logo
bios

O, lijenosti, velika si!

Objavljeno prije 3 sedmice . u čet, nov 1st, 2018

Vrijedni ljudi su kao mravi. Stalnim, upornim radom, bez obzira na okolnosti, postižu svoje ciljeve. Grade i stvaraju mnogo, a za to potroše malo novaca.

Oni isuše močvare i pretvore ih u plodne oranice. Od pustinje, uz pomoć vode, stvore žitnicu. Od ruševina i bunjišta naprave prelijepe parkove. Od otpadnog materijala naprave korisne energetske proizvode, a od biološkog otpada umjetna gnojiva. Reklo bi se – od ničega, naprave nešto.

Znam jednog čovjeka koji je bio siromašan, a imao je pet sinova. Svi su bili vrijedni i svi su postali majstori, zanatlije, i još kao mladi svi su sebi napravili dobre kuće, nabavili dobre alate za svoje poslove i uskoro pootvarali svoje vlastite firme.  Sve vrijeme su se međusobno pomagali, a to i danas čine. Ni jedan od njih nije pohlepan čovjek niti je nešto stekao nepošteno, a krenuli su gotovo od nule. Nikada nisu uzeli ni jedan kredit.

Ali mnogo je ljudi koji su lijeni, nezainteresirani, bez motivacije da bilo šta urade. Čekaju da im država omogući posao, da dobiju donaciju od humanitarne organizacije, da nađu privremeni posao u nekoj humanitarnoj organizaciji gdje se ne rinta ili da dobiju premiju na lutriji. Ne pomažu nikome, a od svih očekuju pomoć. I pomisao na posao koji bi morali raditi po cijele dane, ili, nedajbože, cijeli radni vijek, teško im pada i nad njom se zgražavaju. Njima bi to bilo teže od robije. Ovi ljudi i kada bi živjeli u izobilju hrane, nekada bi ostali gladni jer bi ih bilo mrsko ubrati plodove koji su na dohvat ruke. Jednostavno su takvi.

Jedan sumještanin iz Posavine mi priča kako ima veliku višnju koja svake godine obilato rodi, a vrlo je ukusna. Mnogi navrate i uživaju u njenim plodovima kada sazri. Jedan njegov rođak, poznat kao lijen čovjek, tako je jednom navratio i jeo višnje do iznemoglosti, ne prestajući hvaliti njihov okus. Kada mu je moj sumještanin ponudio da mu da jednu sadnicu, samoniklu mladicu koja je već bila spremna za presađivanje na jesen, ovaj je to energično odbio. Ne može se on baviti time! Ni na ponudu da mu donator višnju presadi na njegovu parcelu nije pristao, jer „sve je to obaveza“.

Ovaj lijenčina ima više zemlje nego moj sumještanin, samo što je sva zarasla i neobrađena. Očito je da voli voće, da bi mu dobro došlo, ali on je toliko lijen da se ne može opteretiti ni razmišljanjem o sadnji voćke, a kamoli da to sam učini. Hajde da i razumijemo da nije sam došao na ideju da ne mora tražiti od drugoga voće ako može imati svoje, ali kako razumjeti da ne želi prihvatiti ne samo tuđu ideju, nego niti ponudu da mu taj i posadi voćku?

Ljudima koji nemaju, lijepo je pomoći i usmjeriti ih, uputiti ih kako i oni mogu imati ono što im stvarno treba, što im trenutno nedostaje, a do čega mogu lako doći. Ali kako pomoći onome ko ne želi pomoć, a sam sebi ne pomaže? Takvima možeš samo dati, čime im nisi pomogao, nego si im samo dao još više nade da je njih put ljenčarenja i bezidejnosti dobar i koristan. Tako ih uvjeravamo da je pametno i korisno živjeti „kao ptice nebeske, koje ne siju i ne žanju, ali ipak nisu gladne“.

IVO KOBAŠ

Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh