S pojavom grafičke tehnike i sa osnivanjem prvih štamparija javljaju se prve novine i časopisi i u njima prvi novinari i publicisti u Bosni i Hercegovini. Bilo je to u trenutku i vremenu nagovještaja bliske budućnosti u kojoj će se pokidati spone Bosne s jednom i vezati je s drugom velikom carevinom. Prvi listovi pokrenuti su 12 godina prije kraja turskog perioda i uvođenja austrougarske uprave na bosanskohercegovačkim prostorima. Sa štamparstvom počinje intenzivniji kulturni i književni rad, brže se širi pisana riječ – štampa i izdavačka djelatnost. Izdavačke, novinske i publicističke aktivnosti otvaraju novo razdoblje u kulturnoj povijesti naših naroda, počinje razmah stvaralaštva prosvjetnih i kulturnih pregalaca u domaćem žitelj stvu, te vrijeme afirmacije naše štampe i bosanskohercegovačkog žurnalizma.
Kako je sve to, uistinu, počelo na tlu Bosne i Hercegovine? Kako su nastale prve novine i u njima prvi naši novinari?
“I ti, o Bosno! ugleda sada,
Polezni ovaj za ljudstvo rad;
Ploda će biti ovoga rada,
Samo da nikne umni taj sad…”
Ovi stihovi su prvi štamparski posao prve štamparije u Sarajevu, otvorene aprilskih dana 1866. godine. Bila je to pjesma posvećena njegovoj preuzvišenosti veziru bosanskom Topal Šerif Osman-paši “pečatana na osobenom listu kirilicom i latinicom i na turskom jeziku”. Objavljena je iu prvom broju prvog bosanskog lista “Bosanski vjestnik” aprila 1866. godine. Tako je pjesma i novina koja je donosi obilježila pojavu modernog štamparstva na tlu BiH. O toj štampariji list je još pisao:
“Ovo po sebi privatno preduzeće uživa utoliko podporu od strane vlade, da je bar za početak njen u materijalnom obziru obezbeđen. Pečatnja je ova ustrojena, da (“te moći sa kirilicom i latinicom, tako i turski, grčki i uvrejski pečatati. Vlastnik, želeći da radnja njegova što uspješnija bude, namjerava razna djela o svom trošku ili ovdašnjoj ili u zemunskoj svojoj pečatnji da izdaje, i lista po mogućnosti nagrađuje, a vlada naprotiv prineće znamenite žrtve, da školsko učenje bolje, te će štampati o svom trošku sve potrebne Školske knjige za učenike bez razlike vjeroispovjedi”.
Goraždanska štamparija iz 1529.
Počeci štamparske djelatnosti u BiH nerazdvojni su od pečatnje Ignjata Soprona otvorene u Sarajevu u aprilu 1866. godine. Oni su, ipak, nastali tri i po stoljeća poslije goraždanske štamparije. Jer, štamparstvo u Bosni i Hercegovini poznato je mnogo prije Sopronove pečatnje.
Njegova upotreba počela je još 1529., osam i po decenija nakon Gutembergova pronalaska (1443. u Mainzu). Njen osnivač bio je Božidar Goraždanin, nadstojnik manastira i hrama Sv. Dorđa, zadužbine hercega Stjepana Kosače u Sopotnici kraj Goražda na Drini. Kao Kaluđer Božidar je najprije bio u mileševskom manastiru. Otuda je, u trećoj deceniji 16. vijeka, uputio braću Teodora i Durđa Ljubavića u Veneciju da izuče štamparsku Vještinu i nabave štampariju. Braća Ljubavići tako su i učinila. Ljubavići su u Veneciji 1527. štampali svoju prvu knjigu “Služabnik“ za crkvene potrebe. To je bila prva štampana bosanska knjiga. Još dok su radili na njenoj izradi Durađ je umro u Veneciji, a kaluder Teodor Ljubavić uspio je da štampariju dopremi u Goražde i smjesti u prostorije do hrama sv. Đorđa. Tu je 1529. godine štampan “Psaltir sa posledovanjem i časlovcem”, a dvije godine kasnije “Trebnik”. Radoslav Grujić u “Srpskom književnom glasniku” 1909. godine piše da je “logotet Dimitrije Ljubavić, unuk Božidara Goraždanina, 1544. godine preselio štampariju u Trgovište u Rumuniji”. Ta prva Štamparija u BiH postojala je petnaestak godina. Valja reći da je ova prva štamparija u Bosni otvorena i djelovala u vrijeme namjesnikovanja Gazi Husrevbega kao sandžakbega (1521-1541).
Pokušaji i inicijative – bez rezultata
Proteklo je 337 godina od štampanja “Trebnika” do obnavljanja štamparske djelatnosti u našim krajevima. Knjige su u tom periodu dobavljane i druge štamparske potrebe podmirivane iz Italije, Hrvatske, Ugarske, Rusije i Carigrada. Bosanski pisci svoja djela su štampali u inozemstvu. To je odražavalo i opći nivo pismenosti u ovoj sredini.
Prvi pokušaji uvođenja štamparske djelatnosti zabilježeni su sredinom 19. stoljeća.. Bilo je želja i inicijativa za osnivanje štamparija i pokretanje listova u Bosni. Ivan Frano Jukić najpredanije se bavio takvom mišlju. On je 1844. poslao svog rođaka Antu Kaića u Zagreb da u štampariji Ljudevita Gaja izuči štamparski zanat. Pokušaje Ante Kaića u nakani da osnuje štampariju u Bosni pomagali su fra Grgo Martić i biskup Marijan Šunjić. Sa zadatkom da izuči grafički zanat Jukić je poslao u Zagreb i Fojničanina Glavadanovića.
Jukićeva nastojanja u otvaranju štamparije u BiH nastavio je franjevački provincijal Andrija Kujundžić. U tome ga je u julu 1853. godine podržao i bosanski valija Huršid-paša uz čiju pomoć je uputio molbu Visokoj porti u Carigradu. U toj molbi se kaže “da bi bilo od velike koristi za carstvo tursko jedna mala tiskarnica (tipografiju) koja bi se mogla predati u ruke svećenstva katoličkog koje vazda gaji lojalnu simpatiju prema Visokoj porti”.
“Moglo bi se izdati po jedan list novinski i odbijati nepravedna nasrtanja novina izvan vanjskih protiv Visokoj porti i njezin interes štititi, knjige školske za mladež bosansku – mogle bi se tiskati u Bosni po smislu i duhu za Visoku portu probitačnom, niti bi se novci iz Bosne u inOstrane države za knjige iznosili” – navedeno je li u ovoj molbi koja, također, nije mogla biti ostvarena.
Porta nije dala dozvole ni provincijalatu franjevačke redodržave, kao ni štamparu Anti Jukiću koji je 1857 . godine
dolazio u Bosnu i htio da otvori svoju štampariju u Sarajevu. Što ove inicijative nisu prihvatane – jednom je to bilo zbog situacije koja im nije išla na ruku, drugi put zbog stanja koje je vladalo u vrijeme furioznog dolaska i boravka Omer-paše Latasa“ , a zatim i zbog sumnjičavosti Porte u namjere nosilaca tih planova ili, jednostavno, zato što se smatralo da štamparstvo može sačekati zbog prečih poslova. Pritisak su pojačavale i zapadne sile, te Rusija. One su iz osvajačkih pobuda stupale kao tobožnji zaštitnici interesa kršćanskog stanovništva u Osmanskom carstvu. Carigradska vlada počela je da provodi upravne reforme u svojim balkanskim pokrajinama – ravnopravnost raje i muslimana pred sudom, agrarni zakon itd.
Inicijativa valije Osman-paše
Sopronova pečatnja u Sarajevu, a odmah zatim i pokretanje prvih bosanskih listova, jedna je od korisnih inicijativa bosanskog valije Topal Šerif Osman-paše. On je vezirovao u Bosni od. 1861. do 1869. godine. Za tih devet godina, koliko je upravljao Bosnom, ostavio je trajne znakove svoje uprave. Njegova djelatnost ispoljavala se u svim poljima uprave i javnog života. Raznim mjerama i ustanovama pokušavao je podići opče blagostanje i uvesti mir u zemlji. Osobito se starao o odgoju omladine, otvarajući nove državne škole, osnovne i srednje.
Nastojao je da uredi odnose između aga i kmetova, da riješi pitanje desetine, brinuo se o javnim građevinama, posebno o putovima, naštojao da umiri zemlju i provede novu vilajetsku reformu. Borio se protiv podmitljivosti činovništva, sređivao je finansije i opće privredne prilike u zemlji.
U vrijeme reformisanja državne uprave, 1865. godine, proglašen je ferman iz Carigrada o Ustavnom zakonu za Bosanski vilajet. Bosna je tim zakonom podijeljena na okružne oblasti i umjesto ejaleta postala vilajet s vilajetskim upravnim ustanovama. Formirano je i Zemaljsko vijeće u kojem su bili zastupljeni, uz muslimane, i pripadnici ostalih vjeroispovijesti. U ćlanu 9. ovog propisa bilo je predviđeno i postojanje štampanja u svakom vilajetskom centralnom mjestu.
Radeći na konsolidaciji osmanske uprave, Osman-paša je poklanjao posebnu pažnju narodnom prosvjećivanju putem školstva. On će ubrzo shvatiti da u tome neće puno postići bez štamparije. Uz potrebe škola za udžbenicima, bilo je neophodno i izdavanje službenog lista koj-i bi bio vidljivi znak autonomije Bosne i poslužio za propagandu i odbranu režima od kritika i napada srp- skih i“ hrvatskih novina iz Beograda, Novog Sada, Zagreba i Zadra. Zato je on, juna 1865. godine, pozvao zemunskog štampara Ignjata Soprona da u Sarajevu, uz državnu subvenciju, osnuje štampariju.
Ignjat se odazvao ovom pozivu. Sklopio je ugovor i dopremio mašine, 8.000 oka raznih slova (ćirilska, latinska i grčka), a doveo je i ručnog slagara Iliju Tomića iz Beograda. Uz njega će uskoro izućiti grafički zanat i prvi domaći grafičari (Jovo Petrović, Ahmet Zildžić, Stevo Stojanović i Risto Čajkanović). Svoje preduzeće smjestio je u Ulici dugi sokak. Osman-paša se postarao za nabavku turskih slova iz Istanbula, odakle je došao i slagar za turski jezik Kadri-efendija Carigradlija.
Dvije mostarske štamparije
Sest godina nakon otvaranja Sopronove pečatnje u Sarajevu, zauzimanjem don Franje Miličevića i uz podršku biskupa Kraljevića, 1872. godine u Mostaru je osnovana Tiskara katoličkog poslanstva – Typographia Missionis Catholicae in Hercegovina“. Četiri godine kasnije ona je nastavila rad pod imenom “Tiskara franjevaca”, a zatim imenom “Tiskara don Franje Miličevića” i postojala sve do 1896. godine. U njoj je, za turske uprave, odštampano dvadesetak knjiga. Počela je svoj rad štampanjem “Pravopisa za niže učione katoličke u Hercegovini”, a zatim razne bukvare, slovnice, šematizmuse, kalendare, listove i knjige. Često je mijenjala svoja imena – Tiskara franjevačka, Tiskara don Franje Miličevića, Brzotisak don Franje Miličevića i Tiskara “Glasa Hercegovca”. Sa tehničkom bazom kojom je raspolagala ova Štamparija, radile su kasnije i druge sa drugim imenima – Tiskara Nedeljka Radišića, Hrvatska dionička tiskara, “Osvit”, Hrvatska tiskara franjevačke provincije. U njoj su, nakon turske uprave, štampani listovi “Hercegovački bosiljak”, “Novi hercegovački bosiljak”, “Glas Hercegovca”, “Osvit”,
“Kršćanska obitelj”, “Hrvatska obrana”, “Narodna sloboda”, “Hrvatski težak”, ““Palangar”, “Južna štampa” i dr. Još
prije uspostavljanja austrougarske uprave, 1875. godine, ova štamparija je, zapravo, bila izdavačko preduzeće na teritoriji Hercegovine – štampane su “Narodne pjesme bosanske i hercegovačke” koje su skupili Ivan Franjo Jukić i fra Grgo Martić, “Hrvatske narodne ženske pjesme muslimanske” od M. Dž. Kurta, “Život i običaji Muhamedanaca” itd.
Druga štamparija u Mostaru pripadala je Hercegovačkom vilajetu. Nastala je poslije odvajanja Hercegovine iz Bosanskog vilajeta 1876. godine. Bila je smještena na Suhodolini, u prizemlju saraja Ali-paše Rizvanbegovića. Pozajmljenim slovima i mašinom iz sarajevske štamparije u februaru te godine – dakle, prije 120 godine – odštampan je prvi broj mostarske “Neretve”, koja je bila zvanično glasilo Hercegovačkog vilajeta. Njen urednik bio je Mehmed Hulusi Džumrukčić, prevodilac s turskog Jozef Alkalay, a domaće vijesti pisao je i uređivao Marko Šešelj.
Sa ukidanjem ovog vilajeta, krajem iste godine, štamparska oprema vraćena je u Sarajevo, a i “Neretva” je, poslije četrdesetak brojeva, prestala da izlazi.
Šest mjeseci nakon otvaranja pečatnje u Sarajevu, u septembru 1866. godine, Vilajetska uprava je od Ignjata za 600 dukata otkupila ovu štampariju, koja je prešla pod Pokrajinsku upravu. Izvjesno vrijeme nosila je naziv Vilajetska pečatnja, a potom Vilajetska Štamparija. Tada je već imala direktora, dva slagara, četiri pomoćnika, prevodioca i raznosača novina. Na položaju direktora bili su: David Hajim, Mehmed Šakir Kurtčehajič, Halil Rifatbeg, Mehmed Akif, Javer ef. Baruh, Seid Sehamudin ef. i Kadri ef. Carigradlija. Kadri efendija je, kao posljednji direktor za turske uprave, predao ovo preduzeće austrijskim vlastima. Pod novom upravom u štampariji je za 10 godina, od 1882. do 1892, pod nazivom “Bosna ve Hersek Viltyeti Salnames”, štampano 11 brojeva turskih salnama (godišnjaka, almanaha, kalendara) i dvije novine na turskom jeziku – ““Vatan” (1884-1897) i ““Rehbar” (1897-1902) pokrenute s ciljem da u BiH opravdavaju i hvale novu upravu u zemlji. U ovoj štampariji je, inače, štampan najveći broj listova i časopisa koji su pokrenuti nakon uspostavljanja nove vlasti.
Napadi iz Srbije i Hrvatske
“Zbog ovoga bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se pak ponosim zadatkom koji sam sebi postavio: pojavio sam se kao krčilac napretku, jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, što je u svakom slučaju kulturni momenat. Po tu cenu nije
nečasno biti nazvan i turkofilom.”
Tako u svojim uspomenama iz Bosne, u “Autobiografiji”, piše lgnjat Sopron, organizator i vlasnik prve pečatnje i osnivač prvih bosanskih novina “Bosanskog vjestnika”. Njegovo kulturno djelo u Bosni, krčeći puteve progresa, nadraslo je sve napade Sopronovih savremenika. I onih iz Hrvatske – zbog ćirilice srpske orijentacije lista, i onih iz Srbije – što je zamijenio srpsko ime (jezika – op. a.) bosanskim. Uzdigla se ta njegova misija visoko iznad i jednih i drugih koji su ga, na sva usta i na sva pera, osuđivali, jer je, tobože, svoju štampariju i svoj list stavio u službu turskih političkih ciljeva. Među njegovim savremenicima u susjednim zemljama malo je bilo ljudi od uticaja koji su tu kulturnu akciju Sopronovu odobravali ili podsticali, a još manje onih tolerantnih koji su uvažavali ovakvu djelatnost.
Jedino ga Bosanci nisu, bar javno, napadali. Čak ni Pokrajinska vlada, ili bosanski valija i patriota Osman-paša, koji je pozvao ovog zemunskog štampara, Nijemca, rodenog Novosađanina, da osnuje štampariju u Sarajevu. Njihove međusobne odnose, kao i odnose Ignjata sa režimskim predstavnicima uopće, obilježavala je mnogo veća nezavisnost i samostalnost ovog štampara, izdavača i urednika nego što se to predstavljalo u tadašnjoj propagandi, koja ga je osporavala kod bosanskih susjeda.
Osim kulturnog i privrednog, medutim, štamparstvo je imalo i političku misiju. Ono je omogućilo pokretanje prvih bosanskih novina. Putem štampe širi se prosvjeta i kultura, podiže i snaži ugled političke vlasti. Posebno je značajno što je na taj način valjalo suzbij ati uticaj zlurade štampane riječi izvana, uglavnom iz pograničnih zemalja, naročito Srbije, Vojvodine i Hrvatske, s neskrivenim velikodržavnim pretenzijama prema Bosni.
U ove prostore stizalo je u to vrijeme više listova. Među njima je najviše čitan časopis “Srpsko-Dalmatinski magazin”, “Danica ilirska”, “Ilirske narodne novine” i dr. U vrijeme Osman-paše nesmetano je u Bosni i Hercegovini rasturan veliki broj novina i časopisa. Mnogi naslovi koji su prispijevali bili su nosioci nacionalističke propagande, koja se razmahala u tolikoj mjeri da je predstavljala pravu pošast za državu, posebno za opstanak Bosne, njene jedinstvene cjeline i samostalnosti u mjeri koju je imala pod turskom upravom.
Stoga je, sa osnivanjem štamparije, počeo i razvoj domaće štampe u BiH. Osim časopisa “Bosanski prijatelj”, koji je 1850. godine u Zagrebu osnovao i štampao Ivan Frano Jukić, pokrenuta su još Četiri sedmična lista – tri u Sarajevu: “Bosanski vjestnik”, “Bosna” i “Sarajevski cvjetnik”, te jedan u Mostaru – “Neretva”. Dva su bila zvanična, a tri proizvod inicijative pojedinaca. Jedan (“Bosanski prijatelj”) bio je književno-poučni časopis, dva političko-informativna i zabavna (“Bosanski Vjestnik” i “Sarajevski cvjetnik”) i dva zvanična (“Bosna” i ““Neretva”). U predokupacionom periodu pokrenuta su i dva humoristička lista “Bismilah”i “Sršljen”, odnosno “Obad”. To su bili rukopisni listovi koji nisu izlazili iz zatvorenog kruga čitalaca, pa su malo poznati u široj javnosti. “Bismilah” (“U ime Božije”) je “satirično-polemični list”, koji je “iza 1864. godine” izdavao latinicom na četiri rukom pisane stranice o. fra Frano Momčinovič, kapelan iz Ponijeva kod Novog Šehera (“Uređuje, tiska i naklada Potucalo Smetenovič”). Drugi je “satirički dački list” – “Sršljen”, kasnije “Obad” koji su od 1878. do 1876. godine rukom pisali i za svoje potrebe izdavali pitomci Bogoslovskog sjemeništa u Dakovu, rodom iz BiH. Osim šale i satire, tvrdi se da je list donosio i pripovijetke, pjesme, poslovice i priloge o raznim događajima.
Odlomak iz djela: Fadil Ademović, Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini, Mala Biblioteka, Sarajevo, 1997., str. 13-22.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
