logo
bios

Ne svađaju se ideološki neprijatelji, već ortaci

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, okt 11th, 2018

Sukob Tito – Staljin nije me naročito impresionirao niti zanimao. Čak ni nakon knjige Tvrtka Jakovine (”Američki komunistički saveznik”), Bančeve knjige ”Sa Staljinom protiv Tita” i mora memoarske literature. Te su knjige pravi politički trileri. Volim čitati takve knjige, ali svejedno se nisam naročito zainteresirao. Sve do danas i sukoba Plenković – Brkić.

U vojsci (JNA, 1979.) u biblioteci nije bilo velikog izbora knjiga: Tito, Partija, Revolucija…, pa sam pročitao i svakakve govore i dokumente. U pamćenju mi je ostao fragment jednog govora u kojem se Tito obračunava sa SSSR-om i svojim konkurentima (Hebrang, Žujević), ali govori i o izvlačenju sirovina i dobara preko mješovitih poduzeća.

Taj dio mi se usjekao u pamćenje. To nije pasus iz govora: ”Drugovi, ja sam, s nizom naših drugova, proglašen gestapovskim agentom i prodanim izdajnikom komunističkog pokreta samo zato što nismo, ostajući dosljedni idealima i internacionalističkim principima komunističkog pokreta, pristali da nam se diriguje, da budemo zavisni od drugog, da se naša dobra odvlače, da naši ljudi u svojoj zemlji moraju pokorno slušati strane vojne i ekonomske savjetnike i služiti službama drugih zemalja…”.

A naizgled se radilo o bahatoj sili i navici da nema otpora. Sve se to onda može svesti na sukob ličnosti, na romansirane likove i situacije kao da se radilo o sukobu likova od kojih jedan ima guste gruzijske brkove, a drugi prodorne zagorski plave oči, a ne o krvavoj borbi za vlast, za interese, moć, eksploataciju.

U povijesti se jačima popušta, a oni traže jeftine trikove kojima postižu svoj cilj i bez sile. Ulaganjem kapitala, neravnopravnim ugovorima, lihvarskim kreditima. Tada se vidi da i u prijateljstvima ima elemenata lukrativnosti, da se, na kraju krajeva, radi o novcu i moći. Ne svađaju se ideološki neprijatelji, već posvađeni ortaci.

Sukobi nisu stvar osjećaja i karaktera, iako nerazumne eskalacije, pogreške u računu stvaraju dojam da je tako.

Nije se radilo o karakterima, nije Staljin bio destruktivna budala, niti je Tito bio lišen želja za obožavanjem, moći i ugodom Bijelog dvora ili Brijuna. Stvarno se radilo o interesima, interesima u sasvim golom obliku pohlepe kakvu imaju siromasi kojima raste moć.

Znam da će mudriji to svesti na geopolitiku, državne interese, vojne moći, ali politika i nije nego ekonomski interes koji se želi postići po svaku cijenu (ako se plaća životima i odricanjima drugih).

Savezništva su privremena. Interesi su vječni.

I danas to lako vidimo kad se radi o Siriji, Venezueli, Brexitu ili kineskim otocima. Mi zdušno zovemo ulagače i strateške partnere, kao da će oni doći radi naših molitvi. Oni dolaze zaraditi. Mi prodajemo naše obiteljski srebro, sunce i more idu u koncesiju. A profit ide drugdje. Ni mito, ako ga je uopće bilo, ne ostaje u Hrvatskoj poštanskoj banci.

Taj element ostao je manje vidljiv u toj ideološkoj i političkoj makljaži 1948. Sovjetske pretenzije nisu bile preuzimanje slave; oni su svoje političko pokroviteljstvo kanili pretvoriti u kolonijalnu nadmoć i eksploataciju.

Sklopljeni su trgovinski ugovori u kojima je lokalna ekonomija podređena sovjetskoj, njihovim izvorima sirovina i energije. Posebno je ugrožen bio sektor prometa i stvaranje sovjetskih mješovitih kartela.

JUSTA i JUSPAD, tvrtke riječnog transporta, bile su način izvlačenja sredstava, jedan od mnogih, koji su do punog izražaja došli nakon jednostranih raskida ugovora.

O tome se šutjelo, kao i o infiltraciji ruskih špijuna u jugoslavensku vojsku i diplomaciju.

Do najvećih ekonomskih dobitaka (luke, rudnici bakra i olova) nije se moglo doći bez političke destabilizacije vlasti.

Dobri duhovi iz naše biblioteke pomogli su mi da nađem i ”Belu knjigu o agresivnim postupcima vlade SSSR-a”. Tu su detalji o dramatičnom preokretu, o tome kako su obračuni u jednoj partiji beskompromisni, divlji i okrutni. Onako kako su kraljevi ubijali svoje prijatelje, čak sinove i braću, žene.

U demokracijama se to ne događa. ali nije ni tamo politika djelatnost koju vode časne sestre. Prema onome što je bilo i obračuni u HDZ-u čine se kao sveta vodica. Shakespeare je doista vječit, a priroda vlasti nepromjenjiva.

Sve me danas podsjeća na opisani sukob. Bez problema prodajemo monopole i kvazimonopole, saniramo tvrtke i banke, pa ih prodamo za iznos manji od sanacije.

Trebali bismo zapravo prodati samo jednu tvrtku, pa je otkupljivati svake dvije godine, samo uzimati provizije od jednog i drugog, platiti savjetnike i reklamne agencije.

Ma Sovjeti su bili grubi i neiskusni. Danas Rusi kao izučeni kapitalisti preuzimaju energetiku, trgovinu, transport. Pomažu sport i umjetnost. Ni po čemu se ne razlikuju od Zapada, od antičkog Rima i moderne Italije. Lijepo i elegantno, da se i ne primijeti.

Kad su Turci uzimali danak u krvi, bili su omrznuti. Danas kad nam uzimaju mlade i obrazovane – a mi smo, ne oni platili njihovo obrazovanje – mi mrzimo sami sebe, a ne njih, čak se radujemo kad ovamo dođu na odmor. Banke i osiguranja, turistička naselja ne donose dobit ovdje, nego u svojim središnjicama. Turistički aranžmani i noćenja plaćaju se vani. I porezi. Još se vlade hvale kako su se povoljno zadužile.

I onda se u toj rasprodaji, pod ideološkim jedinstvom i zaklinjanjem u slogu, vodi krvavi boj za plijen. Mi ćemo vama zviznuti Agrokor, a vi nama Plivu. Uz smiješak i zaklinjanje da to nije protiv Brkića (Plenkovića) osobno i da će se sve istražiti. Pravosudne institucije neka zbrinu smeće.

Zašto se dobro sjetiti tog dalekog povijesnog iskustva? Da pišem ep ili dramu, stvar bi bila lagana. Onda su prijatelji izdavali prijatelje, suborci tukli suborce. Ima puno takvih detalja, dramatičnih obrata u kojima saveznici postaju neprijatelji, noćnih sastanaka na koje se dolazi na sporedna vrata. Strašnih sudbina i nepravdi. Na kraju je sve ispalo dobro, što ne misle svi, ali je dosta zaboravljeno intelektualnom lijenošću koju sam na početku pripisao sebi.

Sve je povijest. No ja pišem suhoparne eseje, pa ne bih da se zaborave dvije stvari:

Prvo, nije nestala okrutnost političkih obračuna. Protokom vremena nestala je potreba da se brahijalno lomi protivnika i da politički suparnici budu nužno neprijatelji protiv kojih treba razbuktati mržnju, upotrijebiti sredstva državne sile.

Tito 1948. poznajući staljinizam nije birao sredstva. Još pod dojmom krvavog rata i obračuna, uz nahuškane borce koji su ubijali da ne bi bili ubijeni, likvidirao je svoje političke protivnike. 17 godina kasnije nije dao ubiti Rankovića ili zatvoriti Tripala, Savku, Nikezića, Perovića ili Milosavleskog. Jednostavno, da bi se ostalo na vlasti, ta okrutnost nije trebala.

Tajne službe su obavile posao, sudovi presudili.

Slobodan Milošević, nekrofil i veliki Srbin, kad mu je to zatrebalo poslužio se institucijama koje su trebale obaviti svoj posao, ali je stvar izmakla svakoj kontroli jer su i institucije imale svoje planove. Zato je pouka da institucije monopola sile lako izmaknu kontroli i ne mogu zamijeniti politička tijela i njihove zadaće.

Politički sukob se ne rješava izvan politike. Ljubazno bih molio da se institucije obrane od neprijatelja, ne koriste za progone prijatelja, bivših prijatelja, stranačkih i političkih konkurenata. O njihovom političkom djelovanju odlučuju stranačka tijela, traži se javni stav, a ne prepušta se institucijama da istražuju, pa ćemo onda odlučiti; u međuvremenu nećemo komentirati sudske postupke.

Uzor demokratske politike nije valjda Poncije Pilat. Posljedica će biti da će se institucije, najprije pravosudne, kasnije i institucije mentalnog zdravlja, baviti politikom.

Prestanite mistificirati obavještajne provjere, jer tako prolaze lojalni mediokriteti.

Službe neka se bave špijunima, a ne postavljanjem veleposlanika, sudaca i ministara.

Lijepo molim da za predsjednike stranaka ne birate bivše policajce; oni u politiku donose svoje navike. Lustracija je uklanjanje takvih iz politike. Tu ste zakasnili, jer se sada vidi da neformalne klike podzemlja kontroliraju institucije. Ma kakve institucije – to su sad klike zemljaka, suboraca i ortaka!

Ne postavljajte u odbore nadzora iskusne obavještajce koji znaju tehniku djelovanja, ali imaju naviku prikrivanja. Smanjujte moć i opseg tajnih službi, ne glorificirajte ih kao da se bave vanjskim neprijateljima, a zapravo prisluškuju i prate naše.

Drugo je to da se oduprete željama moćnih da eksploatiraju male narode.

Sovjeti nisu uspjeli preuzeti jugoslavensku ekonomiju. Rusi preuzimaju Hrvatsku ništa manje od Nijemaca, Mađara i Austrijanaca. Počnite raditi, a ne prodavati naslijeđeno.

Kad vam u posjete dođe Stoltenberg, ponosno citirate da je rekao: ”Hrvatska je visoko cijenjeni partner”. Ali ne kažete da je dan ranije i u Beogradu rekao: ”Proveo sam djetinjstvo u Beogradu i rado se vraćam”.

Prava je istina  da će nas se poštovati ako se držimo obećanja i ugovora, riječi i otvoreno branimo svoje interese. Mi EU obećamo svašta, a onda se čudimo kad traže da to i učinimo.

Staljin nije preuzimao vlasništvo nad kompanijama. Sberbanka jest (iako griješim, jer se radi o nizozemskoj kompaniji). Stvara se dojam da se Vlada bavi kramarskim poslovima i da su obračuni lišeni ideologije, ali ne i interesa.

To je dio centralnog pitanja: Na temelju čega se vlada? Zašto vlada Vlada? Na temelju institucija sile ili na temelju legitimne volje? Za sad je odgovor nejasan.

Legitimitet, povjerenje treba obnoviti izborima, a ne obračunima iza kulisa. Raspišite izbore, ne zbog toga jer su šanse za uspjeh dobre, već zbog toga što se ne može vladati.

Današnji staljini nose hipsterske brade, uski sako i imaju slušalice u ušima. Afera se ticala Mamića i Varge, a Brkića i Karamarka kao suučesnika. Otvoreno je i drugo polje skandala, jer je Brkić pozvao u pomoć Crkvu. Da bi se to otklonilo, otvorena mu je nova afera sa zataškavanjem prostitucije. A to Crkva ne može braniti.

Danas gospodin Brkić širi tvrdnju da je afera (afere) smišljena protiv HDZ-a i da on nije krivac, već usputna žrtva. Sada će doći na vidjelo da su mušterije i članovi SDP-a, da su stvar prikrivali Milanovićevi ljudi.

Još malo i svi će zaboraviti da je šofer ministra kum i da je tko zna kako dobio podatak o prisluškivanju te omeo istragu.

Još ću naivan pomisliti da je to sistem i pravilo, da se to tako godinama radi. Što je više kleveta i laži, to je nam je HDZ miliji i draži.

AUTOR: 

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh