logo
bios

Ovdje vladaju mefistovski manipulatori ljudskim mržnjama i nesrećama

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pet, okt 5th, 2018

Autor: 

 

Svima ovdje nedostaje istine o sebi, spuštanje s visova jedinih ispravnih. Ta je istina doista poražavajuća, na prvi mah, ali je jedina oslobađajuća za sve nas. Nemamo nijednoga prošloga vremena ni povijesnoga modela koje bismo bez ostatka mogli preuzeti za današnje uređenje naših odnosa i naše države, ni Kulinovi „dobri Bošnjani“, ni mirotvorno bogumilstvo, ni otomanska tolerancija, ni austrougarska filantropija, ni jedan bosanski narod triju vjera, ni jednopartijsko bratstvo i jedinstvo. Posve uvažavajući povijest, i ono najbolje iz nje, ipak jedino bi bilo smisleno krenuti iz početka, ponovno se učiti živjeti, razgovarati i raditi zajedno, učiti iz pogrešaka povijesti, iznova učiti poštivanje drugih naroda, naših susjeda.

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog, profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji Sarajevo, autor je više knjige i naučnih radova. Kao što ozbiljna umjenost mijenja ljude u susretu sa sobom tako vas svaki susret i razgovor sa fra Ivanom Šarčevićem učini boljim čovjekom. Ako je pojam biti onoga o čemu mislimo onda je pojam Ivana Šarčevića svjetlost – svjtlost uma, duše i srca i dobrote kojom zrači. U doba predizbornog mraka i skoro pa izvjesnog postizbornog mraka Šarčević za Tačno.net govori o mržnji, ljubavi, nacionalizmu, odnosima u društvu a prije svega o čovjeku, ako ga još ima…

Profesore Šarčeviću, kako je moguće da u kampanji 2018. godine imamo više govora mržnje nego 1996. godine na prvim poslijeratnim izborima?

Mržnja je još neki, premda i negativni interes za onoga koga se mrzi. Izgleda da u nas, posebno u očišćenim etničkim zonama, mržnja prelazi u svoju opaku završnicu, u prezir, a prezir u bešćutnu ravnodušnost. Prezir je okretanje glave, ignoriranje, dehumanizacija drugoga, svođenje drugoga na nepostojanje i zaborav.

Redovito svoju mržnju, bilo individualnu bilo kolektivnu, rijetko tko priznaje. Gotovo uvijek govorimo samo o mržnji drugih, a vlastita se uspješno maskira i nalazi bezbroj načina da se opravda. U podnožju mržnje leži iskustvo stvarne ili manipulacijama nametnute povrijeđenosti, „povijesne nepravde“ – kako se u nas govori, stoljetnoga stradanja – razumijevanje sebe kao stalno zakinutoga. Havel je govorio da je mržnja transcendentni osjećaj nepriznatosti. Mrzitelji ne žive u kompleksu manje nego više vrijednosti, oni se precjenjuju; ne suočavaju se sa sobom, pogotovo ne sa svojom zlom prošlošću.

Pa ako govorite da je danas govor mržnje izražajniji nego odmah poslije rata, čini mi se da razlog može biti u daleko većoj frustraciji danas nego odmah iza rata. Nakon rata se očekivalo da će doći do mira, pravde i blagostanja, da će napokon uslijediti međusobna priznanja pa i pomirenja naših naroda i naših razlika, a ishod je posve obratan. Mislilo se naime da će prestankom rata stvari doći na svoje mjesto ali nisu. Zato je danas Bosna i Hercegovina država frustriranih, uvrijeđenih i duboko izranjenih naroda i građana, etnički podijeljeno društvo u kojem se izbjegava druge, ne želi čuti za druge, ne priznaje se druge, nego se samo telali o povijesnim nepravdama i svojim pravima. Stvarne, ali i mitološki ili politički-propagandno iskonstruirane nepravde nanesene od drugih, od drugih naroda i „unutrašnjih neprijatelja“, humus su iz kojeg niče i hrani se mržnja. Jednostavnije kazano, mržnja, posebno etnonacionalna, u nas je zamaskirana ljubavlju prema svojima – rodoljubljem, patriotizmom. Mržnja je patološko sebeljublje, sljepilo i bezosjećajnost za druge.

Pred svake izbore čujemo priču o „istorijskim izborima“. Mislim da se u našem javnom prostoru više spomenula riječ „istorijski izbori“ nego što su hrvatski sportski komentatori spomenuli riječ “istorijska utakmica“. Ima li po Vama ikakvih argumenata da ove izbore smatramo istorijskim?

Ima, ali u obratnom značenju. Sljedeći izbori nisu povijesni u smislu kako to govore oni koji hoće vlast pa sebe izjednačavaju sa sudbinom naroda ili zemlje, te ako se za njih ne glasa, taj narod, entitet ili državu stiže historijska propast, nego su povijesni zato što će čini se opet biti još jedna prokockana povijesna šansa nas birača, što će se još više produbiti podjele. Povijesna prokockana prilika, dakle, jer se na ove izbore izlazi po oprobanom modelu, ali svaki put još drastičnijem, svaki put sve nemoralnijem: zavedi strah od drugoga, raspiruj mržnju, djeluj iz prkosa, laži i varaj. Strašna je i porazna činjenica živjeti u nezrelom društvu u kojem ljudi ponavljaju slične a sve gore povijesne, izborne pogreške. Mi veoma brzo potisnemo iz sjećanja svoje promašene izbore, pa od izbora do izbora lamentiramo nad stanjem koje smo sami izabrali i kako za naše loše stanje uopće nismo odgovorni mi, nego oni drugi jer – gle paradoksa – također biraju iste ili slične političare.

Često čujemo u Sarajevu i Mostaru, dva opkoljena grada u ratu, „da nam je vratiti one vrijednosti, vrline koje smo imali tokom rata“. Gdje je nestala solidarnost, odgovornost, to ljubljenje bližnjeg svog koje smo imali u ratu?

Čini mi se da ratna solidarnost nije bila iskazivana prema onima iz drugoga, protivničkog i neprijateljskog tabora. Jer da je bilo istinske solidarnosti, naš rat ne bi bio tako jeziv. Bilo je naravno časnih iznimki. O vrlinama u ratu može se govoriti donekle samo unutar svojih, prema bližnjima, unutar vlastite etničke ili religijske zajednice. U ratu je, međutim, krenula borba samo za sebe, za svoj čisti teritorij, tako da je i unutar istoga naroda nastalo nehumano i nesolidarno preslagivanje, preseljavanje i progon. Od vlastite politike izdani su i prognani čitavi krajevi sunarodnjaka. Ne samo izdani nego bezdušno žrtvovani.

Danas vlada najgori oblik političkoga darvinizma i unutar istoga naroda. Zato su svi naši etnokolektivi u manjini dvostruko diskriminirani: jednom od tzv. drugih, koji su većina, a drugi put, odnosno istodobno, od svoje većine – ne samo diskriminirani nego prekriženi i zaboravljeni. Nije u ratu bilo toliko posviještenih vrlina, pogotovo ne toliko svjesne solidarnosti, solidarnosti s rizikom i po cijenu šikaniranja pa i gubitka života i to od svojih. No, to je bio rat. Grozno je da danas, u miru, živimo „ratne vrline“, dakle bojovnost, isključivost, prevaru, laganje, nesnošljivost, sebičnost, samoživost…

Šta je ishodište mržnje kao takve? Kako filozofski i teološki Vi poimate mržnju?

Već sam nešto govorio o mržnji. Ona je slična ljubavi. Ne može je se dijeliti. Ako čovjek nekoga mrzi – a mržnja nužno traži kao i ljubav posve konkretnu osobu ili grupu, svoga krivca – takav teško može bezrezervno ljubiti nekoga drugoga. Mrzitelj je narcisoidni fanatik. Fascinantna je mržnja kao i svako zlo, jer se maskira ljubavlju, pravdom, poštenjem, visokim teorijama, sofizmima opravdanja. Mržnja je međustadij, međustanje između ljubavi i ubijanja. Jer mržnja je ipak još neki odnos za razliku od prezira, ignorancije i bešćutne ravnodušnosti za koje drugi ne postoji.

Mrzitelj se dakle još zanima za onoga koga mrzi, ne može živjeti bez onoga koga mrzi. Zato je u nas pitanje u kojem smjeru će naša mržnja otići, u što će se pretvoriti: hoće li se liječiti tolerancijom, poštivanjem pa i ljubavlju prema drugom ili će završiti u netoleranciji, nasilju iznuđenoga progona, u „konačnom rješenju“ pitanja drugoga, dakle u brisanju drugoga iz svoje blizine, iz geografske, društvene, kulturne memorije, iz naše budne svijesti, u vaporiziranju drugoga. Čini se da je najopakiji soj naših ljudi, a ima ih među vodećim političarima, soj koji je lišen i ljubavi i mržnje, koji su sebeljubivi nihilisti. Takvi niti vole svoj narod niti druge, iako se hvališu da tobože ne mrze nikoga, da vole sve jednako, a najviše svoj narod. Oni su zapravo mefistovski manipulatori ljudskim mržnjama i nesrećama.

Znam da ste nezadovoljni cjelokupnom političkom scenom koja obiluje kriminalcima, nacionalistima dok građanska scena obiluje političkim diletantima. Međutim, glasačima izgleda iz izbora u izbore to ne smeta. Je li moguće da je samo strah uzrok tome ili je Aristotel bio u pravu kada je smatrao da „svjetina“ ne može određivati ko će vladati?

Ima puno straha u ljudi. U svima nama. Uz političare, koji vladaju na zastrašivanju, mediji ponajviše siju i mržnju i strahove. Neki autori govore da je najveći strah od slobode, od slobodna i kritičkoga mišljenja; osobnoga i samostalnoga djelovanja. Strah se uvećava prema visini pozicije koju netko obnaša. Nije stoga čudno da su često najstrašljiviji i najosmaljeniji ljudi oni na vlasti pa svoj strah prenose i raspoređuju na druge. To povijest potvrđuje od cezara i heroda, aga i sultana, hitlera i staljina – do danas. Oni stalno pozivaju na opasnost od drugih, na naoružavanje, na zbijanje redova, na nacionalno i religijsko zajedništvo kao utvrde i geta od drugih, kao branu od neprijatelja.

A što se tiče birača, već sam rekao da kod birača vlada zaborav svojih vlastitih promašenih postupaka. Zaborav je uvjetovan stalnim strašenjem, a u strahu se čovjek sledi, ne misli, nema kritičnosti, nego podanički sluša. U strahu je čovjek lakovjeran na obmanjujuće riječi političara. Uzmimo samo jedan mali primjer zaborava. Prije sedam godina Dragan Čović je kazao: „U Sarajevu su ostali samo oni Hrvati koji nemaju gdje i koji ništa ne razmišljaju.“ A nedavno, na predizbornom skupu, nigdje drugo nego u Sarajevu, i to u franjevačkom središtu, klizile su mu oblizivačke riječi pohvale za Sarajevo i sarajevske Hrvate, za prijatelje Bošnjake, takve riječi koje su izgovarali franjevci, sjetimo se primjerice fra Luke Markešića, a koje je on i njegova kamarila davno proglasila kvislinzima i stavila na odstrel. Čini se da je i njegov strah za pobjedu na izborima strašno porastao pa zove sve Hrvate, bez razlike, i sarajevske, da ga spašavaju. Birači su većinom ustrašena, zaboravna i potkupljiva bića. Mislim i na neke bosanske franjevce, jer su se ne samo pokazali jeftinima u političkoj trgovini, nego jer strančare, odlučuju se za neku stranku što nije ni evanđeoski ni etički ispravno niti je pastoralno razborito pa čak ni nacionalno korisno.

Naslanjajući se i dalje na Vaše pitanje o tome može li „svjetina“ određivati tko će vladati, čini mi se da osim straha vrlo važan uzrok našega stanja je politička nekultura, koja je samo dio opće neobrazovanosti i kulturnog primitivizma, pa nama i upravljaju rulja i vođe, „elite“ koje su, kako je pisao Mirko Kovač, „gore od rulje“. U nas se od obitelji, preko religijskih zajednica a pogotovo u školama i sveučilištima ljudi ne odgajaju i ne obrazuju za kritičko vrednovanje svojih političkih predstavnika nego za ulizivanje, potkupljivanje, za podaništvo. Zato imamo tako militantne ljude i narode, zapaljive izbore, političare koji ne služe, nego svi njima služe.

Nedavno je Željka Cvijanović izjavila da je optužuju da joj je svekrva muslimanka. Dodiku smeta ezan. Gdje je ishodište te dehumanizacije bosanskih muslimana? Kakve mogu biti posljedice te dehumanizacije?

Politička borba u nas nema mjere i političari, zajedno s medijima i drugim vodećim institucijama formiraju mrzilačke strukture. Te strukture nije lagano promijeniti. Samo smjenom političara, koja je nužna, ipak se ne mogu očekivati brze promjene. Društvo i državu mnogo je lakše razrušiti nego izgraditi. Ne biraju se, dakle, sredstva ni riječi da se osvoji ili zadrži vlast. I nije problem samo u glasovima koji se čuju u javnosti, u glasovima koji dreče i viču, kao što je nekultivirani Dodik, ili javni govor sotonizacije drugoga. Ništa manje štetne su i generalizacije skrivene velikoj javnosti, mržnje koje se izgovaraju u malim kružocima, sve po onoj biblijskoj: po usnama mu se milina prelijeva a iznutra je isukani mač, dakle ona perfidna podlost i ratobornost obučena u janjeće runo.

Zlokobni i s posljedicama katastrofalni uspjeh takvih retorika u tome je što su se mržnja i mrzilački govor institucionalizirali, podruštvenili u medijima, školama, religijskim zajednicama; što su se demonizacija, omalovažavanje, prezir i dehumanizacija drugih prenijeli među najobičnije ljude, sve do obitelji i djece. Tu vidim veliku odgovornost crkvenih i religijskih institucija, ponajprije službenika pojedinih naših vjerskih zajednica. Oni su prvi dužni ustati protiv dehumanizacije drugih, inače niječu svoju vjeru u Boga; obvezani su neumorno pozivati na osobnu vjeru, na čestitost života bez straha od drugoga, na solidarnost s nesvojima, jer će se – s vremenom, u to vjerujem – iz te pozitivne klime roditi novi odnosi i zdravije društvo.

Koliko Vas brine jačanje desnice širom svijeta? Jesu li te zastrašujuće poruke koje čujemo čovjekova pobuna protiv boga i božanskih principa?

Ako pod desnicom podrazumijevate ksenofobiju i razne oblike nacionalizma, onda je to sigurno velika opasnost za svijet. I mislim da to nije počelo tek jučer, nego već urušavanjem bipolarnoga svijeta kojeg simbolično vežemo za pad Berlinskoga zida. Od tada se naš svijet pluralizira i globalizira. A usporedo s time rasli su strahovi za sve nijanse vlastitosti i razlike, pa danas bujaju partikularizmi i među njima nacionalizam, netolerancija i getoizacije, uskogrudni mali kolektivizmi i sebični lokalizmi.

Čini mi se da rast radikalizama, i onoga nacionalističkoga u Evropi, ima barem dijelom svoj razlog i u neadekvatnom odgovoru Evrope i međunarodne zajednice na velikosrpske osvajačke ratove i reaktivne nacionalizme u nas, mislim na hrvatski i bošnjački. Uz to, terorizam koji se pokriva vjerom, ponajprije mislim na islam, također je uvjetovao pojave ekstremizama i ne samo onih desnih. K tomu pridolaze silne migracije, koje naše zemlje zahvaćaju s Istoka, gdje je većina muslimanska, na što svijet ne nalazi prikladno rješenje. Nimalo nevažni razlozi leže i u području ekonomije, u podivljalom kapitalizmu, u pljački i osiromašenju čitavih zemalja od strane moćnih korporacija i svjetskih sila. A to ništa ne prolazi bez posljedica i za te moćne zemlje, jer se takvo stanje koristi za zastrašivanje, ono potiče populizme, i desne i lijeve, govor mržnje, a najčešće samo da se osvoji vlast.

Kad u takvo stanje „dovodite“ Boga, onda je to unižavanje svetinje u ljudsku močvaru. Radi se više o tome da u ovakvom stanju religija postaje – što je u nas već stoljećima na djelu – glavni identitetni, kulturalni i nacionalni faktor integracije. A tu je Bog, čini se, nemoćan. Ustvari jedino je kod nemoćnih. On je na njihovoj strani, koliko god povijest uspjeha zla to demantirala. Zato je malo vjere u Boga u integrizmu političkih religija, u tajkunskom i mafijaškom kapitalizmu koji se skriva iza religije, u onoj profiterskoj krađi naroda i domovine pod svetom parolom zajedništva. Zato toliko, ako sam Vas dobro razumio, pobune protiv Boga u svijetu naklonjenom religiji; zato toliko negacije Boga u identitetima koji svoje zadnje utočište nalaze u religiji kao kulturi, nacionalnim paradama i lamentacijama nad stradanjima, u sveopćem folklornom kiču tobožnjeg čuvanja baštine, a tako je malo istinske vjere u Boga.

Nerzuk Ćurak me upozorio na slučaj utjecajnog  islamskog teologa Tarika Ramadana  kojem vlasti u Francuskoj  po nekima montiraju  sudski proces. Da li to sugeriše da po novom narativu evropskih desničara nema prihvatljivih muslimana kao što tridesetih godina nije bilo prihvatljivih Jevreja?

Ne znam za taj slučaj. Ono što mi se čini važnim reći – referirajući se na to upozorenje prof. Ćurka – jest da je naše stoljeće počelo i da će još izraženije biti stoljeće religijā i migracijā, enormnih seoba ljudi, te da će biti stoljeće golemih prevara, pljačkanja siromašnih, dakle pljačkaških ratova i ekoloških katastrofa, stoljeće solidarnosti ili nesolidarnosti.

Kad kažem da će još više biti stoljeće religijā, onda najprije mislim na odnos kršćana i muslimana, imajući u vidu da će se evropski identiteti, kako na nacionalnoj tako i općoj evropskoj razini kulturološki vezati na kršćanstvo. Crkve će biti sve praznije, svećenika sve manje, a kršćanstvo će sve više biti sredstvo i oruđe identiteta i razgraničenja od drugih. Kako god to netko htio izbjeći ili mu djelovalo prejako, mir u svijetu, a time i u Evropi, da ponovimo s Hansom Küngom, ovisit će u velikoj mjeri od mira među vjernicima i od uloge crkava i islamskih zajednica, od religijskih poglavara i službenika. Posebno je ovo važno za Evropu koja stari, koja ima sve manje i radnika i svećenika, a ima novca.

Neki kažu da odnosi Bošnjaka i Hrvata nisu bili tako loši još od devedesetih godina. Možemo li probati odgovoriti šta je glavni uzrok tome?  Insistiranje političke i kulturne elite u Hercegovini na vrijednostima Herceg Bosne? Patetična patriotska pozicija bošnjačkih političara? Ili odsustvo ozbiljne politike koja bi se suočila sa devedesetim i jasno predočila budućnost bošnjačko-hrvatskih odnosa?

Ne treba se umoriti ponavljati da je svaki rat najgore što može snaći ljude i za što se ljudi mogu odlučiti. A rat između Hrvata i Bošnjaka, usred rata s JNA, pa velikosrpskim i republičkosrpskim režimom, dvostruko je zlo. Pritom mislim da je hrvatska politika na čelu s Tuđmanom i njegovim izvršiteljima Šuškom, Bobanom i dr. daleko odgovornija od bošnjačkoga režima s A. Izetbegovićem na čelu, ako ništa iz jednostavnoga razloga jer je hrvatska vojska bila vojno jača i jer su Bošnjaci bili praktično zatvoreni, u klaustrofobičnom stanju opasnosti od totalnoga nestanka. Da ne širim priču rekao bih da u nas, ovdje mislim najprije na svoje, na Hrvate, nikako da dođu do makar trezvene analize svoga odnosa prema vlastitoj domovini, Bosni i Hercegovini, do ohlađene analize odnosa kako sa Srbima tako i s Bošnjacima, nego se jednu povijesnu obmanu, onu endehazijsku o Hrvatskoj do Drine zamijenilo drugom, također samoubilačkom, onom o Herceg-Bosni i Hrvatskom kao matičnom domovinom. Pritom se čak ne uzima u obzir ni činjenica da su sami tvorci Herceg-Bosne bili i njezini grobari, u prvom redu sam Tuđman, koji je Bosnu i Hercegovinu smatrao „kolonijalnom tvorevinom“ a muslimane nepolitičkim narodom, nego se i dalje taj monstrum oživljava, falsificira i prikazuje kao jedina sreća za Hrvate u BiH.

Svi su naši etnički odnosi vrlo opterećeni, i iznimno je umijeće i etičnost ne biti njima otrovan. Pa uzmite samo razliku između Starčevićeva, Pavelićeva, Radićeva, Titova, a sve su Hrvati, i Tuđmanova odnosa prema muslimanima, odnosno Bošnjacima ili Srbima. Ili stav jednoga Vlade Gotovca naspram Mate Bobana za kojega je visoko pozicionirani Tuđmanov predsjednik Sabora R Hrvatske Žarko Domljan kazao da je „patološki mrzio muslimane“. Koja je opcija pobijedila, pa „zna se“ – Bobanova. Želim kazati da je za svakoga, za svaki narod nepoznavanje svoje prošlosti, ne falsificiranje prošlosti, pa zatim nepriznavanje drugoga i nacionalna mržnja krajnje autodestruktivna.

A što se tiče bošnjačke strane i odnosa prema Hrvatima, i tu nije lagano u nekoliko riječi sažeti takvu kompleksnost. Iako s manjom ratnom odgovornošću – uz krajnje problematično ponašanje Izetbegovića u ratu: bez jasne vizije države, pogotovo s odstupanjem od platforme predsjedništva i islamizacijom Armije BiH – poratna bošnjačka politika i druga javna djelovanja sve do danas pokazuju odsutnost mudrosti pa i odgovornosti prema Hrvatima kao manjem narodu, na čemu onda profitira Čović, njegov HDZ i hrvatski nacionalisti.

U Bošnjaka je opasna kako za druge tako i za njih same mitološka pomama i posvajanje bosanskoga srednjovjekovlja kao baze nacionalnoga identiteta, pa natražnjačka osmanofilija, današnja erdoganovska trukofilija, kao i krivotvorenje i retuširanje ustaške dionice bošnjačke povijesti, pokrivanje devijantnih i munafičkih religijskih praksi s islamom. Puno je u Bošnjaka praznoga bosanskog patriotizma, politički je licemjerna ideja o politici „dugoga trajanja“ po kojoj će Bosna biti svakako bošnjačka, ili priče – koje nema toliko u javnosti, ali je kapilarno obuzela i „mali“ bošnjački svijet – da su Srbi i Hrvati uvozni element u Bosnu i sl.

Svima ovdje nedostaje istine o sebi, spuštanje s visova jedinih ispravnih. Ta je istina doista poražavajuća, na prvi mah, ali je jedina oslobađajuća za sve nas. Nemamo nijednoga prošloga vremena ni povijesnoga modela koje bismo bez ostatka mogli preuzeti za današnje uređenje naših odnosa i naše države, ni Kulinovi „dobri Bošnjani“, ni mirotvorno bogumilstvo, ni otomanska tolerancija, ni austrougarska filantropija, ni jedan bosanski narod triju vjera, ni jednopartijsko bratstvo i jedinstvo. Posve uvažavajući povijest, i ono najbolje iz nje, ipak jedino bi bilo smisleno krenuti iz početka, ponovno se učiti živjeti, razgovarati i raditi zajedno, učiti iz pogrešaka povijesti, iznova učiti poštivanje drugih naroda, naših susjeda.

Šta Vam smeta u današnjem Sarajevu? Bošnjački folkorni nacionalizam ili bošnjački akademski nacionalizam šifra „Sutorina“?

Nisam je baš posve meritoran da odgovaram na ovo pitanje, jer sam unaprijed po svome franjevačkom pozivu i instituciji Bosni Srebrenoj ipak osiguraniji od običnih obiteljskih ljudi, Sarajlija nebošnjaka. A ako već govorimo o Sarajevu, onda mi se čini da nije tek problem u tome što je Sarajevo postalo izrazito bošnjački grad sa svim što to sa sobom nosi, nego što boluje od svoje umišljene veličine, bez samokritičnosti, kao i drugi glavni gradovi. Samodovoljnost, odsutnost stvarne solidarnosti s onima koji su na periferijama, mislim ovdje i na Bošnjake, taj preuzetni metropolitanski duh kojega u konačnici označava malograđanština u kulturi, zapravo u nekulturi pri gradnji grada, u obrazovanju, u najobičnijem ophođenju, i još izmiješan s onim uličnim novokomponiranim religioziranjem, ili da upotrijebim opterećenu riječ islamiziranjem svakodnevnoga života, čini Sarajevo za one koji ga bar donekle poznaju i žele poštivati, teškim i negostoljubivim. Turisti to ne primjećuju, a i njihov novac prisiljava Sarajlije da svoj grad ne pretvaraju u monoetničku kasabu i zagušljivo jednonacionalno mjesto kakvih je po našoj zemlji sada bezbroj.

Bošnjačka većina u Sarajevu, posebno mislim na nosioce vlasti, akademske prvake, urednike medija, novinare i ljude bilo koje društvene moći, a većina su Bošnjaci, pokazuju pravo lice u odnosu prema manjini, manjinama. Ovdje najprije mislim na Srbe a tek onda na Hrvate i druge manjince. Srbima u Sarajevu je najteže, i to baš onima koji nisu bili dio karadžićeva režima niti slijede republičkosrpsko demoniziranje Bosne i Bošnjaka. Mislim tu i na one ljude u Sarajevu koji se deklariraju Bosancima i građanima. Da to pojasnim, bošnjačka vlast i sve institucije u kojima čine većinu, od obrazovnih do religijskih, svoje humano lice pokazuju ako su solidarni prema onima koji su već zbog svoga imena sumnjivi. Sarajevska bošnjačka elita se uljuljala u zavodljivi status žrtve kao da se na tom kreditu čitav život mogu graditi odnosi. Žrtva je uvijek relacija, inače se pretvara u autoviktimizaciju. Ako ono „biti žrtva“ mene čini neempatičnim za žrtve drugih, nije uopće isključen put da sām počnem „proizvoditi“ žrtve. Naši ratovi su zorno pokazali da se od žrtve može postati bešćutni osvetnik i zločinac.

Svjestan sam, naravno, da nacionalističke grupacije, i srpska i hrvatska, pogotovo njihovi mediji, već tri desetljeća koriste i najmanji incident ili nepravdu s bošnjačke strane u Sarajevu da se rastelale kako su oni oduvijek imali pravo, Srbi da je Sarajevo Teheran a Hrvati da je to novi Beograd koji ih pljačka i iskorištava.

Dotakao sam tek mali dio onoga što se događa u Sarajevu. Život je složeniji od ovih nekoliko ad hoc poredanih rečenica, ali ako i Kur’an traži da se vjernici različitih vjera ne izjedaju između se nego takmiče u dobru, vrijedi to onda i za Sarajevo, a ne da se sve opravdava ratom, žrtvom ili povlače paralele s drugim gradovima koji su lošiji od Sarajeva i time se uljuljava u nerad i nemoralni asiluk.

Koliko Vam smetaju laži pojedinih medija u regionu koji Sarajevo predstavljaju kao Teheran osamdesetih? Koji bi pravi odgovor Sarajeva bio na to?

Mediji su snažno sredstvo dobra i zla. Takav govor o Sarajevu kao Teheranu služi opravdavanju svoje loše politike ili nekih drugih ciljeva; kod srpskih nacionalista pogotovo da okrive Bošnjake za godine njihova terora nad Sarajevom i za onu neprispodobivu seobu Srba iz Sarajeva koja je po broju i scenariju bliska onoj s Olujom iz Hrvatske.

Nije mi zgodno dijeliti lekcije u vlastitom gradu i propisivati što bi Sarajevo, odnosno Bošnjaci kao većina trebali raditi na takve riječi. Mislim da i sarajevska politička, intelektualna, akademska i medijska, pa i religijska vrhuška ne voli čuti kritiku na svoj račun, a zapaljuje se i oduševljava ako netko drugi kritizira njihove protivnike. U Sarajevu, a i izvan njega, marginalizirani su i društveno izolirani neki časni ljudi koji su također čuvali pluralni duh Sarajeva, i to po cijenu teškog šikaniranja i ostracizma od svojih. Na tom nasljeđu i iza tih se ljudi skrivaju današnji bošnjački moćnici. Dakle, većina onih koji kreiraju sarajevsku atmosferu, a to je u stvari život grada, od urbanističkog ambijenta do obrazovanja, kulture, filma i sporta, polaze od uvijek pretpostavljenog i samorazumljivog multikulturnog i multireligijskoga Sarajeva. Nije, međutim, izraz suživota puko supostojanje u blizini različitih sarajevskih bogomolja koje ovakve kakve su, uostalom, i nisu sve podizane u otomanskom razdoblju nego u austrougarskom.

Nijedan grad, nijedan narod, pa tako ni Sarajlije ni Bošnjaci ne rađaju se tolerantni i predodređeni za međureligijski i međuetnički život, kao što nitko od nas nije lišen kušnje vlastitoga nacionalizma, nekog radikalizma i primitivizma. Rekao sam već da bi Bošnjaci, ponajprije oni u vlasti i javnosti, trebali praktično pokazivati veće razumijevanje prema nesvojima. To bih kazao za svako naše mjesto, posebno kada je riječ o zaposlenju, stanarskim pravima, pravima na gradnju kao i da se nitko ne uspoređuje s još lošijim primjerima kod drugih. Sadržajem će ostati ispražnjena riječ komšiluk, bosanska verzija svakodnevne filozofije gostoljubivosti i susjedstva kojim se naročito diče mnogi Bošnjaci. I ona svjetski raširena fraza o Sarajevu kao „evropskom Jeruzalemu“ bit će puko pokrivalo bahatosti većine, ako se s mnogo više pažnje, „pozitivne diskriminacije“ i religijske iskrenosti za druge Bošnjaci ne budu ophodili prema nesvojima, počevši od simbolične razine kao što je spomenik djeci Sarajeva, spomenik na Kazanima; kao što je krajnje vrijeme i za Bošnjake suočiti se sa svojim zločinima, dakle sa čišćenjem pamćenja i katarzom od zločina koje su u ime Bošnjaka počinili neki gospodari rata. Pritom ponavljam da Bošnjaci nisu prvi odgovorni za egzodus preko 100.000 Srba iz svoga grada, nego srpski ratni režim i politika iz Beograda i s Pala, kao što nisu prvi odgovorni ni za hrvatsku samoubilačku politiku koja se i danas lišava svojih gradova i zavičaja, svoga Sarajeva i svoje Bosne i pretvara sve u prostor dijaspore, omraze i mraka.

Je li moguće uistinu pomirenje bez da se kao narodi zastidimo devedesetih? Je li moguće pomirenje bez traženja oprosta? Dragan Markovina pišući o Čoviću kaže „Da su makar u jednoj prigodi rekli: Ljudi oprostite, bio je rat, radili smo užasne stvari kojih se sada sramimo i voljeli bismo to nekako ispraviti, Čovića bi se barem donekle moglo drukčije doživljavati. U gradu, odnosno dijelu grada čiji je on apsolutni gospodar, nema mjesta za nikakvu tradiciju ni realan život drugih.“

Pomirenje je dug proces, ali ga je nužno započeti, i započinjati ako se prekida. Pritom je važno znati da se ideologije ne mire. Pogotovo ne ideologije naših nacionalizama. Mire se ljudi koji napuštaju i kritiziraju svoju ideologiju, ideologiju svoga kolektiva. A ideologija, da se poslužim starim prokušanim znanjem, jest oblik gnoze, mislim gnostička hereza, protuljudski umišljaj da je u mene, u nas, jedino ispravno znanje te ako se to savršeno i puno znanje u praksi ostvari – a moramo ga ostvariti svim sredstvima, pa i nasiljem i ratom – onda ćemo mi, dakle naš kolektiv, naš narod i religijska zajednica napokon uspostaviti mir i pravdu i biti sretni na zemlji. Oslobađanje od ovog „grijeha mišljenja“, ove neljudske drskosti, čini čovjeka uviđavnim za druge, za njihovu povijest stradanja i tjera čovjeka da i bez velikih riječi, praktično oprašta i traži oproštenje. Dakle, iako je dalek cilj, nužno je krenuti na put pomirenja. No, uvjet za njega je izlazak iz političkoga divljaštva koje ide s primitivizmom, iz balkanskoga zlopamćenja, prkošenja i inaćenja. Nužno je daleko više građanske hrabrosti, samostalnog mišljenja i odlučivanja, više vjerovanja svojim očima a ne tuđem zastrašivanju, više osobnoga integriteta nego zaštite u toploj kolektivnoj jazbini iz koje se širi zadah straha i sikće mržnjom.

A što se tiče spomenutoga Čovića, tog „velemajstora praznoslovlja i koristoljublja“ (I. Lovrenović) i njegova odnosa prema prošlosti svoga naroda i drugih naroda, posebno prema patnji, mislim da se on time uopće ne bavi niti s time ima kakvih problema. On je prilično oslobođen i od etičke dimenzije osobnoga pamćenja, majstor je popravljanja svoje biografije i svojih riječi, da bi ga njegova loša prošlost činila boljim čovjekom a kamoli da bi se u političkoj mudrosti i odgovornosti prestao kockati s propalim i poraženim projektom Herceg-Bosne. On sve može biti, evropski državnik, znanstvenik, akademik, Dodikov poltron, prijatelj Bošnjaka, može sve; može pokazivati čak i suosjećajnost prema žrtvama drugih, ali je sličan svim lošim političarima zato što je prilično lišen etičke dimenzije, odnosno odgovornosti za ono što vanjski pokazuje, obećava i govori. U suprotnom bi njegova odgovorna suosjećajnost, recimo prema stanovnicima istočnoga Mostara ili Srbima u tom gradu u kojem ima najveću vlast, ipak morala imati svoje konkretne dobre učinke. Pogotovo prema ovim potonjima. No, on manipulira svojim hrvatskim narodom sekundirajući najgoroj srpskoj politici, nestanku Srba izvan RS, a Hrvata iz RS.

Onako kako je Tuđman kreirao hrvatsku politiku, smatrajući da se jugoslavenska a posebno bosanskohercegovačka kriza razrješuje jedino dogovorom između Srba i Hrvata, Miloševića i njega, polazeći od zadovoljenja srpskih apetita, od onoga kako je rekao „da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare“, slično Čović i njegov HDZ žele dovršiti velikosrpski projekt očišćene RS, pa i Bosne od Hrvata. Opet bih želio naglasiti kolika je gluhoća i zaglupljenost Hrvata, i bosanskih, jer su ne samo zaboravili nego se ponašaju kao da nikada nisu ni čuli za Čovićev iskaz: „Hrvatska jedinica se ne smije stvarati na štetu granica Republike Srpske i o njima treba da odlučuje isključivo srpski narod i rukovodstvo ovog entiteta, a HDZ će svaki njihov stav o tom pitanju morati da uvaži.“

Još od odlaska Pedija Ešdauna sa pozicije visokog predstavnika, BiH ubrzanim koracima ide unazad a odlaskom i prvog zamjenika visokog predstavnika Rafija Gregorijana zemlja je u stanju permanentne krize. Govori se da je jedino rješenje protektorat. Šta to govori o nama kad protektorat izgleda kao jedino rješenje?

O visokim predstavnicima i međunarodnoj politici u BiH nemam pozitivno mišljenje. Oni su suodgovorni da je ova zemlja građena gotovo isključivo na principu etničke teritorijalnosti i etničkoga predstavljanja, odnosno na ratnoj nepravdi. Mislim da je jedini častan i istinoljubiv čovjek od tih međunarodnih predstavnika bio Tadeusz Mazowiecki, jer se usprotivio nemoralnom djelovanju međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. „Protektorat BiH“ je postao međunarodni poligon interesa velikih sila, podlih prevara, te unosan posao birokrata i koristoljubaca koliko god čuvali zemlju od raspada. Oni sve znaju, ali njihovo ih znanje moralno ne obvezuju. Povlače se u lažnu a opasnu neutralnost, pozivaju na demokratske procedure, skrivajući se iza parola kako se tobože naši narodi i njihove izopačene i kriminalne vođe trebaju dogovoriti. Održavaju status quo, a ustvari pridonose sve većem nefunkcioniranju ove države. Bosanskohercegovački „zatvor“ Daytonom je velikim dijelom sagrađen izvana, pa se i otključava, otvara, demokratizira, također, s vanjske strane.

Brinu li Vas priče oko razmjene teritorija između Kosova i Srbije? Većina analitičara smatra da to znači destabilizaciju cijele regije. Jeste li iznenađeni diletantizmom evropskih političara, mislim prije svega na Federiku Mogherini, šeficu evropske diplomatije i evropskog komesar za proširenje Johanes Hana?

Ako se u važnim stvarima, a granice to jesu, počne eksperimentirati, onda je teško zaustaviti negativne procese. Spomenuo sam da Evropa i međunarodna zajednica nisu adekvatno odgovorili na osvajačke ratove Srbije i na Miloševićev projekt da svi Srbi žive u istim granicama, te da su kasnije ozakonili osvajanje teritorija i etničko čišćenje, stvaranje monoetničkih država, entiteta i kantona. I zato kao i na početku raspada Jugoslavije i dalje postoje dvije tendencije, dva prijedloga rješenja: jedan za promjene granica kako bi se stvorili čisti etnički teritoriji, drugi za nepovredivost granica. Ne mogu prognozirati koja će opcija pobijediti. Mislim da promjena granica zbog toga što Srbi ne mogu živjeti s Albancima a Albanci sa Srbima, odnosno da samo jedni žive na jednom tlu pod jednim gospodarom, otvara mogućnost još većih sukoba.

Volim da završimo sa pričom o mržnji sa kojom smo započeli razgovor. Hoće li mržnja pobijediti i hoće li nas pobijediti?

Volio bih završiti o nadi u beznadnim vremenima, ali da budem dosljedan Vašim pitanjima, mislim da će u ovakvim situacijama mržnja onoliko trijumfirati koliko joj svatko od nas to osobno dopusti. Mržnju, pa i mogućnost mržnje, valja si priznati. Čovjek je sposoban i za ljubav i za mržnju. I čini se da se kroz život više onesposobljuje za ljubav a usavršuje u mržnji, jer se mržnja maskira u ljubav, zavodljiva je, čini čovjeka silno aktivnim, gotovo neumornim u širenju straha i ugroženosti sebe i svojih, u borbi za status pod maskom borbe za pravdu i neko dobro, i daleko je isplativija od pomirenja i ljubavi, jer daje veću materijalnu sigurnost, trenutno kolektivno priznanje i prolazni ugled.

Mržnja je uvijek autodestruktivna, izjeda samoga mrzitelja. S druge strane, ako čovjek ljubi i samo jednu osobu, iskreno, do spremnosti na žrtvu – a to je neizmjerno veliko i gotovo nedostižno – onda su takvom čovjeku svi ljudi i sav svijet drukčiji, ljudskiji, i oni koji ga mrze. On nema straha, ne paniči pred zlom drugoga, ne gubi glavu ni pred, kako ste na početku kazali, „historijskim izborima“, nego uvijek nastoji ostati iskreno dosljedan dobru u sebi, boreći se protiv „grijeha mišljenja“ o sebi kao neupitnom, čuvajući se mržnje, osobnog i kolektivnog sebeljublja, ne sagibajući se pred moćnicima i ne hodeći bešćutan pored obespravljenih.

Prometej

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh