Možda smo zaista “na kraju povijesti”, usred liberalno kapitalističkog svijeta.
Da se podsjetimo, na primjeru liberalno-kapitalističke “ugled demokracije” (SAD) za njene prirepke, kako je nastala i kako se očuvala (pridjev liberalan je mamac za trome mozgove, jer ima korijen u riječi libertas – sloboda. Dakle: liberalan–slobodarski, pa naivni vjeruju da su “crnčeći” za sitniš, primajući trostruko manje od socijalne skrbi ili prebivajući na birou rada – slobodni.):
– nastala je buržoaskom revolucijom protiv britanske krune
– očuvala se nasilnom intervencijom protiv secesionističkog, robovlasničkog juga
Revolucija i intervencija, proskribirane su riječi u rječniku liberalno ovih i onih – u osnovi istih – na predstraži poretka o kojem sve više ljudi misli najgore, istovremeno vjerujući skaskama koje će kao uljuditi sistem. Na ovim prostorima još su žigosanije, mada se kapitalizam planirano ušuljao kao popratna pojava ratova praćenih tihom (kontra)revolucijom, a ne referendumom. Dakle, uveden je “spontano”, iako elite ne priznaju Revolucija i intervencija, proskribirane su riječi u rječniku liberalno ovih i onih – u osnovi istih – na predstraži poretka o kojem sve više ljudi misli najgore, istovremeno vjerujući skaskama koje će kao uljuditi sistemspontanosti koje bi promijenile stečeni im status.
Revolucija je višeznačni pojam koji ćemo svesti na suštinsko značenje: korjenita promjena ili preobražaj u svim sferama ljudskog djelovanja, koji se može izvesti mirno ili nasilno. Tek tromost duha povezuje društvene revolucije s nasiljem, jer u osnovi ne mora biti tako (Baršunasta revolucija, Revolucija karanfila i slične, koje doduše nisu promijenile socijalno-ekonomsku strukturu – osim u Čehoslovačkoj – već su značile prijelaz na blaže verzije kapitalizma). Naglašavam riječ djelovanje, bitnu – za razliku od tekstualnih analiza – za bilo kakvu stvarnu promjenu (jasno da tekstovi mogu pripremati javnost na nužnost djelovanja; revolucionarnih promjena, mirnih ili nasilnih). Djelovanje na koje je kapital nasiljem spremniji no ljevica za djelotvorno rušenje istoga. Upravo želim o njenoj nemoći i neshvaćanju da je upala u zamku nedjelotvornosti koju joj je postavio formalno demokratski kapitalistički sustav. Parlamentarizam, oblika kao bogom danog za očuvanje sistema!
Već godinama povremeno objavljujem trenutku prilagođene verzije teksta kojim postavljam pitanja liderima hrvatske (iako se odnosi na svaku drugu) socijalističke ljevice, no od “sto glasa, glasa čuti nije”. Prenebregnuvši sva ostala (možete ih naći, ovdje), ponavljam najvažnije:
Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas s vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke, a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili s ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?
Savršeno mi je jasno zašto se uskraćuje odgovor, neovisno od toga što nisam društveni faktor na kojem bi se skupljali politički poeni ulaženjem u “Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa ‘mic po mic’ promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa”polemiku. Stvar je naprosto u tome što sva ljevica, sve se pozivajući na nadilaženje kapitalizma, uspostavu socijalizma, služeći se marksističkim analizama, a istovremeno “k'o vrag od tamjana” bježeći od pojma revolucija, ne znarazriješiti paradoks postavljen ovim pitanjem. Tim prije što je desnica spremna isti čas nasilno reagirati protiv revolucionarnih promjena, bez obzira uspostavljenih nasilnim ili parlamentarnim putem (Čile).
Kada sustav periodično prelazi iz jednog u drugo stanje on je nestabilan, i kao takav društveno nepoželjan. U društvenim odnosima ne postoji stabilni sustav (kapitalizam je, dugoročno gledajući tek kvazistabilan), a povijest nas uči da se može zamijeniti samo drugim kvazistabilnimsustavom, socijalizmom primjerice. Za koji samo budućnost zna kad i kakvu promjenu će i on doživjeti, ako se uopće ostvari. Lijepo bi bilo spoznati, prije negoli ga – “na sveto nigdarjevo” – sterilni teoretičari ostvare, na koji nepovratni način to planiraju izvesti, priklanjajući se kapitalističkim paradigmama uključujući tu i shvaćanje demokracije?
Kapitalizam i socijalizam su nepomirljivi sustavi. Prvi se temelji na socijaldarvinističkoj paradigmi svetinje privatnog vlasništva i borbi oko njega, a drugi na svetosti iskonskih ljudskih vrijednosti, što posljedično dovodi do sljedeće situacije. Kapital nas “hrani” poboljšanjem uvjeta rada i života ljudi kao posljedicom (materijalnog) napretka – u povijesnoj perspektivi, dakako. Socijalizam želi “odmah”poboljšati živote ljudi, kao pretpostavku za daljnji humani razvoj čovječanstva. To bi moguće i usporilo razvoj (žuri nam se nekud?), dok prethodna opcija juri prema neograničenom rastu (sve osporavanijem ekonomistima i proučavateljima globalnih planetarnih posljedica), bez obzira na žrtve eufemizirane socijaldarvinističke opcije.
Ako baš ne kanibalizira svoje žrtve – ne nezamislivo daleko od sličnog – radi li se zaista o ublažavanju, sjetimo li se leševa ratova, izgladnjelosti i boleština nastalih primjenom takvog shvaćanja društva koje preživjelima prepušta utjehu nadom u bolju budućnost. Nešto slično vječnom očekivanju Spasitelja. Socijalizam u jednoj zemlji je iluzija; kao kapitalizam i socijalizam je globalni sustav, samo se na razini velike obuhvatnosti Narod je, kako to neki vele, izgubio moralni kompas, mada ta opisna konstatacija etičkog stanja društva ništa ne mijenja u ma kojem smjerumože oduprijeti slamanju. Jasno da nitko ne protežira nepotrebne ljudske žrtve, ali… Kad bih vas mogao vratiti u prošlost, savjetovao bih da to kažete Amerima prije započinjanja revolucije protiv krune i prije otpočinjanja građanskog rata, ili narodima Jugoslavije prije no su se uzajamno poklali. No, kako je to nemoguće, neka samo i nadalje ignoriraju “učiteljicu života” nastojeći revidirati i (o)čistiti Marxova djela, u kojima mogu naći smisleniji i djelotvorniji (ali nepotpuni) odgovor od onoga koji oni nemaju. Stvar je u tajmingu; pa barem neka jasno kažu očekuju li ga ikada ili ne, kako bismo konačno imali posla s iskrenim ljudima u koje možemo imati povjerenja.
“Marx postavlja jednu potpuno novu tezu o revoluciji, koju vidi u kontekstu razvitka kapitalizma. Ta teza znači da će s razvitkom kapitalističkih odnosa uvjeti za revoluciju tek biti formirani jer sam kapitalizam stvara sve pretpostavke revolucije. U polemici s ruskim narodnjacima Engels će čak reći da je u tom smislu za revoluciju potrebna i buržoazija. Ona kao suprotan pol u klasnom odnosu garantira kapitalistički razvitak, a taj razvitak neminovno nosi u sebi momente revolucionarnog prevrata. Ovdje se već začinju skoro svi sporovi koji i danas još traju o problemu revolucije. Jedno od osnovnih pitanja je određivanje odnosa kapitalističkog razvitka i zrelosti za revoluciju. Ako kapitalistički razvitak sam sa sobom donosi revoluciju kada tu revoluciju treba početi? Da li treba sačekati da kapitalizam završi svoj puni krug razvitka, pa tek onda smatrati da su ispunjeni svi uvjeti za revoluciju jer ih samo kapitalizam može stvoriti, ili se na revoluciju može ići i puno ranije – čak i ne čekajući da se kapitalizam do kraja razvije? U vezi s time postavljeno je i pitanje o mogućnosti preskakanja kapitalističke faze razvitka društva u cjelini ili djelomično. Dakle, pitanje koje i danas, posebno s obzirom na situaciju Trećeg svijeta, jeste i dalje još uvijek aktualno.”, (Branko Caratan, Marxova teorija revolucije i suvremeni socijalizam)
Ali, nije stvar samo u vremenu već i u načinu prevrata, na što također socijalistička ljevica nema konkretni, djelotvorni odgovor:
“Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa ‘mic po mic’ promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti – znajući njihovu ograničenost, te zakone očuvanja energije i porasta entropije – da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju, odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: ‘Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, i to sve smijete pravedno raspodijeliti’. A sve će biti ništa.”
Napose je socijaldemokracija povijesno zastranila u prešutnoj sprezi s kapitalom, o čemu već Engelssvjedoči u Kritici Erfurtskog programa, a naročito zbivanja za Prvog svjetskog rata kao i ona današnja. Georges Sorel, francuski političar i teoretičar politike, zagovornik revolucionarnog nasilja, generalnog štrajka te odbacivanja parlamentarizma, kojeg su svojatali i talijanski fašisti i ekstremni nacionalisti, a neki ga proglašavali i duhovnim ocem boljševizma, piše u djelu Iluzije progresa (1908.g.) kako je Marxova velika pogreška bila “što nije shvatio i uzeo u obzir veliku moć mediokritetstva u povijesti”(ovaj se ustvari i oslanja na mediokritete, s obzirom na krivulju normalne raspodjele inteligencije, pa bi bilo ispravnije reći da nije uzeo u obzir njihovu prevrtljivost; lijepa potvrda čega je ponašanje radničke klase za nedavnih regionalnih ratova). Primjer lutanja naroda (prvenstveno radništva) zaluđenog idejom nacije, su nebrojeni štrajkovi (parade očajnika) koje nitko izvan branše ne podržava (generalni štrajk na ovim prostorima tek je misaoni pojam!), na kojima se maše državnim barjacima da im netko ne pripiše protudržavne namjere, a ne onima koji simbolički prezentiraju stoljetnu borbu za radnička prava
Daje razornu kritiku socijaldemokracije: “Čovjek katkada dođe u napast da usporedi doktore socijaldemokracije s harpijama koji su uprljali sve čega su se takli.”. Nije samo u političarima i njihovim liderima stvar. Narod je, kako to neki vele, izgubio moralni kompas, mada ta opisna konstatacija etičkog stanja društva ništa ne mijenja u ma kojem smjeru. Primjer lutanja naroda (prvenstveno radništva) zaluđenog idejom nacije, su nebrojeni štrajkovi (parade očajnika) koje nitko izvan branše ne podržava (generalni štrajk na ovim prostorima tek je misaoni pojam!), na kojima se maše državnim barjacima da im netko ne pripiše protudržavne namjere, a ne onima koji simbolički prezentiraju stoljetnu borbu za radnička prava. Indikativan je odgovor brodograđevnog (jedna od paradnih branši neodgovarajuće “nam” države) sindikaliste na pitanje misle li improvizirana vješala nositi i na Markov trg gdje se planiraju pojaviti pred uredima vlade. Odgovorio je otprilike da vjerojatno hoće, jer je to poruka vladi: “nemojte nas vješati” i dozvoliti da se to s nama radi! Kaže Sorel: “Mediokritetska masa plovi na slijepu sreću, blebećući čitavo vrijeme”. Jad i bijeda.
Kad poruka bude sasvim suprotna (pretpostavljam da shvaćate kakva), znat ćemo da se raspoloženje mijenja u smjeru koji jedino garantira promjenu. Zaista djelatnom smjeru! Povijesno gledajući, ne prejudicirajući konačni rezultat, “ipak se kreće”. Najsvjesniji su dezertirali ili emigrirali prije i za trajanja prethodnog rata; oni kojima treba vremena da shvate kako “imaju Hrvatsku”, ali nemaju radna mjesta ili su prisiljeni šljakati za crkavicu, sve više odlaze na Zapad (u kapitalizam pristojnijeg tipa, s tim što baš i nisu suviše svjesni da Zapad nije svijet, niti globalnog utjecaja kapitalizma na ljudske sudbine i devastaciju planete). A preostali “šantićevski domoljubi” nose simbolička vješala, odveć ne razumijevajući da povijest nije igra simbola, već stvarnost u kojoj se umjesto simboličkih koriste sredstva rad kojih su i počeli štrajkati.
Dakle, opcije su dvije, dapače čak tri. Nasilna ili mirna promjena reda stvari, i ona treća, također nasilna – ali na armagedonski način izazvana Zna dobro kapital snagu nezadovoljnih mas, te ne jača bez razloga svoje policijske i vojne snage i u zakone ugrađujući preventivnu imobilizaciju otporaopćim ratom kojim će se u jednom mahu svjetske sile riješiti svojih zaliha biokemijskih i radioaktivnih oružja, nikakve klasne borbe radi, već isključivo pražnjenjem predatorskih nagona političkog vodstva. Što će inducirane mase navesti na svojevrsni stampedo, gaženjem svega što se ispriječilo njihovoj ludosti, pa i sebe samih. Cijelog čovječanstva. Zamijetimo da nas hollywoodska SF filmska produkcija decenijama priprema upravo na takav scenarij, u konačnom zbiru ne dajući šansu ni preživjelima da se (uslijed genetskih promjena, primjerice) uzdignu na viši stupanj ljudskosti od onoga koji ih je tako nisko srozao. Ne odustaje se, ni nakon totalnog uništenja svijeta, od pokretačke paradigme kapitalizma – socijaldarvinističkog predatorstva. Kojekakvi “pobješnjeli Maxovi” jurcaju ekranima u isključivoj brizi za preživljavanjem i vlastitu korist. Dobro došli natrag u svijet iz kojeg ste potekli, gajeći iluziju da ste se izdigli iznad njega!
Zna dobro kapital snagu nezadovoljnih mas, te ne jača bez razloga svoje policijske i vojne snage (ne samo zarad “vanjskih” prijetnji ili ostvarivanja interesa na tuđi račun, već i zbog neutralizacije pobuna vlastitih građana koje bi opsegom nadišle policijske sposobnosti!) i u zakone ugrađujući preventivnu imobilizaciju otpora. Je li slučajnost da, trendovski gledano, sve više jača prihvaćanje zajamčenog osobnog dohotka (ZOD)? Ne kao humanistički iskorak kapitala, već svijest kako treba ponešto žrtvovati da bi se ovce zadržale u za njih namijenjenim torovima. Nisu li, uostalom, američki tajkuni ustrašeni sred nedavne financijske krize, smirivanja “stada” radi peticijom tražili da im se povećaju porezi (što su samo do tada čekali?).
No, ostavimo se opisanih scenarija, izuzev nenasilnog, i paradoksa koji on generira, a za koji zaludu čekam objašnjenje učenih ljevičara. Rezimirajmo. Dok narod hrani socijalističkom idejom, ljevica revoluciju odbacuje ili licemjerno prešućuje, podastirući ideju o parlamentarnom putu ka njemu. E pa, spustite se malo među bedake mog tipa, i umjesto obećavanja meda i mlijeka objasnite, kako će ih – na vaš način – dobiti svaki stanovnik ove planete? Ukoliko niste to sposobni učiniti, možda smo zaista “na kraju povijesti”, usred liberalno kapitalističkog svijeta.
