logo
bios

Ometa li islam napredak čovječanstva (1933)

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pet, feb 22nd, 2019

Često puta čujemo riječi: »Islam je vjera zdrava razuma.« Znači, da Islam nema nijednog propisa, koji ljudski um ne može primiti, da u njemu nema nijedne tvrdnje, koja se ne može nečim dokazati. I ne samo da Islam za sve svoje tvrdnje ima dokaze, nego on još i od svojih šljedbenika traži, da ih znaju. On u pitanje stavlja vjerovanje onih, koji se oslanjaju na tvrdnje drugih, a ne će sami da istražuju dokaze za to. Islam ih strogo prekorava i osuđuje, što ne će da se osposobe za to, da te dokaze mogu i sami razumjeti. On to čini, da bi svoje šljedbenike sačuvao da ne panu u nemar i lijenost i da ne bi postepeno izgubili moć za razmišljanje i tim se potpuno izjednačili sa životinjama. On uvijek apeluje na njihov razum i upućuje ih na razmišljanje. On im izričito veli, da su sreća i pravi put rezultati razuma, a nesreća i zabluda pošljedice nemara i zanemarivanja uma.

Islam uza svaku svoju odredbu spominje i svrhu i korist njenu, a da bi mi te svrhe i koristi mogli shvatiti, moramo se duševno izdići iznad obične životinje. Da bi mogli razumjeti one mnogobrojne imperative Kur’ana, moramo znati ono, na što nas on upućuje.

Kur’an, nam n. pr. u toliko svojih ajeta naređuje, da u nebesima i u zakonima po kojima se ona upravljaju, tražimo dokaze Božijeg opstanka; da ih tražimo u kretanju vjetrova, moru i lađi koja po njemu plovi, u padanju kiše i t. d.

Da li nam je moguće odazvati se toj Svevišnjoj zapovijedi, ako o kosmografiji, geografiji, matematici i fizici ništa ne znamo?

Upućuje nas, da promatramo zemlju i ono što je u zemlji i na njoj. Možemo li se tome odazvati, ako o botanici, zoologiji i mineralogiji nemamo pojma?

Svemogući nas na sve to upućuje, a onda to popraća pitanjem, koje u sebi sadrži prijetnju i veli: »Zar o tom nećete promisliti?«

Na drugom mjestu nam u obliku pitanja u Kur’anu veli: »Da li su jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju?«

Razumljiva je stvar, da nijesu i da ne mogu biti.

I Muhammed a. s. nas sa toliko svojih izreka upućuje na sticanje znanja i iznosi nam vrijednost nauke, da bi nam samo to dovoljno bilo za dokaz i samo bi nam to dovoljno bilo pa da svi prigrlimo za nauku. On nam veli:

»Mudrost je kao izgubljeno blago muslimana, neka je uzme, gdje god je nađe; Najbolji ibadet (molitva) je sticanje znanja; Uzmi mudrosi ma odakle ona potekla (ne smeta ti).« i  t. d.

Osim toga i On nam je to sam djelom pokazivao. On stavlja kao otkup pismenim zarobljenicima s Bedra, da po deset muslimana nauče čitati i pisati.

Ne posvetimo li se nauci i sam Kur’an će nam ostati bez vrijednosti i biće za nas samo svetom knjigom; sva njegova mudrost će nam ostati nedokučiva. Niti ćemo se moći koristiti njegovim ajetima, niti odazvati pozivu Svemogućeg da putujemo po zemlji i da uzmemo pouku iz sudbine onih, koji su prije nas bili:

»Reci im, idite po zemlji i pogledajte, šta je bilo sa onima, koji prije vas bijahu.« Svemogući nas upućuje, da iz prošlosti uzmemo pouku, a kako ćemo je uzeti, ako od istorije naroda ništa ne znamo?

U ajetu:

»Zar ne će putovati po zemlji, pa da bi svojim umovima mogli nešto shvatiti ili ušima nešto čuti?! Nije im uzrok neshvatanja u očima im i drugim osjetilima nego u njihovim dušama (u srcima koja su u prsima)« — Svemogući nam naređuje da putujemo, da bi otvorili i proširili svoj vidokrug.

Mnogo je ovih i ovakvih ajeta kojim nam se naređuje, da učimo i da uzimamo pouku. Ako to ne budemo činili, onda s potpunim pravom zaslužujemo prigovor iz ajeta:

»Koliko je znakova na nebesima i na zemlji pokraj kojih oni prolaze okrečući od njih glave!«, i iz ajeta:

»Prolazite kraj njih (Božijih znakova) danju i noću, pa zar opet ne ćete da razumijete.«

Iz ovih božijih riječi možemo razumjeti, da nam je dužnost proučavati nebo, da bi mogli računati vrijeme, a za proučavanje neba nam je neophodno potrebna, pored astronomije, još i matematika. Astronomija nam je potrebna još i za to, da bi se za vrijeme putovanja — bilo u svrhu trgovine ili inače — mogli orijentisati, kao što nam to i Kur’an veli u ajetu:

»On je onaj, koji vam je postavio zvijezde za putokaz u noćnoj tmini na kopnu i na morskoj pučini. Izložio sam opširno svoje znakove onima, koji razumiju.«

Ako od fizike, kemije, mineralogije i drugih prirodnih znanosti ništa ne znamo, kako ćemo razumjeti riječi Kur’ana:

»Dao sam ljudstvu željezo, koje je puno zlobe i koristi«; »On je onaj, koji vam je more učinio podložnim. Iz njega možete dobiti svježeg mesa i iz njeg vadite nakit, kojim se kitite. Vidite lađe, gdje po njemu plove i vi pomoću njih stičete i zarađujete. Možda ćete na tom biti zahvalni«; »On je onaj, koji je od vode (spermej stvorio sve životinje. Neke od njih gmižu, neke idu na dvije, a neke na četiri noge. Bog je svemoćan i stvara šta hoće«.

Kad uzmemo u razmatranje ove i još mnoge druge ajete, onda nam postaju potpuno jasne naprijed spomenute riječi Svemogućeg:

»Da li su jednaki oni koji znaju, i oni koji ne znaju. Između ljudstva Svemogućeg se boje samo učenjaci«, jer će ga kako treba moći shvatiti samo oni koji pravilno slvate naprijed citirane i mnoge druge njima slične ajete. Da bi ih mogli kako treba shvatiti, moramo biti upućeni u sve one znanosti koje nam omogućuju njihovo pravilno shvatanje.

Ako i ne možemo biti svi stručnjaci, možemo i trebamo bar toliko biti u njih upućeni da ih bar približno možemo razumjeti. Potrebno je i vjera nas zadužuje, da se između nas neko posveti i stručnom proučavanju pojedinih organa, e da bi nam neko mogao dati i tu opću spremu. To je opća dužnost sviju nas i svi smo njom zaduženi, dok se bar neko između nas tome ne posveti. Ovako stanovište zauzima Islam prema znanosti onda, kada su drugi bili protiv nje digli kuku i motiku i kada se tvrdilo, da je znanost zabranjeno stablo, čiji plod truje čovjeka. Ovo stanovište zauzima Islam u pogledu znanosti onda, kada su vjerski predstavnici drugih vjera držali, da su samo oni sveznajući i da je svako znanje, koje od njih ne dolazi, neistinito, a onaj, ko se njim bavi, da je heretik. Islam naređuje svojim šljedbenicima sticanje znanja onda, kada su zbog toga pripadnici drugih vjera na lomači paljeni i kad je svaki umni rad bio ugušivan. U doba takog umnog ograničenja veli Muhamed, a. s.: Ko tvrdi, da znanost ima granice, taj je ne cijeni kako treba, niti joj daje onoliko poštovanje, koliko joj Svemogući daje svojim riječima:

»Od znanja vam je dat samo mali dio.«

Piše: Šaban Hodžić (objavljeno u prvom broju Glasnika 1933. godine)

Priredio: Resul Mehmedović

Dialogos.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh