je isključila “stručnjake”, a legitimizirala i legalizirala konformiste i mentalne lijenčine.

Pravi problem današnjih društava je u odnosu kapitalizma i demokratije – sukob na relaciji temeljnih ideja slobode i demokratskog poredka.

Odavno ideje pravednosti, jednakosti i identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda, nemaju pretpostavke minimalne demokratske vladavine.

Louis Rougier je u svom ključnom djelu “Mistika demokracije” dotaknuo suštinu iracionalnih mehanizama koji pokreću slijepo vjerovanje u današnju takozvanu tržišnu demokraciju.
Živimo s uvjerenjem u jednu političku i ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao da je neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanost i istinitost demokracije. Idolatrija slobodnog tržišta isključuje svaki oblik drukčijih ideoloških alternativa, pogotovo onih koje se temelje na državnom intervencionizmu.  Kao da se sve druge političke i društvene alternative mogu reducirati na fanatični vjerski oblik islamizma ili političkog ekstremizma.

“Svaki puta kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pak pretvaraju u robove proizvoljne moći”, zapisao je filozof John Locke, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”

M.H. – magazinplus.eu

– “Najvredniji resurs modernog kapitalizma su budale”

“Suvremeni kapitalizam karakterizira sve moderne zapadne civilizacije, ali ne gleda u budućnost, nego se brine samo za trenutnu ekspanziju, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije”, kaže stručnjakinja – analitičarka i sama poduzetnica iz Rusije, Tatjana Vojvodina.

Prema analitičarki i poduzetnici, “mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno tržište ne može postojati”.

 nedavno je napisao; “Je li religioznim ljudima, ljudima koji vjeruju (u) Boga zapovijeđeno da moraju glasati za pljačkaše iz svoga naroda ili im je, pak, zabranjeno glasati za poštene ljude, stručnjake, građane koji možda vjeruju, a možda ne vjeruju ali time svakako ne mašu i ne slikaju se dok se mole Bogu? Je li blasfemija, svetogrđe, smrtni grijeh reći da ima i može bolje od ovoga? …

Hoće li nas Bog ispisati iz muslimana, katolika, pravoslavaca… ako poželimo i učinimo što je u našoj moći da na vlast dođe kogod samo da učini da počnemo živjeti mirnije, smirenije, bogatije, normalnije? I, na kraju, ali nipošto kao posljednje, ima li išta od toga ikakve veze sa vjerom?

Drugim riječima, računa li se u hidžru preseljenje iz ovog našeg rahatluka u kojem: imaš sreće ako se ispravno zoveš, ako si član, ako potrefiš ispravnu od brojnih struja u tim članstvima, ako plaćaš članarinu svojoj vjerskoj zajednici da bi ti misa ili namaz i molitva ili dova bile primljene, ako uz to vjeruješ sve što ti se kaže, izvršavaš sve što ti se zapovjedi, ne postavljaš glupa pitanja tipa „odakle onome ono…“; gdje možeš slobodno uzeti haram kredit za preskupu halal dženazu… sa nikakvim izgledima da se u dogledno vrijeme bilo šta promijeni… u mrski, zloglasni, mračni ćafirluk u kojem se, doduše ne može sa predavanja, ispita i posla izići na svaki namaz ali, čini se, nekako živi bolje, mirnije, skladnije ili makar ne vlada beznađe, politička, ekonomska i socijalna nestabilnost, nezaposlenost, rad za džeparac, pesimizam i stalni strah od nekoga i nečega – novog rata, stranke, komšije, „dugog jezika“, drugačijeg mišljenja, druge vjere…

Je li to hidžra? Jer, ako jest onda je iseljavanje odavde bogougodno djelo za koje slijedi nagrada i na ovom i na Budućem svijetu… onda nam je iseljavanje odavde farz (vjerska obaveza), a ostanak, osim što se protivi zdravom razumu, predstavlja i kršenje Vjerozakona i haram je…”

magazinplus.ez

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close