logo
bios

Nisu kriva djeca, krivi smo mi što ih nismo naučili

Objavljeno prije 3 sedmice . u uto, nov 20th, 2018

Prof.Miodrag Živanović za BUKU: Nisu kriva djeca, krivi smo mi što ih nismo naučili

Profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci Miodrag Živanović za sebe kaže da je po nacionalnosti Žile. Njemu je dovoljan identitet oličen u imenu, prezimenu i nadimku.

Profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci Miodrag Živanović za sebe kaže da je po nacionalnosti Žile. Njemu je dovoljan identitet oličen u imenu, prezimenu i nadimku.

 

Povod za razgovor sa njim bilo je Prvo republičko takmičenje u besjedništvu studenata Republike Srpske, na temu Volim Srpsku, održano 1. marta u Banjaluci. Studenti su besjedili u duhu srpskog nacionalizma, pored ličnog identiteta oni su izabrali da budu rodoljubi. Odgovore o različitim viđenjima identiteta, odnosu prema istini i prošlosti, problemima obrazovnog sistema i studenata pokušali smo saznati od profesora Živanovića

 

 

Kako gledate na položaj studenata u Republici Srpskoj? Koji su njihovi najveći problemi kao političkih bića?

Problem postojanja i položaja mladih ljudi ovdje, posebno studenata koji bi trebali biti vrh te populacije, postoji u dva vida: prvi je fenomen identiteta, a drugi je problem u odnosu sa istinom i sa prošlošću. Može se sažeto reći da postoje otvorena pitanja – blago rečeno – i u jednom tom bloku življenja i u drugom. Mlade generacije, a nažalost i stare, ali posebno mlade, su bile i danas jesu učesnici jednog deformisanog sistema obrazovanja, i to na svim nivoima: od vrtića, preko osnovnih škola, srednjih škola, pa do univerziteta. Ne radi se tu samo o Republici Srpskoj, isto je stanje i u ona dva Mostara kako ih zovemo. Jednostavno, teško se ljudi snalaze, svi mi koji tu živimo. Teško se snalazimo u nečemu što je zapravo nadrealizam, što pripada Feliniju. Na primjer, da imamo pet istina o tome što nam se događalo u bliskoj prošlosti. Svaka etnopolitička elita ima svoju istinu, dakle i srpska, i hrvatska i bošnjačka, a naravno da onda ima i međunarodna zajednica svoju istinu. I peta istina je istina izbjeglica ili raseljenih lica. Kad to pogledamo, onda vidimo da je kroz taj resurs našeg življenja koji se zove obrazovanje, provučeno – moram reći tako – svašta. Prije svega jedno htijenje, čak i tenzija, da je svačija istina apsolutna. Mada to realno nije tako. Realno je riječ o možda i više vrsta istina, ja sam nabrojao pet. A sada zamislite ne samo tih pet, nego svaki čovjek ima svoju istinu, pojedinačnu. Ali su neki dijelovi tih istina postali dio oficijelne stvarnosti obrazovanja, a onda i života kada se završi taj oficijelni način obrazovanja, kada mladi ljude završe studije, diplomiraju. Neki završe srednje škole. Ali ulaze u život. A život je sasvim drugačiji nego što postoji u nastavnim programima. I naravno da onda dolazi nužno do kolizije ličnosti i onoga što okružuje tu ličnost. U tom haosu mentalnih sklopova i u haosu teškog života, razorene ekonomije i razorenih duša, to dovodi do htijenja ili želje da se odavde ode. I to ne žele samo mladi ljudi .Tu nije problem demografija kako političari obično govore – i u Hrvatskoj, Srbiji i ovdje kod nas – hajde da povećamo prirodni priraštaj – natalitet. Veći problem po mom sudu je beznađe – odsustvo nade. Dok se to ne riješi – a to je težak, dugoročan, pješački posao – mi ćemo teško ovdje graditi budućnost.

Da li su vaši studenti većinom nacionalisti?

Ne samo moji. I ne samo u Republici Srpskoj. Ta generacija koja nosi sa sobom hendikepe ili defekte od vrtića pa dalje – ja sam to znao često čak u medijima reći i oni se nisu ljutili na mene – oni su Hitlerjugendi. Ja njima kažem i direktno: Djeco, nemojte biti Hitlerjugendi. Međutim, nisu oni sami krivi tome. Jednim dijelom jesu, ali najvećim dijelom nisu. Reći ću jedan primjer: Prije desetak godina, ako ne i dvanaest, rađena je analiza sadržaja udžbenika takozvanih nacionalnih predmeta u osnovnom i srednjem obrazovanju. Ivan Lovrenović i ja smo bili supervizori. Nalazi koji su dobijeni u istraživanju su katastrofalni. Ja ću vam reći primjere koje sam ponio u sebi i zapamtio. Na primjer, ovako piše u udžbeniku za poznavanje društva za šesti ili sedmi razred, nije bitno: „Jedini pravi postovi su islamski postovi, jer kršćani tokom postova ipak nešto jedu i piju“. I to djeca uče. Odmah se zna i ko je izdavač i koju etničku grupu pokriva. U drugom udžbeniku imate ovakav navod: „Zna se tko je potpisao Dejtonski mirovni sporazum i tko je izvukao kraći kraj“. U trećem imate navod „da je Čikago najveći srpski grad“, i tako dalje. Kad to uzmemo, sasvim slučajno navedeno i odabrano, onda vidimo da mi imamo najmanje tri identiteta, koja prate tri modela obrazovanja. Imamo još nešto zanimljivo, o tome se rijetko govori. Onda su se odlučile vlasti u BiH da prave istraživanje o identitetu. I oni su to napravili. Dobijeni su paradoksalni podaci, koji su suprotni od onoga o čemu smo počeli razgovarati.Više od 80 posto građana BiH tada se opredijelilo za evropski identitet. Na drugom mjestu su etnički identiteti ali u malom procentu. A državni identitet, ko je za BiH kao državu, to je u promilima. Bez obzira ko je Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Onda su se stranci iz međunarodne zajednice oduševili. Eto, BiH je zaostala i ekonomski, i u demokratiji, i u ljudskim pravima, otkuda sad evropski identitet? Tada smo mi, domaći ljudi, morali njima objašnjavati da se ne radi o tome da su oni istinski za evropski identitet. Nego bježe od ovih sumnjivih, klimavih, mitoloških odnosa prema stvarnosti. Kažu: najbezbjednije je nama da mi nosimo u sebi evropski identitet. To je taj problem. I sad kada gledamo studente, onda vidimo da oni zapravo ne misle iskreno to što govore.

Na takmičenju u besjedništvu jedna djevojka je rekla da je rođena u Republici Srpskoj kao jednom od entiteta naše ne tako velike države. Ali kasnije je dodala da želi da RS bude samostalna, jaka i uspješna, zato što zna da se to od nje očekuje na takmičenju. To mi liči na neiskrenost o kojoj govorite. Ton njene besjede bio je pesimistički, otvoreno je rekla da je nezadovoljna. Mislim da je ipak bilo hrabro što je izašla pred publiku i tako rekla.

Tu postoji uticaj nekih vrijednosti koje ne pripadaju nama, našem mentalitetu, niti ustrojstvu društva. To zagovaranje stalno da neko bude lider, to nije u mentalitetu i duhu našeg miljea. Nije bitno jesu li to Srbi, Hrvati, Muslimani.U našem duhu je kolektivitet. I mitovi. A ovo nije. Onda se pojave razni likovi – stranci, i to traje četvrt vijeka. Lako je reći – oni malo dođu pa malo odu. Oni četvrt vijeka to trube nama, čak prave nastavne programe, recimo Civitas američki. Koji narušavaju tkivo našeg postojanja. Sa vrijednostima koje ne pripadaju autentično nama.

Kako okolina utiče na mišljenje studenata? Mogu li se oni suprotstaviti dominantnim šablonima razmišljanja u svojim sredinama?

Navešću još jedan primjer. Jedan skup je bio, on je toliko indikativan. Prisustvovali su mladi ljudi, studenti, sa svih javnih univerziteta u BIH. To je bilo negdje prije 2-3 godine, svake godine se održavaju skupovi tog tipa. Tada sam ja bio organizator i uvodničar. Počeo je skup, običaj je da se otvori predstavljanjem. Ja počnem od sebe: Moje ime je Miodrag Živanović zvani Žile. To je moj identitet. Predstavlja se jedna, druga, treća, peta djevojka, kad negdje oko sredine kruga, jedna djevojka kaže: „Ja sam muslimanka“. Ja nju pitam: „Imate li vi ime i prezime? Ja poštujem što ste muslimanka“. Kaže: „Imam ja ime i prezime ali mi ono nije bitno“. To je dijete koje ima najviše 21 godinu. Druga se predstavlja, ona ne kaže ime, kaže: „Ja sam očajna“. To je njeno ime i prezime. Ti ljudi, ne svi, ali jedan dio njih – oni su beznadni. Ponekad to otvoreno kažu. Postoje te škole, novinarske škole, edukacije razne ili obrazovanje za ljudska prava. Po deset dana oni budu zajedno. Kad se vrate nazad u svoje sredine – i što god su manje sredine veći je problem, a teritorije su etnički čiste – njih odmah uzme lokalni šerif i ubaci viruse u njihovu svijest. Oni za pola godine zaborave ovo što su radili na tim formama obrazovanja, onda opet treba ponovo. Onda su oni raspolućeni između nečega što nauče za sedam ili deset dana i nečega što stvarnost i svakodnevica oblikuje. I onda se izgube. Neki odu vani, neki su tu ali zapravo isto kao da su vani jer su isključeni iz svega. I onda kada govorimo o toj retorici, o besjedništvu, kako će oni besjediti? Besjediće po podsvjesnom diktatu onih koji organizuju život u njihovoj zajednici. Ima nekoliko dobrih zamisli kod te djece u besjedama. Ali su to u suštini ljušture. Nisu oni krivi. Mi smo krivi što te ljušture nismo ispunili nekim sadržajem.

Da li je takmičenje u besjedništvu bilo politička poruka nekome?

Koliko znam, nije bilo planirano da bude politička poruka, ali je na kraju ispalo politička poruka. Zašto je tako, o tome se može nadugačko razgovarati. Ja bih dodao samo jednu činjenicu koja je brutalna: Nastavni planovi i programi, bilo gdje, pa i u Banjaluci, na našem univerzitetu, i u Sarajevu, oni su nužno politički intonirani jer nemaju sadržaje koji raskrivaju odnos prema istini i prema identitetu u nekom izvornom smislu. Nego imaju samo to što je politizacija. Ne bi bio problem da se to događa 2,3, 5 godina. To se događa četvrt vijeka. Problem, odnosno posljedica proističe direktno iz sistema obrazovanja i njihovih sadržaja. Sve su veće podjele koje su napravili sistemi obrazovanja. Ne ono što se zove ideologija. Mogu samo ponoviti što sam još kad sam bio mlađi predlagao: da kod nas, ako hoćemo mijenjati život, ne ide red promjena kao što je u normalnim društvima. Mi prvo moramo napraviti promjene u obrazovanju. Ekonomija može sačekati. Što će reći – napraviti promjene u svijesti, za šta treba vremena. Mi smo mala zemlja i mi ćemo ekonomiju lako riješiti. A onda promjena – ako još ostane ljudi ovdje – u odnosu prema budućnosti. To ne može obrazovanje samo po sebi podariti. I naravno eliminacija svih onih kroz obrazovanje nasilno ubačenih elemenata u naš život.

Da li je moguće da se na temu Volim Srpsku besjedi iz neke druge perspektive osim nacionalističke? Recimo iz građanske perspektive.

 

Nije. Zato što drugi diskutanti nisu predviđeni. U Ustavu RS ne postoje građani. Samo narodi. To je tribalizam, to je plemensko uređenje. Navešću primjer: Ja neću da budem ni Srbin, ni Hrvat ni Bošnjak ni Jevrej, neću ništa od tih etniciteta. Hoću da budem Miodrag Živanović – Žile. Tako sam se registrovao na popisu stanovništva. Piše tamo: nacionalnost – ja stavio Žile. Znate li šta je posljedica? Meni je oduzeto – sad ću reći kao Sloba Milošević – 104 posto građanskih prava ovdje gdje živim. I sad mi kažu da to nije diskriminacija. Kako nije? Ja to kažem mladim ljudima, studentima, ali ne mogu oni to sagledati iz tog horizonta. Oni meni kažu: Vi ste profesore protiv Srba. Gdje ću ja biti protiv Srba? Pa ja sam bio u 16. brigadi, bio sam cijeli rat tamo. Neću biti protiv nijednog naroda. Ta njihova svijest ne zna šta će, i onda se okreće simbolima. Logika simbola je najveći problem ne samo kod mladih, nego i kod starih. To su posljedice dominacije i dalje mitološke svijesti. Ne mogu ti ljudi da misle izvan tih pojmova, jer ih je obrazovanje tako naučilo. To je kosovski mit kada se govori o Srbima, kod onih iz Međugorja je više naglašen klero element nego etnički, nacionalni. To je problem identiteta. On je glavni problem kada bi to sumirali.

Razgovarao Draško Ajder

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh