Cijela zbirka Nušićeva, Ramazanske večeri, jedva vidljiva u dubokoj sjeni mnogo poznatijih komedija, ostavlja današnjeg čitaoca zbunjeno nasmiješenog.
Jelek puca kad srce naraste
(Branislav Nušić, Talaki-Selase)
Cijela zbirka Nušićeva, Ramazanske večeri, jedva vidljiva u dubokoj sjeni mnogo poznatijih komedija, ostavlja današnjeg čitaoca zbunjeno nasmiješenog. To što je čitao bilo mu je i zanimljivo i sladunjavo, i sentimentalno i istinito, i prečesto nalik zapletima popularnih sapunica, ali na kraju ne zna kud bi to iskustvo smjestio. Jedino u šta je siguran da ne treba činiti jeste upregnuti Ramazenske večeri u interkulturalni kič, pa sliniti od sreće nad činjenicom da jedan srpski pisac bez skrivenih zlih primisli lijepo opisuje muslimansku sredinu, njen jezik i običaje i likove u njoj.
Da objasnim zašto ovako mislim, poslužiću se pričom Talaki-selase. Taj izraz označava vrstu razvoda, po šerijatskom pravu, gdje se rastavljeni muž i žena ne mogu ponovo vjenčati osim pod jednim posebnim uslovom. (Inače je najgora stvar u ovoj zbirci to kako Nušić daje naslove pričama; ko da ti ispriča kraj odmah.)
Naslov je o razvodu, a početak o idealnom braku.
Stari Hadži-Aguš sjedi u bahči i puno mu srce pri pogledu na nevjestu, Nafije. Pod njenim prstima, koji su knom išarani pa liče i sami na cvjetove, bašta buja, divljaju boje i mirisi. A njen muž, Emin, Hadži-Agušev sin, čim završi s poslom, juri njoj iz čaršije, i nosi joj uvijek neki poklon. Ona ga čeka na kapiji, pa onda do kasno uveče ostanu da guguču.
A dok njega nema, popodne za vrućine, sakupe se ponekad u bahči hanume. Sjednu u hlad, izrežu kriške bostana, i razvezu priču o muževima. Jedna među njima im svima govori kojoj je kakav muž, a one se sve tresu od smijeha. Jedan je šišman, pije ko Vlah, drugi lijep, ama trči za Jeđupkama, ti se mažeš đulom a on smrdi na rakiju, i sve tako. Samo Nafijinog muža preskače. Njoj krivo, pa navaljuje, navaljuju i ostale.
Tvoj čovjek naoko čovjek, ama studen, kaže najzad ova što sve zna. Ne umije da voli, ne umije da ljubi. I opet svima smiješno, a Nafiji najviše.
Uveče ona i muž legli, a ona misli, u svakoj šali ima istine, pa bi ga pitala nešto, ali ne zna kako će, a on to vidi pa je ohrabruje, a ona prelomi, ali da joj se prvo zakune u Alaha da joj neće riječi uzeti za zlo. On prihvati.
Onda se ona uspravi na dušeku, i pita:
Je li, da li vi muški jednako ljubite; da li ima koji ljepše ljubi i koji lošije?
(A između je li i da li, pukne joj dugme na jeleku, i njedra se prospu, kao val kad iz klanca izbije na širinu, veli Nušić.)
Kako koji zna, odgovori joj on. Suho.
Njoj to nije dosta, umiljava se oko njega, gura mu odgovor u usta: A ti ljubiš najljepše?
Ali on se izmiče, ona da ga zagrli, on je odgurne. Pa izađe vani. Kad ga bijes prođe, vrati se, ona spava, jastuk mokar od suza, njega prođe ljutina, pa legne iza nje, ljubi joj kosu rasutu po jastuku, ali da ona to ne osjeti.
On od tog dana drugačiji, izbjegava je, šuti, namračio se, odbija je o sebe. (Rijetko je gleda a i to suho i studeno.) Na kraju ne izdrži, nego ode kod neke prepredene vračare, a ona čim ga vidi poveže o čemu se radi, pa da mu uzme pare kaže mu šta želi da čuje, da mu je žena omađijana, da ne voli njega nego nekog drugog.
On poslije toga ode ocu i kaže mu da hoće razvod, ali ne obični, da ženu može uzeti nazad, ako se predomisli, nego zauvijek. Otac, Hadži-Anuš, odvraća ga, ali brzo odustane, jer zna koliko je prijek i tvrdoglav. Sakupi starce, oni Emina pitaju je li čvrsto odlučio, on tri puta odgovori da je pušta, a to je taj talaki-selase. Sad, kad je tri puta puštena, ne može se vratiti, osim ako je neko drugi ne vjenča, pa je i on ne pusti.
Nafije se vraća ocu, on vjeruje da nije kriva, kaže da će joj naći boljeg, ali ona neće nikog osim Emina. A Emin se kaje, dođe mu iz dupeta u glavu kolika je budala bio, ali sad nema nazad. Nađe male nanule njene, pa ih svaki čas vadi i gleda.
(Sad, kad ja ovako prepričavam, izgleda smiješno, ali u priči nije tako očigledno, koliki je Emin debil. A priča mi se valjda svidjela, prije svih drugih iz knjige, zato što vidim i poznajem takve i danas, a strah me da i sam nisam isti.)
I tako, žive oni rastavljeno, ali on kad u šetnju, u njen sokak, a ona ne silazi s prozora, samo čeka njega da vidi.
Emin se požali nekoj tetki, ona pošalje neku babu Nafiji u goste, da ispita situaciju. Baba prede oko Nafije, kao dugo je bez muža, a mlada je, šteta je, samo jednu riječ ako kaže, naći će joj mladoženju, ljepotana, ali Nafije neće, nego samo jednog, Emina. Onda baba, da utvrdi pazar, slaže da se Emin zaljubio, a Nafije samo što se ne obeznani kad to čuje. Baba zadovoljna sve prenese, a Eminu nakon toga još gore, ne govori, smršao (isušio se, ne muhabetiše) po nekoliko puta Nafijinim sokakom dnevno prolazi, dok jednom s njenog prozora ne padne pred njega struk karamfila na kaldrmu.
On ga uzme, pa zamota u čevre. Sad oboje vide i znaju da hoće jedno drugom nazad, ali kako, kad su se razišli talaki-selase? Nema drugog načina, nego da se ona uda za drugoga, pa čim provede jednu noć u muževoj kući, da je on pusti odmah sutradan, i onda je opet slobodna i može se vratiti Eminu.
Emin, kad to prelomi, nagovori oca da pita Ragiba, koji je pošten, dobar i mudar, i veliki prijatelj Eminov, pa mu se može vjerovati, da on vjenča Nafije, i pusti je sutradan.
Ragib se čudi Hadži-Anušu da su njega izabrali, misli da bi za taj posao bolji bio neki stariji čovjek, i gleda da se izvuče, ali otac Eminov ne popušta, veli mu da može i stariji, ali Ragib je dobar prijatelj, častan i pouzdan, pa će održati riječ.
I Ragib i Nafije se vjenčaju, ali Nušić te sve detalje preskoči, oko obreda i gostiju, nego pravo na prvu njihovu bračnu noć.
Miriši lipa kao da Alahova ruka kadi izmirom, a u sobi tri dušeka naslagana jedan na drugi, na sredini sobe, oko njih šarene dimije, srmeno jeleče, svileno feredže, na dušecima Nafija leži, kao da spava.
Ragib kleči kraj dušeka, gleda je, cigaru nedopušenu zaboravio, misli se: muž je, makar i ovu jednu noć, ima pravo da je dira, pa joj ljubi prste na ruci, dlan i sudlanicu, ljubi joj meki prevoj kod lakta, rame… Ljubi je i šapće: aman, aman, da sam znao… Ljubi joj kosu (Aman, Nafije, da sam znao da si tako lijepa, ne bih nikad kabulio, da se ženim samo za ovu noć), ljubi čelo, obraze, usta, vrat… (Poljupci vreli kao usijano gvožđe, kao pijavice, ne mogu se lako otkinuti).
Nafije leži, kao spava, ali se od tih poljubaca probudi neka dosad njoj nepoznata vatra, i ona odjednom zagrli snažno Ragiba i kaže mu (očajno uzviknu):
Oh, dakle istina je, istina je!
Ragib to prvi put ne čuje, zaronio u njene grudi, kao da je u raju. Nušić to ovako:
Pritište glavu svoju na njene grudi, i osta dugo tako snivajući toga časa o Edenskim orošenim vrtovima, gdje teku izvori meda i mlijeka, gdje pravedni neće osetiti ni vrućinu, ni ledenu stud; gdje će iz izvora Selsebila piti đumbir iz srebrnih pehara, pod sjenkom palama i narova, a opkoljeni lijepim mladim dejvicama sa velikim crnim očima; djevicama, koje nalikuju na zimbil i na merdžane; djevicama okruglih nedara, djevicama, koje nikad čovjek nije takao.
Kad Nafije opet kaže Istina je! on joj poljupcem presiječe riječ, pa pita: Šta je istina?
A ona odgovori: Istina je da ima ljudi koji ljepše ljube.
A Ragib na to:
Tebe, Elams'm, samo ovako može čovjek ljubiti, a ne drugačije, samo ovako… samo ovako…
Dalje se priča brzo završi, ali kraj se u gluposti takmiči s Eminom, pa neću njim da kvarim postignuti utisak. Umjesto toga, pitam se je li bilo bolje da sam prepričao onu drugu, cijelu, o starcu koji priča izmišljene priče o svojim putovanjima na hadž, a odrasli ljudi slušaju ga ko djeca. Tu bi se možda još bolje vidjelo kakav je Nušić majstor pripovijedanja, i šta je od jedne obične bajke u stanju bio napraviti. Evo samo jedne slike, vrta, u kojem se junak našao, kad je spasio u zmiju pretvorenu djevojku:
Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umijem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa takodugo, dugo ućutim a ono izade mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor toje najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče neću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek mirise feslijen a ono miriše cijela bahca feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.
Branislav Nušić, Ramazanske večeri
NENAD VELIČKOVIĆ / Buka
