Sa “Darko hodža” bio bi oslovljavan poznati beogradski profesor Darko Tanasković da se kojim slučajem našao ispred turskih studenata. Hodža (hoca) na turskom znači učenjak ili profesor. Siguran sam da je naš sagovornik prof. Tanasković takvo oslovljavanje i doživio u akademskoj karijeri. No, konotacija takve konstrukcije na ovim prostorima bila bi, najblaže rečeno, shvaćena kao gruba provokacija. Dokaz je to koliko ovo naše “zajedničko” govorno područje ne poznaje Orijent, njegove jezike i kulturu
Razgovarao Orhan Hadžagić
Novovrijeme.ba
NV: Je li orijentalistika s bivših jugoslavenskih prostora uspjela približiti Orijent Balkanu, pomoći ovdašnjem čovjeku da razumije mentalitet istočnjaka i predstavi mu zaista bogatu istočnu kulturu? Je li joj to barem jednim dijelom bila misija?
Zahvalan sam Vam na načinu koji ste odabrali da započnemo ovaj naš razgovor. Zaista, riječ, odnosno titula “hodža”, inače perzijskog porijekla, bila bi dovoljna da se, uz analizu njenih značenjskih i konotacijskih adaptacija i mena u nekolikim jezicima i sociokulturnim sredinama, ispiše mala istorija civilizacijskog susretanja, sporazumijevanja, nesporazumijevanja, sudaranja i prožimanja, posebno na Balkanu, ali i šire. Da, nebrojeno puta sam bio preplavljen prijatnim osvjedočenjem uvažavanja kad bi me u Turskoj oslovili sa “hodža”, jer se time iskazuje onaj starinski spoj vjere, znanja i umijeća, s podrazumijevanjem mudrosti i čestitosti. Nešto slično je u arapskom objedinjeno riječju “ustaz”, od čega je nastalo tursko “usta”, ali je njeno značenje više pomjereno ka naučnom i stručnom autoritetu, pa i zanatlijskom umijeću. U Evropi je ekvivalent ovog ukazivanja poštovanja Učitelju dugo bio sadržan u riječi “magister” (poznata je krilatica “magister dixit”), kasnije “maître”, “maestro”, kod nas “majstor”, ali i to više u stručnom, umjetničkom i zanatskom smislu. “Hodža”, srećom, za mnoge u Turskoj i u još nekim muslimanskim sredinama, uprkos svim nasrtajima duhovno i kulturno osiromašenih novih vremena i običaja, zadržava punoću svog starog značenja.
Nažalost, kao što s pravom zapažate, mnogi bi na bivšem jugoslavenskom prostoru nazivanje univerzitetskog profesora “hodžom” shvatili bezmalo kao uvredu. To je, s jedne strane, posljedica pripadanja različitim kulturama, ali još prije neznanja, a s druge, višedecenijske ideološke indoktrinacije u procesu koja je poznati i duhoviti sociolog Esad Ćimić svojevremeno nazvao “dramom ateizacije”, na šta su se nadovezale tragične godine raspada Jugoslavije i posvemašnje, protivrječne politizacije naših života i ukupnog okruženja, uključujući i domen religijskog i naučnog. Nije slučajno ugledni, rano preminuli bogoslov i mislilac Radovan Bigović rezignirano konstatovao da je danas “politika postala naša jedina metafizika”. A što se uloge, zasluga i odgovornosti naše (jugoslavenske) orijentalistike u svemu ovome tiče, verujem da će biti prilike da o tome progovorimo u nastavku našeg razgovora.
NV: Beogradsku orijentalistiku iz Vašeg studentskog vremena jednom ste prokomentirali kao “propuštenu priliku”. Pretpostavljam da ste mislili na šarolikost identiteta studenata koji su na taj studijski program dolazili iz cijele Jugoslavije. O medreslijama ste govorili kao o “momcima otvorenog duha”. Recite nam nešto o toj propuštenoj prilici?
Izglede koje je jugoslavenska orijentalistika imala da na temelju skladne balkanske sinteze Istoka i Zapada pomogne u formiranju bogatog i uravnoteženog savremenog i otvorenog evropskog a zapravo svjetskog identiteta smatram “propuštenom prilikom” na način i u mjeri u kojoj su se i Jugoslavija i kulturno (ne nužno i nacionalno!) jugoslavenstvo pokazali “propuštenom prilikom”. Jer, šansa se bila ukazala, ili nam se bar tako činilo, da se orijentalističke studije u svim jugoslavenskim naučnim i kulturnim sredinama postave na temelje istinske naučnosti i objektivnosti, pa čak i programski i institucionalno, uz uvažavanje svih specifičnosti, susretno i dogovorno koordiniraju, u vrijeme postojanja jugoslavenskog državnog okvira. Bez njega, pogotovo s obzirom na to kako je surovo poništen, “jugoslavenska orijentalistika” je postala iluzija, a veze između orijentalističkih centara i samih orijentalista uglavnom su prekinute, za šta, naučno gledano, ne bi trebalo da bude trajnih razloga. Jer, ako je stvarno nauka, nauka je svuda i uvijek nauka, što u domenu društvenih i humanističkih znanosti nije baš realna kondicionalna rečenica. I u svijetu i kod nas. Sasvim je nevažno to što je meni, i intelektualno i ljudski, žao zbog toga što je, uvjetno rečeno, propuštena prilika da se na prostoru bivše Jugoslavije, s obzirom na sve ovdašnje, istorijski “složene” komparativne prednosti, uobliči jaka orijentalistička škola koja bi imala šta ponuditi interdisciplinarnoj svjetskoj nauci koju konvencionalno nazivamo “orijentalistikom”. Uostalom, i samo to tradicionalno disciplinarno određenje nailazi na oštro (vrednosno i ideološko) osporavanje u nekim naučnim krugovima u svijetu, pa i među kolegama s bivšeg jugoslavenskog prostora, od kojih su neki, dolazeći iz različitih sredina, kao “momci otvorenog duha”, zajedno upisali i završili studije orijentalistike na Univerzitetu u Beogradu. Rado se sjećam tih studentskih dana. S ponešto sjete, doduše…
NV: Imao sam priliku prisustvovati promociji Rječnika tursko-srpskog u Ankari u zgradi Ambasade SR Jugoslavije 1997. godine. Predstavljajući Rječnik, tada ste, u svojstvu ambasadora ali i člana uređivačkog tima, držeći to obimno djelo u svojoj ruci, rekli da stara srpska mudrost kaže da je neko u posjedu nečeg samo onda kad ga preda ili pokloni nekom, što je ujedno i jedno od predanja poslanika Muhammeda, a.s. Je li Rječnik ispunio cilj i je li među turskim slavistima probudio interes za izučavanjem srpskog jezika?
“Rječnik turskog jezika”, koji spominjete, a čiji sam, uz pokojnog dragog kolegu i glavnog autora Slavoljuba Đinđića i koleginicu Mirjanu Teodosijević, jedan od koautora bio, došao je kao prvi savremeni i obimniji leksikografski priručnik te vrste. Pokazalo se da je bio prijeko potreban, kako turskim tako, još više, našim studentima i stručnjacima raznih profila, a i najširoj javnosti, sve zainteresovanijoj za Tursku. Uskoro je postao nenabavljiv, gotovo bibliofilska rijetkost, pa se neovlašteno umnožavao i dosezao nerazumno visoke cijene na privatnom knjižarskom tržištu. Srećom, zaslugom mlađe kolegice Marije Đinđić (inače ćerke profesora Đinđića, što je lijep primjer naučne i porodične posvećenosti istovremeno), nedavno je, također u izdanju Društva za turski jezik u Ankari, objavljen “Novi tursko-srpski rječnik”, nastao na temelju prethodnog, ali znatno unaprijeđen i osavremenjen, tako da se zaista može smatrati novim. Nadajmo se da će se njime više nego onim prvim služiti i turski slavisti, čiji je broj još srazmjerno mali.
NV: Je li tačno da Vam je osamdesetih godina nuđena pozicija direktora Orijentalnog instituta Sarajevo te da ste tu ponudu odbili?
Da, tačno je. Sa zadatkom da mi učini taj neočekivan i laskav prijedlog, u Beograd je došao moj dragi, nažalost odavno počivši kolega i prijatelj, ugledni arabist Sulejman Grozdanić. Nije bilo lako odbiti takvu ponudu, tim više što sam, takoreći, bio na početku naučne karijere, što su mi njome ljudi koje sam cijenio i sredina koju sam volio i s kojom sam intenzivno sarađivao iskazali veliko povjerenje i, možda prvenstveno zato što je Sarajevo, ukupno uzevši, vjerovatno bilo i najznačajnije jugoslavensko orijentalističko središte, a Orijentalni institut ustanova s ulogom i ugledom koji su prevazilazili jugoslavenske granice. Ipak, nakon otvorenog razgovora s kolegom Grozdanićem, koji je bio više nego korektan i dobronamjeran sagovornik, te uzimanja u obzir nekih privatnih razloga, teška srca sam odlučio da zahvalim. Tad nisam bio, a danas jesam siguran da sam donio ispravnu odluku.
NV: Vaše kolege u Orijentalnom institutu u Sarajevu nedavno su promovirale nove, 64. po redu, “Priloge za orijentalnu filologiju”. Jedini su u našem regionu koji to čine u kontinuitetu. Jeste li upoznati s njihovim radom i kakvu komunikaciju imate s Institutom?
Moj odnos prema “Prilozima za orijentalnu filologiju” posebna je priča, za mene višestruko značajna i znakovita. Prije svega, to je bilo i ostalo jedino istinski naučno, ozbiljno i kompetentno uređivano orijentalističko glasilo na prostoru bivše Jugoslavije, koje je uspjelo da od pokretanja (1950) kontinuirano izlazi, što je, s obzirom na sve prateće, uglavnom nepovoljne okolnosti, pravi podvig. “Priloge” smo svi u “esnafu” osjećali svojim časopisom i nastojali da, po mjeri svojih znanja i moći, što više doprinesemo njihovom kvalitetu. Objaviti naučni rad ili prikaz u “Prilozima” značilo je na pravom mjestu ovjeriti ili potvrditi svoju pripadnost orijentalističkoj akademskoj porodici. Sjećam se s koliko smo nestrpljenja čekali da se bijele (u početku žućkaste) sveske “Priloga” pojave iz štampe!
Beskrajno sam sretan što je kolegama u Sarajevu uspjelo da “Priloge” održe u životu i u vremenima kad su ljudi umirali, zdanja se rušila, a institucije propadale. Na tome im iskreno čestitam! Lično su me naročito zadužili uzornim odnosom prema mom radu “Islamska ili muslimanska kultura u Bosni”, u čijoj je osnovi izlaganje na naučnom skupu u Orijentalnom institutu “Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu” (1990). Neki stavovi koje sam u tom saopćenju zastupao (i pri kojima ostajem) naišli su na kritiku pojedinih kolega iz Sarajeva, a u tadašnjoj, već prilično naelektrisanoj društvenoj i političkoj klimi, granica između naučnog i ideološkog nije mogla biti jasno povučena. Uprkos svemu, te ratnom požaru koji je uslijedio, a u kojem je izgorjela i rukopisna zbirka Orijentalnog instituta, moj rad je korektno objavljen u “Prilozima” koji su sadržavali tekstove sa spomenutog skupa. Redakcija ovog naučnog časopisa ostala je vjerna naučnim načelima i mjerilima, a to u datim (ne)prilikama nikako nije bila mala stvar. Znam da “Prilozi” redovno izlaze i uvijek nastojim da ih nekako nabavim, iako sam s kolektivom Orijentalnog instituta od početka devedesetih godina izgubio neposredan kontakt.
NV: Osamdesetih godina ste rekli da ste bili izloženi napadima “nekih krugova sarajevske muslimanske orijentalistike”. Čini se da je i tih godina postojao rivalitet dva centra jugoslavenske orijentalistike. Kako danas, s ove distance i nakon dešavanja kojih smo bili svjedoci u međuvremenu, ocjenjujete te kritike i saradnju beogradske i sarajevske orijentalistike?
Napadi koje spominjete primarno nisu bili odraz nekakvog rivaliteta između sarajevske i beogradske orijentalistike, već su u biti bili ideološki, pa i politički motivisani. Bila su to teška vremena egzistencijalnih iskušenja i duboko poremećenog sistema vrijednosti, uključujući i one moralne, pa nikome ni na čemu ne zamjeram, iako iskreno smatram da su strelice meni upućene bile umočene u otrov kojim se ja u svojim javnim istupanjima i napisima u vezi s islamom i muslimanima nikad nisam služio. Ono što mi smeta i čemu se donekle čudim jeste nastavljanje s takvim stereotipnim atacima i lijepljenjem etiketa nekakve moje navodne “islamofobije” sve do danas, kad bi mnogo toga razumnima već moralo postati jasno, strasti se konačno trebale smiriti, a pogledi bistro okrenuti oko sebe i upraviti ka budućnosti. No, dogovorili smo se da se ovom dragocjenom prilikom ne upuštamo u ideološke i političke teme, iako sam ja i za njih uvijek spreman i otvoren, ali do sada uglavnom kod svojih najostrašćenijih kritičara nisam nailazio na spremnost za istinski dijalog, uz uzajamno uvažavanje, već mahom na jednostrane i neopozive, znatnim dijelom neargumentovane osude. U novije vreme, naprimjer u vezi s temom “neoosmanizma”, bilo je donekle i drugačijih tonova (npr. u kritičkim odzivima mog dvostrukog kolege H. Somuna, pa i sjajnog znalca šerijatskog prava F. Karčića…), što budi neke nade… Inače, kad je o sarajevskoj i beogradskoj orijentalistici riječ, na ličnom, a i na koncepcijskom planu, bilo je neslaganja između mog “hodže” (u turskom značenju riječi), pionira naučne orijentalistike u Jugoslaviji, u Evropi cijenjenog Fehima Bajraktarevića i njegovih sarajevskih kolega, poput Šaćira Sikirića i Besima Korkuta, pa kasnije donekle i Nedima Filipovića, u čemu su ispoljavane i neke ljudske slabosti ovih zaslužnih orijentalista. Tako je, sjećam se, Fehim Bajraktarević ponekad svoje zemljake iz Šehera u ljutnji nazivao “hodžama”, s onom pejorativnom konotacijom koju ste spomenuli u svom prvom pitanju, dok je gospodstveni Sikirić u lekciju o deminutivima u svojoj izvrsnoj “Gramatici arapskog jezika” za medrese, kojom smo se i na fakultetima godinama služili, umetnuo i primjer koji u prevodu s arapskog znači “Fehim je mali čovječuljak”. Treba li napomenuti da se ta rečenica kod nas na časovima preskakala. “Ulema” Nedim Filipović je pokatkad u šali Katedru za orijentalistiku u Beogradu nazivao “fehimistan”, pa i “džahilistan”… Sve to, međutim, do tamnih devedesetih, nije uzrokovalo bilo kakvu lošu klimu između sarajevske i beogradske orijentalistike i mi smo u svemu značajnom uspješno sarađivali. Čak sam imao dogovor s pokojnim Alijom Isakovićem da za poznatu biblioteku “Kulturno naslijeđe”, koju je on uređivao u “Svjetlosti”, priredim dva toma izabranih radova Fehima Bajraktarevića…
NV: Vaša poruka muslimanskoj omladini?
Ako imam pravo na bilo kakvu poruku muslimanskoj omladini, a da to ne zvuči pretenciozno, onda bi se ona sastojala u tome da je prijeko potrebno da se temeljno i izvorno upoznaju sa svojom vjerom, a naročito s bogatom kulturom islama, kako ne bi bili podobni za bezuvjetno prihvatanje raznih ideološki krajnje redukovanih tumačenja i primjene vjere koja je stvorila jednu od najvećih svjetskih civilizacija. Mislim da je ugledni sociolog i vrsni poznavalac savremenog islamskog sveta, moj prerano preminuli kolega i prijatelj Fuad Haled Alam, potpuno upravu kad je u lišenosti svijesti mladog muslimanskog naraštaja o kulturnoj dimenziji islama prepoznao jedan od suštinskih razloga nastajanja problema koje islam ima u komunikaciji s nemuslimanima, ali i sa samim sobom. Svesrdno svima preporučujem njegovu knjigu “Globalni islam”.
NV: Vaša poruka pravoslavnoj omladini?
Pravoslavnoj omladini preporučujem da bude istinski pravoslavna, odnosno hrišćanska, ako ne (odmah) i u smislu crkvene religioznosti, koju danas na širem društvenom planu nije realno očekivati, a ono u skladu sa zavjetnom porukom pokojnog patrijarha Pavla: “Budimo ljudi!” Jer, najteže je biti čovjek i u drugom čovjeku – pod naslagama i pritiscima prirodnih i istorijskih podjela, od rasnih, preko vjerskih i nacionalnih, do ideoloških i političkih, ali i raznih psiholoških opterećenja – prepoznati prije svega i iznad svega čovjeka, kao brata u neopozivo zadatoj ljudskosti. Znam, ovo djeluje naivno i utopijski, ali je, ako neopterećeno razmislimo, jedino zaista istinito. Kako u smislu Božanske tako i ljudske istine.
Prof. dr. Darko Tanasković (1948) rođen je u Zagrebu. Diplomirao je orijentalnu filologiju u Beogradu (1970), gdje je magistrirao (1972) i doktorirao (1979). Redovni je profesor na Katedri za orijentalistiku Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavio je više od 600 naučnih i stručnih radova iz oblasti široko shvaćene orijentalistike. Član je mnogih nacionalnih i inozemnih udruženja. Od 1995. do 1999. godine obavljao je dužnost ambasadora SRJ u Turskoj i (1998–1999) u Azerbejdžanu. Od 2002. do 2008. godine bio je na dužnosti vanrednog i opunomoćenog ambasadora SRJ pri Svetoj stolici (Vatikan) i pri Malteškom viteškom redu. Govori francuski, engleski, arapski, turski, italijanski i ruski jezik, a poznaje i latinski i starogrčki.
