Urednički kutak

Nemoć političkih aktera …

Nemoć političkih aktera da artikulišu smislenu političku naraciju je objavljenena kolumna iz jula 2016. godine. Ponavljamo rukopis – djelimično korigovan.

Model kritičke diskusije u ovdašnjem društvu je ugrožen. Nemoć političkih aktera da artikulišu smislenu političku naraciju zasniva se, prije svega, na mentalnoj lijenosti društvenih aktera i svjesnosti činjenice da savremene tehnologije komuniciranja sa masama omogućavaju manipulativne modele populističkog karaktera koji se zasnivaju na snazi fabrikovanih poluistina – laži.

Oscar Wilde – “Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikada izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman”.

Model kritičke diskusije se formira generalizacijom kriterija zasnovanih na naučnim raspravama i dostignućima pozitivne političke prakse. Sudionici u svim fazama rasprava su izjednačeni i dopuštena su im racionalna rješenja, dok se nedopuštena smatraju iracionalnim.
Konvencionalnost argumentacijskih pravila podrazumijeva jednakopravnost svih aktera, pri čemu je fenomen zajedničkog znanja ujedno i pretpostavka kritičkog diskursa.

Današnje društvo izgubilo je senzibilitet prema spoznaji ISTINE. Društvo je doživjelo postupno prihvatanje primordijalnog interesa u sferi društvenog života. Sedimentacija društva i pojedinca na formu, a ne sadržaj – razvijanje svih mogućih kombinatorika, a da pri tome elementarne kompetitivne i kvalifikacijske faktore zanemarujemo; doveli su nas u fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti.
Komercijalizacija personaliteta kao političkog repromaterijala – sirovine za već profilirane političke forme; definitivno je ugrozila trend pozitivnih civilizacijskih tokova.

Danas čovječanstvo ide unazad, po svim elementarnim pokazateljima. Oblikovanje identiteta prepušteno je globalnim trendovima, a da ni sami nismo sigurni da znamo čega smo to danas baštinici. O kojoj tradiciji i baštini, o kojem identitetu govorimo danas u BiH, pa budimo još precizniji u Visokom. Koje je to društveno, kulturno i nadasve političko dobro koje imamo artikulisano kroz politički život ovog grada.

Egzistencijalizam je sebstvo, nauka tako kaže, a kod nas je to temeljno političko polazište sa kojega se nismo još pomakli. Nauka bi, naše stanje, definirala riječima “egsitencionalizam kao sekularni humanizam”, a da sekularni humanizam nije implikacija egzistencijalizma.
David Harvey, istaknuti profesor antropologije na Diplomskom centru Gradskog sveučilišta u New Yorku (CUNtY), kaže za neoliberalizam da je “maskiran velikom količinom retorike o individualnoj slobodi”, da “legitimira drakonske politike koje su stvorene da bi obnovile i konsolidirale kapitalistički klasnu moć.”

“Budala ga vidi na kraju, pametniji u sredini, a samo mudrac vidi cilj već na prvom koraku.” – Friedrich Rückert

U namjeri da sa ovih nekoliko generalizovanih definicija društvenih prilika, naglasim da se ništa ne dešava spontano ili pukim razvojem prilika – želim da objektiviziram visočke političke prilike pred Lokalne izbore 2016. godine.

VISOKO od ratnih godina pa do današnjeg dana nema usaglašenu strategiju vlastitih resursa; komparativnih mogućnosti i kadrovskih kapaciteta.
Politika se bazira i kreira unutar kapaciteta jedne ili dvije političke partije po hijerarhijskoj vertikali sa pogrešnim pravcem kretanja. Nikad Visoko nije imalo definiranu političku naraciju koja se afirmirala prema višim organizacijskim strukturama partije ili vlasti. Sve ove godine, ovdašnja politika je pod hipotekom ratnih i poratnih privredno-političkih promašaja, te sa druge strane duboko involvirana u političko-privrednu privatizaciju društvenih dobara.
Političke prilike su namjenski prostitucionalizirane, a sve sa ciljem da se pažnja javnosti preusmjeri na manje bitne stvari dok “velike ribe” ne riješe svoja interesna pitanja.

Za posljedicu imamo političke partije koje više liče na NVO sektor, a i u svom djelovanju se ponašaju tako. (Napomena, kurtoazna: Čast izuzetcima)

Politički rijaliti šou je politička era “Ljubičanstvenih” u Visokom. Oblik i formu je zadala aktuelna načelnica Amra Babić, koja dobrano aktuelnu poziciju iskoristila u vlastitu afirmaciju vlastitog lika i djela kao jedinog i neprikosnovenog političkog faktora u ovom, sada već Gradu.

I nije sporno što ona to radi dosta vješto i populistički očigledno – iznenađuje inertnost političkih partija koje participiraju u aktuelnoj vlasti.
Amra Babić, realno gledano – predstavlja personifikaciju političkog diskursa u današnjem Visokom.

Medijsko pumpanje lika i djela, prvobitno kao žrtve vlastite SDA, a potom i svih drugih političkih subjekata je jedini argument, mada isti ne znači da vlastiti rat sa doskorašnjim političkim istomišljenicima je čini politički relevantnom i da građani Visokog trebaju biti žrtvom političkih previranja u bilo kojoj partiji.
“REZULTATI” kojima je NAPUMPANA era “ljubičanstvenih” nemaju nikave logike sa političkom praksom u kojoj živimo. Radi se o vještom iskorištavanju političke “ne snalažljivosti” aktuelnih političkih aktera.

Instrumentalizacija pozicije “Načelnika” i svih “rezultata”, a trebalo bi značiti i “promašaja” – produkt su artikulacije političkih interesa partija koje čine aktuelnu vlast. Izvršna vlast je samo operativni mehanizam Zakonodavne vlasti, a istu čine politički akteri.

Žalosno je da nam se nude politički konvertiti kao najbolje rješenje.

Principijelno gledano; građanim treba kazati da svi oni politički kadrovi koji nisu imali dobro analitičku predpostavku prilikom izbora političkog identiteta, te se retroaktivno “opametili” – nije, i ne smije biti društveno pitanje, već prije svega cijena političkog sazrijevanja koju trebaju platiti.
Primjera radi: vijećnik “X” je u aktuelni saziv Općinskog vijeća Visoko ušao kao “ljubičanstveni” kandidat, a potom konvertirao u drugu partiju da bi ta druga mogla formirati “vijećnički klub”, pa opet u “ljubičanstvenog” – sve u istom mandatu. Mijenjanje političkog identiteta tri puta u jednom mandatu je CIRKUS za koji nema niti jednog zdravorazumnog opravdanja.

Proizvodnja senzibiliziranih, emocijama nabijenih spinovanja u obračunu političkih aktera; građanima i društvu ne donose nikavog dobra.

Politika koju nam se pokušava “prodati” u formi “društva jednog lica”, bez političkog koncepta u kome se nude rješenja o političkom kapacitetu vlasti su prodavanje magle.
Ovo društvo je uređeno kao političko po svim zaknoskim parametrima. Za funkcionisanje političke vlasti je potreban politički kapacitet i koncenzus aktera u istoj.

Hipotetički gledano, a istine radi; Visoko je s izborom “Nezavisnog” kandidata dobilo praksu političke anrahije u kojoj se nikog ne može politički analizirati i pozivati na društvenu odgovornost.

Ušli smo u šestu ili sedmu godinu takve prakse – Amra Babić, formalno i pravno funkcioniše kao “nezavisni” kandidat od frcanja ostavki u visočkoj SDA, a to je bilo u proljeće 2013. godine.
Od tada do danas, visočka vlast funkcioniše na način da se sve odluke u Općinskom vijeću Visoko “pazaruju” sa političkim partijama koje participiraju u istom.
“Opozicija” u svom sitnošićarluku “lovi u mutnom”, a SDA se ne snalazi.

Takva politička praksa Amre Babić, a građani bi trebali znati – nikog u takvoj vlasti ne čini odgovornim i niko ne snosi nikavu političku ili društvenu odgovornost.
Sve političke partije imaju alibi da nisu kreatori političkih tokova, a “Nezavisni” uvjek moraju praviti kompromice za političku podršku u Zakonodavnoj vlasti.

Ako je to izbor i volja građana – stanje stalne političke napetosti i konstantno krčmljenje poreskog novca za kupovinu političkog legitimiteta; demokratski principi nalažu da se poštuje.

Era “ljubičanstvenih” nam je pokazala da nemamo jasnih i preciznih – principijelnih NARACIJA (planova i programa); sve se svodi na narodnu “sjaši Kurta da uzjaši Murta”.

Autokratija s kojom je Amra Babić pomnožila s NULOM sve političke subjekte otkriva zastrašujuću činjenicu, a to je – koliko su politički subjekti isprazni, bezlični i indolentni pred realnim iskušnjama i problemima.

Amra Babić je sve političko i društveno podredila vlastitim interesima. Marginalizirala je svaki vid javnog mnijenja i klijentalističkim, primordijalnim metodama isfabrikovala društveno-političku zbilju od lojalinst bez bilo kakvih kompetencija i kvalifikacijskih referenci.

Naredna će godina pokazati ima li Visoko političkog kapaciteta za alternativu. Optimizam treba uzgajati i kada nema naročitog osnova za isti. Međutim, teško se oteti dojmu da još od početka 2000-tih, od izbora do izbora dobijamo samo lošija i gora politička rješenja. Vrijeme potvrđuje, a i o tome smo pisali da politički subjekti sve više liče na NVO sektor – da se svode na male interesne skupine čiji je prvenstveni cilj uhljebljavanje vlastitih guzica, a da im je politika “špansko selo”.

I da ne zaboravimo – sve prethodno rečeno je produkt, proizvod ovdašnjih PRIVREDNIKA – PODUZETNIKA i ništa nije puka slučajnost. Visočka društveno-politička agonija je produkt “sive eminencije ovog Grada” koja se nikada nije oslobodila filozofije dogovorne ekonomije, koja boluje od kompleksa manje vrijednosti, a viška egocentrizma.

“Predpostavimo” da samoumišljenost ovdašnjih MENTORA društveno-političke zbilje jeste jedan od osnovnih i temeljnih razloga visočke agonije.

P.S.

Nije ovo rukopis protiv bilo koga, a eventualno “puhanje u vjetar” bilo kojem od političkih subjekata.
Ovo je pokušaj objektivizacije političke zbilje iz trenutne perspektive.

magazinplus.eu / M.H.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close