Piše : Edin Urjan Kukavica
Promijenjeni su kalendari ali, osim toga ništa drugo nije promijenjeno. Stoga, kako smisleno misliti politiku u Bosni i Hercegovini u januaru 2020. godine – a u Bosni je sve politika – kad um zastaje u nevjerici pred silinom sirovosti u zastupničkim klupama i surovosti na društvenim mrežama koje obesmišljavaju svaku misao koja bi i podsjećala na konstruktivno i općekorisno? Šta govoriti kad u nezamislivom mnoštvu izgovorenih, nijedna nova riječ niti je dovoljno glasna da se izdvoji iz kakofonije, niti je bilo koji govornik u stanju pronaći riječi – a da budu iz pristojnog pojmovnika – kojima bi pozvao i dozvao razumu bahate, vlašću opijene, moćima obeznanjene… narodne zastupnike.
O čemu pisati kad sve djeluje ispisano do mjere da se može uzeti bilo koji tekst iz bilo koje godine od proteklih dvadesetpet, promijeniti datum i objaviti kao da je tek napisan?
„Bosna nije multietnička zemlja, već je udruženje etničkih feuditeta u kojem nacionalističke stranke održavaju status quo kako bi zaštitile svoje plijenove i mreže patronata. Bosna i Hercegovina nema efikasnu središnju vlast, srpski entitet uporno prijeti otcjepljenjem, hrvatski nacionalisti sve više zahtijevaju treći entitet, a Bošnjaci u sredini zaokupljeni frustracijama. Vođa bosanskih Srba Milorad Dodik zaprijetio je da će torpedirati brojne reforme na državnoj razini, uključujući formiranje zajedničkih oružanih snaga, državnog suda i policijske agencije, dok je dovodio u pitanje druge
nadležnosti koje su sa dva entiteta prenesene na državni nivo. U ovom ozračju paralize države, srpski entitet neprestano se kretao od autonomije ka suverenitetu i njegovi su vođe, uz finansijsku i političku podršku Moskve, podigli izglede za razdvajanje i ujedinjenje sa Srbijom.
Ovo je primamilo neke političare bosanskih Hrvata da zatraže treći entitet i podjelu Bosanske federacije. U međuvremenu, bošnjački muslimanski čelnici upozorili su na novi rat, jer su opredijeljeni za obranu teritorijalnog i ustavnog integriteta Bosne“, istaknuo je ugledni američki analitičar i poznavalac Balkana Janusz Bugajski.
„…Održavanje teritorijalnog integriteta i nepovredivosti granica i dalje je presudno za stabilnost regiona. Bilo koji pristup koji uključuje promjene granica rizikuje da proizvede nenamjerene
posljedice. Čak je i puki razgovor o takvoj mogućnosti američkih zvaničnika opasan jer podstiče one koji promoviraju programe secesije kao što su Milorad Dodik i Republika Srpska. U tom kontekstu, želim podsjetiti ovaj odbor da širom regiona najvažniji uzrok političke nestabilnosti nisu etničke tenzije. Nedavno istraživanje javnog mnijenja, provedeno u Međunarodnom republikanskom institutu, pokazalo je da više od 50 posto građana u svim etničkim grupama u BiH identifikuje organizovani kriminal kao sigurnosnu prijetnju broj jedan, a ne pripadnike drugih etničkih grupa“, konstatirala je profesorica Univerziteta Johns Hopskins Majda Ruge.
“Public image” Bosne i Hercegovine je iznimno složena kako na unutarnjem tako i na izvanjskom planu. Prije svega, činjenica koju je tesko osporiti je da je BiH i kao zemlja i kao država talac
etnonacionalističkih političkih elita koje vlast osvajaju i na vlasti se održavaju uzajamnim hranjenjem strahom. Budući da je riječ o potvrđenim kleptokratijama zainteresiranim samo za osvajanje,
ovladavanje i raspolaganje prirodnim, gospodarskim i ostalim resursima kojima de facto već četvrt stoljeća gotovo neometano vladaju, jasno je da tim elitama ne odgovara nikakva promjena bilo na unutarnjem, bilo na izvanjskom planu.
Drugim riječima, političke odnose na unutarnjem planu karakterizira opskurna i nefunkcionalna politika “dogovora naroda” na kojoj je kao na temelju, postavljen i Dejtonski mirovni sporazum i svi njime definirani pravni akti kojima se regulira funkcioniranje vlasti i institucija vladanja.
„Europa nema više strpljenja za Bosnu i Hercegovinu, a to korumpiranim političarima u BiH najviše i odgovara. Bosna i Hercegovina je danas i zadnjih 25 godina država u koje se ne ulaze zbog političkog stanja, nacionalizma, korupcije, nedostatka pravne države i feudalnog ekonomskog sistema. Nacionalizam je otrov za ekonomski i svaki drugi razvoj. Političari BiH već godinama svjesno unazađuju narod te zemlje i nažalost taj narod za njih glasa jer su “njihovi”. Bolje biti “svoj” i gladan nego europski i ne samo sit nego i napredan. Međutim, svi koji žive u BiH biraju svoju stvarnost i ta stvarnost je slika tih birača te, zbog toga, “Europu” sve manje ako uopće interesiramo zato što ih podsjećamo koliko smo mali, marginazirani i zatvoreni u svoj začarani krug provincijalizma.
Kako bi se pokrenula sa pozicije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina mora krenuti smjerom razvoja od lahke industrije, preko IT sektora do šumarstva i poljoprivrede za što je potrebna transparentna ekonomska politika sa uređenom pravnom državom gdje nije važno ni ko je babo ni ko je stric. Nažalost, država koja 40 posto svog BDP-a dobija iz dijaspore, a od svakih 10 KM koje radnik zaradi ista ta država uzme 5,5, oporezuje sve što se može i ne može oporezovati, nema sektorskih snaga, a školovanu i kvalitetnu, obrazovanu radnu snagu i stručni kadar izvozi da bi na njihova radna mjesta zasjeli provjereni stranački kadrovi… što će Bosnu i Hercegovinu koštati idućih godina tapkanja u mjestu“…
Patria
