logo
bios

Panika u SAD-u zbog neslužbenog pristanka Rima na savez s Kinom

Objavljeno prije 2 mjeseca . u sri, mar 13th, 2019
Novi put svile – Panika u SAD-u zbog neslužbenog pristanka Rima na savez s Kinom
Gledajući današnju Kinu nikada ne treba smetnuti s uma da je to socijalistička država s kineskim karakteristikama kojima je temelje konfucijanizam filozofija temeljena na učenjima Konfucija, velikog kineskog filozofa, učitelja i mudraca, koji je bio pripadnik kineske intelektualne i upravljačke elite, čiji su učenici zabilježili njegov nauk o pravilnom ponašanju.

Malo je poznato da je sredinom dvadesetog stoljeća američki pjesnik i mislioc Ezra Pound, Europi pokušao predstaviti konfucijanizam kao doktrinarni sustav koji je sposoban izgraditi i jamčiti prosperitet carstva. Pound je u kineskoj civilizaciji vidio ponovno otkrivanje sustava koji se temelji na dobrom upravljanju, solidarnosti u zajednici, distribucijskoj jednakosti i stvarnom suverenitetu u kojem je tržište zamišljeno da služi polisu, a ne obrnuto. Ukratko, bio je uvjeren da je u konfucijanizmu, koji je i danas egzistencijalni horizont etnopolitičke vizije Komunističke partije Kine, pronašao rješenje i odgovore koji su najviše odgovarali problemima dvadesetog stoljeća i budućnosti tadašnje Europe.

Ezra Pound je u svojim takozvanim “Kineskim napjevima” pokušao objasniti svoj utopijski društveni ideal u kojem harmonija i pravda u političkom poretku ovise o ponašanju koje je u skladu s prirodom, a nered i subverzija su posljedica kršenja prirodnih normi i načela.

Danas je zapadni svijet duboko prožet sinofobijom, toliko da se “gurui” suprotstavljenih frakcija u borbi za hegemoniju unutar neoliberalnog sustava, od kojih jedan tabor predvodi Steve Bannon, a drugi George Soros , apsolutno slažu u identificiranju Kine kao najvećeg neprijatelja.

Filozofski projekt Pounda bio bi jednostavno nezamisliv, prije svega zbog nametnute retorike o kulturalnoj dominaciji i sukobu civilizacija. Ali je to lažni sukob, osmišljen u atlantističkoj kuhinji i predstavljan u remek djelu propagande “Sukob civilizacija” Samuela Huntingtona.

Međutim, principi konfucijanizmu, kao i islam koji se uspio oduprijeti mitu vehabija, nimalo ne odstupaju od onih koji su karakterizirali kršćansku Europu u predmoderno doba.

Veliki orijentalist Giuseppe Tucci je u tom je smislu bio čvrsto uvjeren u konceptualno jedinstvo koje je karakteriziralo euroazijski kontinent i ulogu koju su karavane hodočasnika i trgovaca imale u međusobnom kulturnom utjecaju na dva pola ovog ogromnog geografskog prostora. Kroz Iran i Siriju su bogatstva Istoka dolazila do Bizanta i Rima, a proizvodi tadašnjeg Zapada u Kinu. Tako je kineskoj umjetnosti Wei, izjavio je talijanski istraživač, udahnuo dah grčke umjetnosti koja je već inspirirala indijske umjetnike Gandhāre.

U geopolitičkim terminima današnjice, očito je da se svaki pokušaj rekonstrukcije takvog kontinentalnog jedinstva percipiraju kao strašna prijetnja hegemoniji donedavno jedine globalne sile. To se vidjelo u komentarima Putinovog članka kojeg je objavio 2011. godine u kojem spominje veliku euroazijsku zajednicu naroda od Lisabona do Vladivostoka.

Ne treba se zavaravati, stvaranje Velike Euroazije je oduvijek bila glavna geopolitička noćna mora Sjedinjenih Država, a realizacija Novog puta svile bi ovoj mori udahnula život.

Nakon prvih uspjeha u smislu rasta zaposlenosti, ekonomska politika Trumpove administracije počinje pokazivati zabrinjavajuće znakove neizbježne slabosti i suočena je s opasnostima novih “financijskih mjehura”.

Jedan od njih je financijski i geopolitički mjehur koji raste u sektoru škriljca i njegovog hidrauličkog lomljenja kako bi se dobili nafta i plin. Ovaj sustav je umjetno pozicionirao SAD ispred Rusije i Saudijske Arabije kao glavnog proizvođača nafte na svijetu. Alije ova operacija proizvela jednako umjetnu energetsku neovisnost Sjedinjenih Država, čije se sadašnje poteškoće odlično naziru u novom nasilnom napadu na Venezuelu, zemlju s najimpozantnijim rezervama nafte u svijetu.

Novi put svile

FOTO – Novi put svile

Industrija škriljca, nakon gotovo desetljeća velikodušne financijske potpore investicijskih banaka, što se dogodilo jer ju je FED proglasio “strateškom”, počela je gubiti veliku dobit, a prognoze proizvodnje u budućnosti su u velikoj mjeri smanjene. Suočena s trenutnim rezultatima rata s carinama, talijanskim formalnim pridruživanjem infrastrukturnom projektu azijskog diva, što je za SAD izdaja jednaka turskoj kupnji ruske vojne tehnologije, stvara lom unutar Zapadnog bloka, potkopavajući tradicionalni sustav savezništva unutar kojeg su Sjedinjene Države predložile ograničenje uspona Kinu. Štoviše, ove odluke potkopavaju tradicionalni više ili manje očigledan vazalski odnos europskih vlada u odnosima sa svim američkim administracijama.

Kao što je poznato, Italija nema ogromne rezerve prirodnih resursa koji opravdavaju takav“morbidan” američki interes za poluotok. Međutim, zemlja posjeduje bogatstvo koje je čini važnom za američki sustav dominacije, a to je zemljopisni položaj Italije kao mosta između Zapada i Istoka i središta mediteranske regije.

Sjedinjene Države su u velikoj mjeri iskorištavale taj resurs, potpuno pretvarajući Italiju u strateški centar iz kojeg se pokreću sve operacije za kontrolu Sredozemnog mora, svih njegovih obalnih zemalja i šire.

Operacijama na Balkanu, kao i onima u Sjevernoj Africi ili na Bliskom istoku se komandovalo iz Italije, stoga zemlja ima strateška važnost na Mediteranu i za samu Europu.

Prijetnje i pritisci koje posljednjih dana dolaze od onih koji sa svojim vojnim bazama gaze suverenitet Italije su najočitiji su dokaz. Pritisci su na kraju doveli do tog da je Liga, koja je bliža Trumpovim stavovima, a njezin lider Salvini je veliki prijatelj sa Steveom Bannonom, izrazila želju da raskine ugovor sklopljen s kineskom tvrtkom Huawei u razvoju mreže 5G.

Nije iznenađujuće da je američki državni tajnik Mike Pompeo u tom pogledu izjavio da nijedna zemlja koja pristane ugraditi Huawei komponente u svoju osjetljivu infrastrukturu više neće moći računati na razmjenu informacija sa Sjedinjenim Državama. Ovo je jasna optužba za špijunažu protiv Kine, iako prilično neprikladna iz usta onih koji su godinama, kao što je dokazao slučaj Snowden, špijunirali svoje saveznike.

Međutim, sada su potrebna određena pojašnjenja, kako bi se izbjegle očite sinofobne trivijalizacije pojedinih medija koji za svoje postojanje moraju zahvaliti ekonomskoj i kulturološkoj podređenosti angloameričkom svijetu. Talijanski su mediji potpuno usklađeni s proatlantskim stavovima.

Prije svega, važno je naglasiti da sporazum kojeg će Xi Jinping potpisati za vrijeme posjete Italijikrajem ožujka nije pridruživanje Italije Novom putu svile, nego “okvirni sporazum”. On će se temeljiti na jednostavnim naznakama nekih strateških sektora u kojima će se favorizirati zajednička ulaganja i ubrzati narudžbe od talijanskih tvrtki. Ali on za globalnog hegemona neće predstavljati ništa nepopravljivo, jer se luke sjeverne Italije i strateška luka Trst neće “pokloniti” Kinezima. Nisu čak ni tema pregovora.

No, ovaj se proces dogodio u Grčkoj, gdje je Kina uspavanu luku Pirej pretvorila u čvorište trgovine u mediteranskoj regiji.

U prošlosti su se neki talijanski političari usudili naglasiti potrebu iskorištavanja golemog potencijala talijanskog geografskog položaja na Novom putu svile i tražili su održavanje sustavnog pristupa Kini i njezinim međunarodnim projektima, bez da ih se ignorira kao što se činilo u prošlosti. Čak je sugerirano da bi kineski ekonomski prijedlog mogao biti model za Italiju i da Kinu treba proučavati kopiranjem stvari koje možemo naučiti i prilagoditi ih različitim talijanskim potrebama.

Međutim, to bi značilo primjenu u praksi onoga što je zagovarao Ezra Pound, što uopće nije nekompatibilno s tradicijom europskih naroda.

Konvencija, Robotika, Kina, Peking, industrijski, uslužni

Zapadni je sustav od Kine stvorio silu, jer je Kina iskorištavala ludosti vladajuće zapadne elite, kao i neke praznine u pravima intelektualnog vlasništva. Sustav je brzo transformirao azijskog diva, bez obzira na retoriku koja Kinu još uvijek prikazuje kao izvoznika proizvoda niske kvalitete, dok bi trebali govoriti o zemlji lideru u tehnologijama u različitim gospodarskim i vojnim sektorima.

Štoviše, današnji kineski model, promičući obnovljenu socijalističku regulativu, može predstavljati valjanu alternativu hegemoniji neoliberalne ideologije. U tom je smislu američki rat protiv Huaweija više nego simboličan. Poslovni model kineske grupe se drastično suprotstavlja onom zapadnom kapitalističkom. Njegov ogroman uspjeh dovodi u pitanje sama načela na kojima se temelji kapitalizam.

Huawei je zapravo u vlasništvu svojih zaposlenika i za svoje financiranje ne privlači vanjski kapital. Povezan je s Komunističkom partijom Kine i otvoreno prijeti hegemoniji Applea kao ključnom igraču na svjetskom tržištu.

Dodajmo tome i činjenicu da su viši dužnosnici Centralnog komiteta KPK u više navrata ponovili kako je povijesna funkcija privatnog sektora završila i da je gospodarstvo u cjelini spremno za povratak pod punu socijalistički kurs, jer je to jedini način da se svima jamči zdravstvena skrb, odgovarajuće povećanje plaća i druga socijalna davanja.

Stoga je sukob s Kinom puno veći od  gospodarskog. To je ideološki sukob između dekadentne vizije svijeta koja se temelji na zastarjelim modelima hegemonije elite i pukog zadržavanja Euroazije i  ponovnog otkrivanja najstarijih modela, to jest izgradnje gigantske kopnene i pomorske komercijalne arterije koja će, prateći drevne karavane, uključiti najvažnije države Euroazije u zajednički razvojni projekt.

U tom kontekstu je talijanska vlada podijeljena. Liga je orijentirana prema gubitničkom Atlantiku, dok je M5S okrenut Istoku. Po svemu sudeći, ako se realizira sporazum s Kinom, to će u velikoj mjeri biti iskorišteno od strane američkih agenata za stvaranje institucionalne krize, nakon čega je scenarij formirati vladajuću većinu koja će u potpunosti biti podređena Washingtonu. To će se najvjerojatnije dogoditi poslije europskih izbora.

To je neminovno, iako SAD nemaju ništa za ponuditi europskim zemljama, dok bi kineski projekt mogao imati iste učinke kao svojevremeno Marshallov plan, koji integrirao Europu u kapitalističko svjetsko tržište.

Međutim, bez obzira na svakodnevnu retoriku o neokolonijalističkom “kineskom neprijatelju”, projekt Pekinga se ne može usporediti s Marshallovim planom ni u financijskom smislu, obzirom da se govori o ukupnom ulaganju od preko 900 milijardi dolara u sljedećih 5 do 10 godina, uz uključivanje više od 62 zemlje, a posebno zato što nema za cilj vršiti bilo kakav ideološki pritisak na trgovinske partnere putem takozvane “dužničke diplomacije”.

Cilj nije ni podijeliti svijet na dva bloka, nego izbjeći novi Hladni rat koji je apsolutno štetan za oba pola euroazijskog prostora. Usmjerenost na inicijativu Novog puta svile je formulirana još u maoističkom razdoblju na Bandung konferenciji “nesvrstanih” zemalja iz 1955. s promicanjem zajedničkog razvoja Azije, Europe i Afrike, kada je Kina sebe predložila kao vjerodostojnu alternativu zapadnom tržištu.

Jasno je da američka vlast, koja nije sklona bilo kakvoj konkurenciji, ne može tolerirati takav izazov i nastoji u svakom pogledu izbjeći svoju propast. Uopće ne čudi da su napori Amerike u tom smislu usmjereni i na europske terminale kineskog projekta u balkansko-mediteranskom području i istočnoj Europi, kao i na Turanski pojas koji ide od Mađarske do same Kine. Riječ je vrlo širokom prostoru koji posjeduje većinu rezervi prirodnog plina i nafte na svijetu i koji je u perspektivi jednog od otaca geopolitike, Halforda Mackindera, najvažnija šahovska ploča u svjetskoj politici.

Napori Washingtona su imali učinka osobito u smislu kriminalizacije projekta, ali samo kod nekih zemalja. U Pakistanu se pokušava stvoriti raskol zbog sve bližih veza između Indije i Kine, koje ponovno pokušavaju pregovarati o uvjetima sudjelovanja. No, Kinesko-pakistanski ekonomski koridor nitko ne može zaustaviti i sve nesuglasice su više medijski napisi nego stvarni sukob između Islamabada i Pekinga.

Štoviše, propaganda je otišla toliko daleko da tvrdi da je Kina, uz usporavanje gospodarskog rasta i potražnje nekih institucija unutarnje kontrole za većom društvenom odgovornošću za ulaganja u inozemstvo, voljna napustiti projekt. Ali s obzirom na 60 milijardi dolara već obećanih za razvoj Afrike i ono što je već uloženo u Novi put svile se čini nerealnim da bi Kina mogla napustiti geostrateški dizajn koji joj jamči budućnost globalne sile.

Koje su prednosti za europske zemlje od sudjelovanja u tom dizajnu? Naglasak se stavlja na činjenicu da pridruživanje projektu plaši Sjedinjene Države, koje već iritira talijanski stav o krizi u Venezueli, a sve se dodatno pogoršalo  sukobom između Italije i Europske unije, budući da Bruxelles samo dan prije posjete Xi Jinpinga Rimu zakazao raspravu o stvaranju regulatorne strukture i kontrole izravnih stranih ulaganja u eurozoni.

Nema sumnje da bi se talijansko otvaranje Kini značilo pridruživanje projektu koje bi talijanskim proizvodima jamčilo glavni koridor prema tržištu s najjačim rastom i najvećim širenjem potražnje u svijetu. Međutim, takav drastičan izbor, od kojeg ne zaziru europske zemlje poput Mađarske i Grčke, može implicirati samo širu geopolitičku viziju nacije koja je dio zastarjelog kluba G7. Nakon lažnih američkih obećanja koja su Rimu oduzela bilo kakvu pregovaračku poziciju u Libiji, vrijeme je da se vlada pokrene i da se vrati u nove okvire međunarodnog suvereniteta i vjerodostojnosti. Ako je “Divlji Zapad” zainteresiran samo za vazalski odnos, to je dodatni poticaj za izgradnju novih puteva prema Istoku.


N. BABIĆ – Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh