logo
bios

Pet islamskih filozofa koje svaki musliman mora čitati

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sri, jun 6th, 2018

Autor: Muqtedar Khan[1]

Islamska intelektualna kultura pati od manjka filozofije. Iako danas postoji nekoliko filozofskih mislilaca u muslimanskom svijetu, nijedan od njih ne uživa status rok zvijezde koji uživaju mnogi suhoparni vaizi i YouTube pristalice. To nam govori da ljudi počinju da vrednuju znanje, ali nisu u stanju razlikovati između vaza i razmišljanja.

Ono što danas trebamo jesu kritički mislioci koji primoravaju muslimane da misle, a ne da se osjećaju dobro u vazovima koji stvaraju utješne obmane i koče mišljenje. Intelektualni nivo muslimanske zajednice će narasti samo kroz čitanje i angažiranje u filozofskim diskursima. U tom cilju, želim preporučiti pet muslimanskih filozofa koje svi muslimani moraju čitati. Svrha ovog uvoda jeste izazivanje dovoljno znatiželje, tako da ljudi mogu početi da ih čitaju.

Neko ne mora biti student ili profesor filozofije da bi čitao djela ovih velikih filozofa. Složenost i prefinjenost njihovog rada, pokazatelj je kvaliteta intelektualnog života koji je vladao u onome što se često naziva zlatno doba islama. Svi obrazovani muslimani treba da se upoznaju sa njihovim radom naprosto da bi bili intelektualno uključeni u njihovo vlastito naslijeđe. Ne mora ih neko čitati u originalu, doduše, sjajno ako može. Čitanje u najmanju ruku sekundarnih izvora njihovih radova, može daleko odvesti u pomaganju da se shvate široki intelektualni obrisi islamske civilizacije.

El-Farabi (872-951 po gregorijanskom kalendaru)

Ebu Nasr Muhammed El-Farabi, također poznat na arapskom kao el-muallim es-sanidrugi učitelj (nakon Aristotela) je vjerovatno jedan od najvećih filozofa svijeta. Njegov doprinos aristotelijanskom i platonskom mišljenju je nemjerljiv i moderno doba uveliko duguje ovom centralnoazijskom polimatu koji nije samo očuvao, nego je i razvio grčku filozofiju. On je doprinio filozofiji, matematici, muzici i metafizici, ali sam posebno naklonjen njegovom radu u političkoj filozofiji. Njegova najvažnija knjiga o političkoj filozofiji bila je Ārā ehlu-l-medīna el-fāḍila (Mnijenja građana uzoritog grada-države).[2]

U njegovom Uzoritom gradu-državi, El-Farabi nastoji da uspostavi grad-državu zasnovanu na pravdi, baš kao Platonova Država, koja traži krajnju sreću svojih građana i vođena je prosvijetljenim gledištima svojih filozofa. Mislim da je El-Farabi kao prvi musliman eksplicitno razmotrio vrijednosti demokratije. Za nekoga ko tvrdi da su islam i demokratija kompatibilni, bilo je divno čitati njegove stavove o demokratiji, koji su veoma pozitivni. El-Farabi ukazuje na to da slobodna društva imaju potencijal da postanu uzorita društva, jer dobri ljudi u slobodnim društvima imaju slobodu da traže vrlinu.

Čitanje El-Farabija je prosvjetljujuće. On ne samo što čini da misliš isključivo o vladavini, već, također, skreće ti pažnju na samopromišljanje.

El-Gazzali (1058-1111 po gregorijanskom kalendaru)

Ebu Hamid El-Gazzali je jedan od najvažnijih učenjaka islamske misli. Bio je filozof, pravnik i teolog, a pred kraj svog života mistički mislilac u klasi Ibn Arebija. Za mnoge muslimane, El-Gazzali je primjer mudžeddida, onoga koji oživljava islam. Dolazeći u vrijeme kada je bilo mnogo rasprava između filozofa i teologa, između racionalista i tradicionalista i mističnih i ortodoksnih, pokušao je da premosti ove podjele. Njegov Ihja ulumu-d-dinOživljavanje vjerskih nauka,[3] kreće u obimnom nastojanju da nađe zlatnu sredinu između svih tih različitih smjerova.

Duhovno sazrijevanje El-Gazzalija je vrlo interesantno. Nakon njegove intelektualne krize, zatim duhovnog buđenja, postaje veoma sličan šejh Rabbaniju iz Indije, koji je balansirao šerijat i tarikat (zakon i misticizam). Dok je njegov Ihja važan i trebali bi ga čitati svi islamski učenjaci; svi muslimani koji idu na fakultet trebaju barem pročitati El-Gazzalijev Kitab el-munkiz mine-d-dalal (Izbavljenje od zablude)[4] u kojoj uvaženi šejh govori o svojim intelektualnim i duhovnim sumnjama i njegovoj potrazi za istinom. Ova knjiga je po sebi cjelovito humanističko obrazovanje.

Ibn Rušd (1126-1198 po gregorijanskom kalendaru)

Ibn Rušd, poznat na Zapadu kao Averroes, je vjerovatno imao veći utjecaj na zapadne religije i filozofiju nego na islamsku misao. Neki muslimanski historičari su opisali moderni prosvijetljeni Zapad kao Averroesovu maštu. Ibn Rušd je bio izuzetan mislilac. Bio je kadija, ekspert u islamskom pravu (malikija), liječnik i filozof.

U svom Faslu-l-mekalu (Prosudbene rasprave)[5] iznosi mišljenje o filozofiji i kompatibilnosti nauke i religije, vjere i razuma. Njegov Tehafutu-t-tehafut(Nesuvislost nesuvislosti)[6] je sistematsko pobijanje El-Gazzalijevog Tehafutu-l-felasifeh (Nesuvislost filozofa)[7] i snažna odbrana aristotelijanske filozofije. Zajedno, ova dva klasika, Ibn Rušd i El-Gazzali, vrhunac su islamske filozofske baštine. Muslimani moraju čitati ove filozofe, jer neki od njihovih argumenata ostaju primjerni.

Ibn Arebi (1165-1240 po gregorijanskom kalendaru)

Ibn Arebi je vjerovatno najjedinstveniji, najsloženiji i ujedno najdublji muslimanski filozofski mislilac. Nije bio racionalistički filozof poput El-Farabija ili Ibn Rušda. Bio je mistički orijentiran, spekulativan i neopisiv. Ibn Arebi je možda prvi postmoderni i feministički mislilac u ljudskom intelektualnom naslijeđu.[8] Njegovi radovi Fususu-l-hikem (Dragulji mudrosti)[9] i Futuhatu-l-mekijjeh (Mekanska otkrovenja)[10] su vjerovatno vrhunac islamske mističke i filozofske misli. Niko ne može u potpunosti cijeniti islamsko intelektualno naslijeđe bez pokušaja da razumije Ibn Arebija.

Srećom, profesor William Chittick je napisao nekoliko knjiga da prevede i protumači Ibn Arebijevo mišljenje i učini ga dijelom shvatljivim običnim smrtnicima poput mene. Za mene lično, Ibn Arebi daje najzanimljivije objašnjenje svrhe i smisla stvaranja kao neprekinutog samoraskrivanja(tedželli) Boga. Njegovo čitanje svetih tekstova je uvijek iznenađujuće i primamljivo mislećem umu. Većina ortodoksnih učenjaka plaše se i mrze Ibn Arebija, jer ga ne mogu razumjeti. Kada to učine, oni više nisu ortodoksni. Bila bi kolosalna tragedija ako ste musliman i imate izrazito intelektualne sklonosti, a nikada niste čitali Ibn Arebija, šejhu-l-ekbera.

Ibn Haldun (1332-1406 po gregorijanskom kalendaru)

Ibn Haldun je šejh svih društvenih nauka. Bio je filozof povijesti i prvi sociolog. On je bio prvi veliki islamski mislilac koji je naglasio empirijsko mišljenje preko normativne teorije. Ibn Haldun je načinio tri veoma važna dostignuća za društvene nauke. Naglasio je važnost empirijskih činjenica, razvio je teoriju promjene i identifikovao plemensku solidarnost (asabijja, prim. prev.) kao pokretača promjena. Ono što muslimani trebaju danas su doslovno milioni takvih sociologa koji mogu pomoći uspostavljanju dobre vladavine u muslimanskom svijetu.

Prošle godine sam govorio na konferenciji čiji je domaćin bilo Udruženje Ibn Haldun u Istanbulu. Bio sam i iznenađen i ushićen da vidim rastući interes u njegovom radu. Bilo je mnogo takvih konferencija koje pokušavaju da ožive, čak i izgrade društvene nauke na osnovu haldunovskog pristupa. Nisam siguran da li se njegove ideje čine suštinskim, ali njegov duh je zaista potreban. On mora biti izučavan u svim muslimanskim srednjim školama i fakultetima, bez obzira na usmjerenje. Njegova zanimanja u političkoj teoriji i diplomatiji daju mu veoma posebno mjesto u mojoj biblioteci.[11]

Zaključna promišljanja

Nadam se da ovaj vrlo kratak uvod u neke najistaknutije mislioce islamske baštine izaziva dovoljno radoznalosti da se mladi muslimani zainteresiraju za njih. Nema smisla u hvalisanju da smo jednom imali veličanstvenu civilizaciju i da smo imali zlatno doba, ako nismo upoznati sa zlatnim grumenima i sadržajima tog slavnog perioda; ljudi, vrijeme je da se krene u biblioteku.

 

Ovaj članak je prvi put objavljen od strane Turkey Agenda.

S engleskog preveo: Haris Dubravac

 

[1] Vanredni profesor islama i globalnih odnosa, Univerzitet Delaware i Delaware vijeće o globalnim i muslimanskim odnosima

[2] Abu Nasr al-Farabi, Knjiga o počelima mnijenja građana uzorite države, tekst izvornika iz arapskog te komentar R. Walzera iz engleskog u hrvatski preveo: Daniel Bučan, Demetra, Zagreb, 2011.

[3] Na bosanskom jeziku postoji nekoliko prijevoda ovog enciklopedijskog djela.

[4] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod i bilješke: Hilmo Neimarlija, El-Kalem, Sarajevo, 1989.

[5] Ibn Rušd, Knjiga prosudbene rasprave, a arapskog preveo: Daniel Bučan, Demetra, Zagreb, 2006.

[6] Ibn Rušd, Nesuvislost nesuvislosti, s arapskog preveo: Daniel Bučan, Naprijed, Zagreb, 1988.

[7] Abu Hamid al-Gazali, Nesuvislost filozofa, s arapskog preveo: Daniel Bučan, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

[8] Ograđujemo se od ovog stava u zadnjoj rečenici. Bilo bi poželjno da je autor ovog teksta taj stav, unatoč ograničenosti prostora, pojasnio, odnosno potkrijepio argumentima. Možemo pretpostaviti na koji aspekt Ibn Arebijevog mišljenja je autor aludirao, ali je neprihvatljiva takva nomenklatura.

[9] Na bosanskome jeziku postoji nekoliko prijevoda ovog djela.

[10] Izbor tekstova ovog djela, u četiri toma, preveli su Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić.

[11] Njegovo kapitalno djelo je prevedeno na bosanski jezik: Ibn Haldun, Muqaddima, s arapskog preveo: Teufik Muftić, El-Kalem, Sarajevo, 2007., 2 sv. (1277 str.)

PREPOROD

2016.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh