logo
bios

Neispričane priče iz opkoljenog Sarajeva: Maloljetni dobrovoljci

Objavljeno prije 6 dana . u čet, okt 10th, 2019

Devedeset i druge i sada, kad iz ove perspektive to pogledam, mislim da nismo bili svjesni uopšte šta se i zašto dešava, nismo to shvatali, nismo bili svjesni težine odluka koje donosimo, svoju priču počinje Sarajka Aida Hanić, koja se na samom početku rata u svojoj sedamnaestoj godini života prijavila kao dobrovoljac u tadašnju Teritorijalnu odbranu (TO) Bosne i Hercegovine (BiH).

Hanić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa(RSE) kaže da svi maloljetni dobrovoljci imaju sličnu ratnu priču.

“Napustila sam srednju školu u trećem razredu. Bilo mi je bitnije da stanem u odbranu sa svojim drugovima iz klupe, iz ulice, sa igrališta. Nekako nas je to sve na prepad zadesilo, tako da smo preko noći odrasli. Ja sam, kao i svi ostali, slagala godine, naravno, jer nije bilo moguće ući u redove Armije. Tada još nije bila Armija, bila je TO. Kad se sve to oformilo, kada smo položili zakletvu, mislim da tada nije bilo ponosnije osobe od mene. Raspoređena sam na centar veze i tu sam ostala do kraja svog boravka u Armiji BiH”, priča ona.

Doprinos žena boraca

Danas, kao odrasla žena, Aida ukazuje na činjenicu da doprinos žena boraca u ratu u BiH nije prepoznat, ni dovoljno cijenjen. Ona je na to ukazala tokom okruglog stola o temi “Uloga i značaj maloljetnih dobrovoljaca u odbrani Bosne i Hercegovine”, održanog u Sarajevu.

“Sama riječ dobrovoljac je ogromna, a posebno kada je u pitanju žena. Ja ni do kakvog podatka nisam mogla doći, osim da imamo jednu pripadnicu koja je stradala odmah na početku rata i koja je nosila Zlatnog ljiljana. Znači ne postoji podatak o broju nas žena, ali ni drugih podataka nema. To je strašno! Žene su te koje drže sve na okupu, pa i u tim uslovima. Kada sam došla sa sedamnaest godina, ja sam bila podstrek i onome ko nije možda mislio kao ja, ali mu je u neku ruku bilo neprijatno, jer ako mogu ja, zašto ne bi mogao i on?! Trebalo bi prvo da nas stave u kategoriju, prije svega kao žene, pa onda i kao maloljetne dobrovoljce”, smatra Hanić.

O maloljetnim dobrovoljcima u bosanskohercegovačkom društvu slabo se govorilo u godinama nakon rata u BiH.

U gradu, u kojem je trajala jedna od najdužih opsada u istoriji modernog ratovanja, mladi tada, kako danas pričaju kao odrasli ljudi, jednostavno nisu mogli da se sklone sa strane i ne uzmu puške u ruke. (Fotografija iz ratnog Sarajeva)
U gradu, u kojem je trajala jedna od najdužih opsada u istoriji modernog ratovanja, mladi tada, kako danas pričaju kao odrasli ljudi, jednostavno nisu mogli da se sklone sa strane i ne uzmu puške u ruke. (Fotografija iz ratnog Sarajeva)

Prema podacima Federalnog ministarstva boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, u Armiji BiH bilo je oko 10.500 djevojaka i mladića koji su tada bili maloljetni.

U gradu, u kojem je trajala jedna od najdužih opsada u istoriji modernog ratovanja, mladi tada, kako danas pričaju kao odrasli ljudi, jednostavno nisu mogli da se sklone sa strane i ne uzmu puške u ruke.

“Osjećao sam nešto da trebam i tako… Ocu sam lagao da igram karti u skrovištu. Pola godine mi otac nije znao. Kad sam se prijavio, rekli su mi da se otac ili neko potpiše, otac nije htio da čuje. Prvih dana je izgledalo grozno. Privikavao se čovjek na svašta”, kaže za RSE Samir Kasumović, koji je na početku rata imao 17 godina.

Samir Kasumović sa mitraljezom, fotografija nastala na Špicastoj stijeni kod Sarajeva
Samir Kasumović sa mitraljezom, fotografija nastala na Špicastoj stijeni kod Sarajeva

Kao maloljetni dobrovoljac Samir Kasumović nije bio u potpunosti svjestan šta ga u ratu čeka.

“Jesam znao, ali nisam znao baš da će biti tako. Sve smo se tješili da će to biti malo i da će proći. Bilo je i dobrih i zanimljivih i opasnih situacija, bilo je druženja. Sada nema ni 20 posto druženja kako je bilo. Jedan za drugog smo bili kao nokat i meso, pogotovo kad je bio pad Igmana”, priča on.

Danas Samir nigdje ne radi. Već osam godina je na listi nezaposlanih na Birou za zapošljavanje i njegova supruga se brine o porodici. Za rat kaže da se nikada nikome ne ponovi, a da bi u rat ponovo otišao samo radi djece.

“Rat je najveće zlo. Najvećem dušmaninu ne bih poželio da prođe kroz to. Ne znam da ima šta gore na svijetu”, kaže Eldin, koji je na početku rata imao 17 godina.

Sa Okruglog stola o temi "Uloga i značaj maloljetnih dobrovoljaca u odbrani Bosne i Hercegovine", održanog u Sarajevu
Sa Okruglog stola o temi “Uloga i značaj maloljetnih dobrovoljaca u odbrani Bosne i Hercegovine”, održanog u Sarajevu

Pet muškaraca, od ukupno sedam Eldinovih ukućana, stupili su odmah na početku rata u Armiju BiH. Eldin kaže da su na to bili primorani, jer im je rov bio kilometar udaljen od kuće.

“S obzirom da mi je kuća bila na obroncima Sarajeva, svi iz porodice i naše mahale izašli smo na ta brda gdje su došli oni (neprijatelj) i jednostavno morao si se braniti. Vidio si slike preko televizije, pucaju po tramvajima, ubijaju civile, logično je da izađeš da se braniš. Nisu mi roditelji dali ispočetka, slagao sam za godine u štabu. Imao sam, eto, neku sreću, kakva je to sreća da imaš komandu pored kuće i sticajem okolnosti bio sam više u komandi nego kod kuće, bio je rat, tako da sam se priključio. S početka me nisu htjeli slati na liniju, zato što sam imao malo godina. Dali su mi da budem kurir prvih pola godine, a onda sam izašao na liniju”, priča Eldin.

Danas ne voli da govori o ratu i o onome šta se tada dešavalo.

“Koliko može biti čovjek svjestan toga sa sedamnaest godina. Na početku je bila igra, ali kada ti prvi drug pogine pored tebe, onda vidiš šta je to. Više bježim od toga sada”, kaže on.

Bilo je i petnaestogodišnjaka

Almir Šegalo imao je 16 godina kada se priključio Armiji BiH. Bio je drugi razred srednje škole. Oružje je prvi put uzeo u ruke i obišao je sva ratišta u okolini Sarajeva. Da bi pristupio vojsci, njegovi roditelji su trebali dati saglasnost.

“Sjećam se, moja mama je tada plakala, suze su joj niz lice išle, ali potpisala je, naravno, jer sam ja to tražio. Ja imam sina kojem je sada petnaest godina i ne znam stvarno da li bi to mogao, ja sam bio samo godinu i pol stariji od njega kad sam otišao u rat. Sad iz ove perspektive vidim kako je mojoj mami bilo teško kada je ona plakala i kada je to potpisivala”, kaže Almir.

On kaže da je u njegovoj jedinici bilo i mlađih boraca od njega. Među njima je bio i petnaestogodišnjak.

Danas Šegalo vodi udruženje koje se bori za prava maloljetnih dobrovoljaca. To udruženje postoji tek godinu dana. Odnos države prema onima koji su olovke i knjige zamijenili oružjem, tek se počeo mijenjati, 24 godine nakon završetka rata.

“Želimo da kažemo da smo danas neka statusna pitanja maloljetnih dobrovoljaca popravili. Izmjenom pravilnika popravili smo za 10 posto procenat invalidnosti za sve ranjene maloljetne borce. U Zakonu o demobilisanim borcima prvi put je definisan pojam maloljetni dobrovoljac i naravno kroz programe prekvalifikacije smo jasno predvidjeli sredstva za ove aktivnosti”, rekao je novinarima resorni federalni ministar Salko Bukvarević.

Od države ‘na kašikicu’

No, prema mišljenju Eldina, maloljetnog borca i sagovornika RSE, država slabo vodi računa o njima, oni, od države, kaže, dobijaju “na kašikicu”.

“U svojoj mahali imam porodica koje navečer nemaju šta da večeraju, a to su sve ratni vojni invalidi, oni su bili sa nama u ratu. Ne vodi se briga o njima, ne može mi niko reći da se vodi”, kaže Eldin.

Ni Aida Hanić sa početka priče ne misli da država vodi računa o mladim borcima. Ona i suprug danas su privatnici, ali još nisu riješili stambeno pitanje, jer nisu kreditno sposobni.

“Sveukupno je to malo. Nešto se tu počelo raditi. Stavili su nas u Zakon. Ima tu još puno posla. Nama je prioritetno školovanje. Imamo puno u našoj populaciji ljudi koji nisu mogli finansijski vanredno završavati školu, tako da mislim da se prvo na dokvalifikaciji, prekvalifikaciji treba da radi, znači da osposobimo naše ljude koji su još uvijek u snazi, koji mogu raditi, mogu još dvadeset godina da rade, da im se poslovi rješavaju, da im se poslovi nalaze”, poručuje ona.

RSE

  • Aida Đugum
    Diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2003. godine. Radiju Slobodna Evropa pridružila se 2007. Obavlja poslove novinara-reportera za radijski program i emisiju TV Liberty.
    [email protected]
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh